Vlasta Gyura Pičulin – “Embracing Bach: Das Wohltemperierte Klavier, 1 & 2” (Croatia Records, 2023.)

Kad sam se prije šesnaest godina obratio uredniku jednog našeg glazbenog portala, nudeći svoju tipkovnicu i sve što sam u tom trenutku znao o pisanju i o glazbi, nisam gajio ni najmanju iluziju da bih se ikada mogao ili čak poželio nazvati glazbenim kritičarem. Ne, ono što sam osjetio da mogu i da želim, ono u čemu sam se odvažio okušati bilo je naprosto samo to – spajanje te mrvice umijeća pisanja te samog poriva za pisanjem s ljubavlju prema glazbi. Želeći, prvo samome sebi, kao šalabahter, a potom i svima koji proživljavaju glazbu i makar nekad požele pročitati o njoj kakav subjektivni redak, prenijeti sve ono što bi neka glazbena zbirka ili glazbenik sa svojom poetikom u meni probudili, ono nešto u samim versama i notama što bi me obogatilo toliko da bih poželio to podijeliti i s drugima. Ni sada, dakle, šesnaest godina kasnije, nakon tolikih recenzija i eseja, prigodno sastavljanih top-lista, sudjelovanja u glasanjima za domaće glazbene nagrade, knjige napisane baš o glazbi (konkretno, Boba Dylana) te naposljetku još studioznijeg pisanja za još jedan portal, još uvijek nemam običaj niti želju nazivati se kritičarem…

Jer glazbu volim i želim doživljavati i gledati ne samo u njezinu društveno-kulturnom kontekstu ili kroz tehničke detalje, već prije svega kroz njezino poslanje, njezinu moć koju nedvojbeno ima kao “zvonka radost”, kao najuniverzalnijim rječnikom pisana inačica čovjekove čežnje, ona koja budi i traži, izaziva i potpiruje kreativnost. I upravo je to polazište za svaki od tekstova koje možete čitati ovdje, to traženje i nalaženje ljepote u glazbenoj umjetnosti. Iskonske ljepote, one koja nije nužno određena samom ljupkošću ili podatnošću nota, već njihovom genezom, njihovim razlogom i smislom, iskrenošću poziva i odaziva njihova potpisnika i interpreta, pa posljedično i stvaralačkom poniznošću kao neminovnom crtom proizašlom iz shvaćanja ne samo izvora i dosega talenta, već i odgovornosti i zahvalnosti.

Zato sam dužan reći da ni po kojoj stavci u svojoj biografiji i radnom vijeku ne osjećam niti mislim da sam kvalificiran pisati o klasičnoj glazbi. Naravno, kažem to u onom “kritičarskom”, stručnom ključu, onom kojim bih mogao otvoriti vrata seciranju nečije izvedbe u tehničkim detaljima, sagledavanju “zanata” i izvedbenog dosega u užem smislu riječi. I to svakako vrijedi i za još svježe, opsežno, vrlo ambiciozno izdanje “Embracing Bach: Das Wohltemperierte Klavier, 1 & 2”, na kojem je na čak pet CD-ova naša renomirana pijanistica Vlasta Gyura Pičulin izvela kompletnu dvodjelnu zbirku preludija i fuga znamenitog njemačkog baroknog skladatelja Johanna Sebastiana Bacha. Nešto uistinu ambiciozno i zahtjevno, i kao ideja i kao izazov, kao “zanat” i kao… pa, ono nešto onkraj samog zanata, ono što umjetniku otvaraju sprega talenta i iskrena duha, suglasje stvaralačke radosti i žara čežnje. Djelo, dakle, koje se ne može ne prepoznati kao izuzetan, velik glazbeni pothvat, čak ni od strane običnog piskarala samop(r)ozvanog u suvremenoj glazbi tražiti ljepotu i iskren odaziv žudnji…

