Saint Etienne – “International” (Heavenly, 2025.)

Ostajem trajno uvjeren kako baš glazba, više nego ijedna druga grana umjetnosti (bar kad je suvremena, popularna kultura u pitanju), našim osjetilima nudi posve novu im razinu, novu dimenziju, omogućujući nam – doslovno brzinom zvuka – ne samo vraćati se kroz vrijeme i notama etiketirati životne epizode i društvene (mikro)epohe, već i manipulirati tim istim, počesto i okrutnim vremenom. Jer ništa kao glazba ne uspijeva tako obilježiti određeno razdoblje da svaki određeni, pa i subjektivno definiran odlomak na vremenskoj crti dobije jasne boje i podtekst: glazba u tom smislu transcendentira vrijeme lakoćom svojih najfinijih nota, ljepotom te svoje lakoće postojanja prenoseći nas u drugo doba, miješajući nostalgiju s entuzijazmom, radost sa sjetom, nadu sa sjećanjem. Pa sigurno vam se nije jednom dogodilo da vas neka pjesma vrati u točno određen životni trenutak ili da vam neka melodija evocira cijelo jedno razdoblje, omogućujući vam da putujete kroz vrijeme bez da se pomaknete i za centimetar, u mislima, da, ali do razine da, uz zvuk, osjetite i mirise, vidite boje, dotaknete samo pletivo vremena kao prirodnog mehanizma. Oni s(p)retniji među vama išli su, vjerujem, i korak dalje, svjesno ili nesvjesno manipulirajući i vremenom i sjećanjem, emocijama i žudnjama, vodeći svojevrsne glazbene inventure iz kojih je onda moguće po želji i(li) potrebi posjećivati vremenski bliskije ili udaljenije verzije sebe…

A oni pak još s(p)retniji, odnosno, kreativniji u tim stremljenima izrazili su se samom glazbom. Svojom glazbom. Dakle, ne posuđujući dobro znane i proživljene note iz kućnih ili klupskih fonoteka ili s omiljenih radio-postaja, već koristeći bogatstvo glazbene baštine tek kao osnovu za svoje priče u notnom pismu. A nitko se – bar meni znan i glazbeno blizak – nije s takvom lakoćom kretao kroz vrijeme, bez da je i na trenutak zabrazdio u bilo kakvoj retromaniji ili mitomaniji, kao Saint Etienne. Bend nastao u prvom treptaju devedesetih godina prošloga stoljeća na južnom obodu londonske urbane džungle, nazvan ne po sv. Stjepanu, već po francuskom nogometnom klubu čije se najslavnije razdoblje preklapa sa zlatnim dobom popularne kulture. Bend pokrenut od strane prije svega strastvenih zaljubljenika u (popularnu) glazbu i njezinu šaroliku baštinu. Društvance koje nas kroz sada već tri i pol desetljeća i u trajnoj glazbenoj (mikro)evoluciji dariva glazbom koja ni na trenutak nije poželjela biti bilo što više od… pa, jednostavno lijepe glazbe. Štoviše, pop-glazbe, koliko god taj frazem vremenom poprimio pejorativne konotacije…

Jer pop-glazba Sare Cracknell, Boba Stanleyja i Petea Wiggsa od samih joj početaka, dok se bazirala na sampleovima, ne samo da nije korespondirala s konfekcijskim recepturama, već im je bila i najčistija im suprotnost, s tim da se ta čistoća ne zrcali u planskom odmaku i bježanju u žanrovske suprotnosti, već u jasnoći i lakoći izraza, u poetici baziranoj na ljubavi prema glazbi a ne na zanat(stv)u ili snovima o top-listama. U kreativnom proživljavanju onog što su Bob i Pete osjećali slušajući ploče iz šezdesetih i sedamdesetih, istovremeno prateći ono što im je isporučivalo njihovo vrijeme, da bi zatim u Sari pronašli i pravi glas, ali i autora na istoj valnoj duljini. U zajedničkom muziciranju troje predivnih ljudi koji su u glazbi našli ljubav i igru, strast i izazov, jezik kojim će putovati kroz vrijeme nadahnuti dobrim vibracijama.

Rasplesana melankolija – tako sam prije petnaestak godina, povodom izlaska njihove najznačajnije kompilacije “London Conversations”, već u samom naslovu eseja pisanog za nedavno, na žalost, ugasli portal SoundGuardian opisao glazbu ovog jedinstvenog benda i to mi ostaje možda najprecizniji opis onoga što su Sarah, Bob i Pete kroz protekla desetljeća izbrusili kao svoju glazbenu poetiku. Prvijenac “Foxbase Alpha” iz 1991., neodoljivo lijepa i prozračna zbirka houseom inficiranih plesnih pjesama, bio je naoko neuredan, ali iznimno topao i umješan spoj antiknog popa i novih klupskih strujanja, ispresijecan dijalozima iz filmova i natopljen sampleovima s opskurnih ploča, reflektirajući strastveni odnos svojih potpisnika prema glazbenoj, ali i širekulturnoj baštini. Sarah se pojavila otprilike nakon što su snimili i drugi singl, “Kiss and Make Up” (s pjevačicom Donnom Savage, budući da je tada još bila živa ideja da za svaku pjesmu angažiraju drugi vokal), te je na vrijeme svojim sjetnim, mekim vokalom i glamuroznom pojavom dala albumu presudnu notu. A to je bila ta melankolija koja je i najplesnija im izdanja navodnjavala poput savršeno uštimanog sustava, ali nikada u sumornim suzvučjima, već isključivo kao ponornica, kao ugođaj proizašao iz njihova odnosa prema vremenu, društveno-kulturnoj baštini i projekcijama (glazbene) budućnosti.

Remek-djelo “So Tough” potvrdilo je to dvije godine kasnije na najljepši mogući način: popunjen s nekoliko “inserata” iz filmova, kao i home made radova, ponudio je novo putovanje kroz nepregledne krajolike pop glazbe pa se tu našlo štošta, od francuskog popa u “Mario’s Cafe” do atmosferične “Avenue”, od kišne balade “Hobart Paving” do inačice trip hopa u “Junk the Morgue”, od osunčane raspojasanosti u “Who Do You Think You are?” do pomalo zlokobne “Calico” i tako dalje, i tako dalje. A sve dalje bilo je samo širenje fascinacija glazbenim kolažima, od folka na sjajnom albumu “Tiger Bay” preko organskog popa na jednako briljantnom “Good Humor” ili elektronike na “Sound of Water” do kristalno čistih pop-pjesama s albuma “Words and Music by Saint Etienne”, eksplicitnijeg mapiranja Londona kao svojih geografsko-duhovnih koordinata na “Tales from Turnpike House” i “Home Counties” te povratka sampleovima na nedavnom, izvrsnom “I’ve Been Trying to Tell You” – sve uvijek u funkciji konverzacije sa samom glazbom, a preko nje sa svim verzijama samih sebe na dugoj, notama brušenoj vemenskoj crti. Nikad ili rijetko isti, a prepoznatljivi, ne ispuštajući iz podteksta tu definirajuću im melakoliju, a ne valjajući se u njoj kao u blatu, Saint Etienne bili su i ostali svojevrsni ultimativni pop bend, bez da su i na trenutak zaboravili svoja ishodišta i postulate svoje glazbene misije.

Ljubav prema glazbi – da, tako bih mogao podnasloviti tu njihovu rasplesanu melankoliju, ali i time objasniti ovu, bojim se, zaključnu epizodu. Jer “International” je najavljen kao njihov oproštajni album, barem u smislu snimanja novih zajedničkih materijala, što je odluka uvjetovana, naoko paradoksalno, upravo tom ljubavlju. Pitanje je to osjećaja za trenutak, odbacivanje zamke da u nekom bliskom budućem trenutku sve, izvan kontrole, postane tek zanat, a možda i strah da se na vrijeme ne prepozna hlađenje onog inicijalnog žara koji ih je hranio uzajamnim, unisonim elanom. Poput, primjerice, R.E.M., koji su također odbili izblijediti na sceni, Saint Etienne su odlučili sami, na vrijeme, mahnuti i okrenuti se kao bend.

“International” je izašao još lani, ali oklijevao sam ne samo pisati o njemu, već ga i preslušati u cjelini, možda nespreman a možda i razočaran takvim razvojem događaja. Jer predugo se družim s njima, predugo su bili tu, raznim se pojavnim oblicima oglašavajući (objavljivali su stalno i razne kompilacije te remikseve) kao duše starije od svojih vječno mladih melodija, kao pouzdan suputnik kroz vrijeme. Kad su najavili da odlaze s albumom koji će biti poput tuluma, bilo mi je to još teže prihvatiti, taman kad sam njihova prethodna dva albuma prepoznao kao zaokret prema početcima, kao nešto što će nam osigurati još brojne zajedničke godine (re)posjećivanja u glazbi stalno vitalne mladosti…

No, to bi valjda za njih bilo prezahtjevno, možda bi iziskivalo i napor ondje gdje napora nikad ne bi smjelo ili trebalo biti. Zato ide tulum, ide party koji će nam za oproštaj ostaviti zbirku ne toliko savršenih, koliko jednostavno lijepih pjesama uz koje možete ali i ne morate plesati, uz koje se možete smiješiti ali i sjetno zuriti kroz prozorsko staklo u potrazi za onim što ste na istome mjestu gledali jučer ili pola života ranije. “International” nije najbolji album Saint Etienne; možda bi u nekoj ozbiljnijoj inventuri završio – bar kod mene – čak u donjem domu ljestvice, ali on savršeno pokriva svoje mjesto u njihovoj diskografiji, njegova je funkcija jasna i u tome on ne pada ispod crte koja dijeli izvrsnost od prosjeka.

Jer Sarah, Bob i Pete žurnalisti su svoje stalno vitalne mladosti kroz notno pismo zaronjeno u brazde prošlosti vječno mlade pop glazbe, glasnici melankolije u njezinu najplesnijem izdanju, sposobni prevesti svoje privatne londonske konverzacije na jezike trendovima starije od svoga i objaviti je na urbanoj čistini, sposobni već u mladosti oplakivati mladost bez da uistinu tuguju, štoviše, radujući se jer žive u glazbi i kroz nju se definiraju, ne da bi nas podučavali, već da bi nam pjevali punim plućima i otvorenim srcem. I njihov tulum, čak ni kad je namjenski oproštajan, kad bi zaista trebao biti samo tulum, ne može ne sadržavati sve te iste sastojnice njihova iskaza. Čak baš zato što bi trebao biti oproštaj, “International” i u svojim najplesnijim pjesmama nosi onu istu nit, isti ton što se ispod površine provlači kao melankolija, a zapravo je manipulacija vremenom, nepretenciozno reflektiranje prošlosti kao trajno definirajuće zvučne, ali i, naravno, društveno-geografske i intimne kulise. Od uvodnog singla, synthovima nabijene širokokutne plesne himne “Glad” preko stilski joj bliskih “Save It for a Rainy Day” ili “Take Me to the Pilot”, preko tipičnih indie složenaca “The Go-Betweens” ili “Brand New Me” do prepoznatljivih sjetnih kolaža poput “Fade”, “Sweet Melodies” ili zaključne “The Last Time”, oproštajni album Saint Etienne njihov je zaron duž cijele im vremenske crte bez da i na trenutak mašu zastavama bilo kakve bolje prošlosti ili dobrih starih vremena. Oni su, kao uvijek, jasno pozicionirani u sadašnjosti, dok im tek pogledi bježe malo natrag, malo naprijed, sve ovisno o plesnim kretnjama.

Jer njihove pjesme nikada, pa ni sada ne žele biti ništa više od pop glazbe, a ipak su pravi mali eseji o pop glazbi. Tako je i s “International”: dvanaest pjesama koje su nam ostavili kao epilog (ili bar jednu vrstu epiloga, jer nikad ne znate kad nas ovi entuzijasti i u kojoj formi mogu opet zaskočiti) možda su i njihova najjednostavnija, najizravnija pop glazba dosad, a opet nam pripovijedaju cijelu svoju priču sa stotinama i stotinama ploča kao ravnopravnim protagonistima. Opet su to, dakle, eseji, iako ovoga puta prije svega set-lista jednog tuluma. Pjesme koje, u najboljem duhu Saint Etienne, plešu melankoliju kao remiks njezinih introspektivnih i univerzalnih partitura, pjevaju glazbu kao stalno bujajući rasadnik nekih novih nota. Novih glasova, novih generacija, novih vremena.