Uostalom, kad je riječ o takvom skladateljskom geniju kakav je bio Johann Sebastian Bach, jednom od ne samo najvećih baroknih, već i svevremenskih, sa svim prostorno-vremenskim idiomima korespondirajućih glazbenika, doseg samih nota s lakoćom prelazi one uobičajene granice među afinitetima, baš kao što poetika takvog stvaralačkog duha lako prelazi i nadživljava ljudske epohe. Skladatelj čije su kršćanstvo i duboko proživljena vjera u Krista kapilarno ispunjavali i odredili njegovu baš i zato vječnu glazbu, ostavio je iza sebe bogat opus, trajno izazovan koliko i nadahnjujući za tolike generacije glazbenika, a jedna od posebno impresivnih djela u toj neprocjenjivoj škrinji upravo je ovaj dvodjelni opus, za čiju su se punu, integralnu izvedbu odvaži(va)li vrlo rijetki entuzijasti. U ovo korizmeno doba, ali i u kontekstu kvantitetom nužno skromne hrvatske diskografske, odnosno, glazbene kužine, ne osvrnuti se na ovakav podvig postignut u domaćim okvirima, pa makar i od strane tek, po mnogo čemu ograničenog, svojevrsnog kroničara ljepote u suvremenim versama i notama, bio bi, usudim se reći, previd konspiratorskih dimenzija…

Vlasti Gyura Pičulin, pijanistici s respektabilnim glazbeničkim putem koji uključuje i iznimno zanimljive, čisto ljudski široke – da se okoristim poveznicama sa žanrovski mi bližim svijetom, kešovske – “epizode” poput sviranja u remetinečkom i požeškom zatvoru (što je naposljetku, slijedom sjajnog odaziva samih zatvorenika, rezultiralo i pjevanjem misa na pet jezika), odluka da se prihvati ovolikog “zalogaja” sasvim sigurno nije došla niotkuda. Niti, vjerujem, iz kakve polupijane želje za panegiricima. Uostalom, to je i rizik koji bi vrlo lako mogao razotkriti bilo kakve namjere niže od onih čisto umjetničko-kreativnih, kao i limite na koje bi vrlo brzo naišao talent koji je samog sebe precijenio ili iznevjerio svoje izvorište.

Pristupajući Bachovu djelu, prema vlastitim riječima, kao vratima prema svijetu tajni, ne sagledavajući ga samo kao baroknog glazbenika, već i kao učitelja za sva vremena (što njegov “Dobro ugođeni klavir”, kako glasi prijevod ovog monumentalnog djela, kao zbirka preludija i fuga napisanih u sva 24 tonaliteta za instrumente s tipkama i jest – i umjetničko djelo i svojevrsna zbirka smjernica za daljnje glazbeno stvaralaštvo), Vlasta Gyura Pičulin svoje je tipke “napala” svime onim što je definira kao umjetnicu i glazbenicu. Odnosno – a to je sada, naravno, isključivo moj subjektivni doživljaj – angažmanom svih svojih kreativno-duhovnih izvorišta, a s ciljem da prije svega na tim snimkama ponudi i ostavi takvu izvedbu i širinu koja će moći (samo)objasniti glazbu u onom već spomenutom joj poslanju i moći. Radost i ljepotu ne kao raspoloženja i izraze lica, već kao nutrijent nastao iz iskonske nam čežnje i otvorenosti transcendentalnome…

Preko pet sati klavirskih nota može se činiti kao velik, gotovo nedostižan i slušateljski, a kamoli izvedbeni zalogaj, no Bachova glazba oslobođena u izvedbi Vlaste Gyura Pičulin ne samo da je hvale vrijedan, kolosalan diskografski pothvat, već i, siguran sam, njezin osobni samodefinirajući čin. Primjer onoga što uporno pokušavam na ovim stranicama već godinama prenositi i promovirati, nastojeći žanrove i afinitete činiti nebitnima dok god je iskrenost duha i talenta tu, i meni, za mnogo što nagluhome, čujna i jasna. Zato “Embracing Bach” ovdje i sada, u ovom, čisto doživljajnom ključu; i zato nikako nemojte propustiti bar osluhnuti ove note pisane i za glazbenike i za – ipak važnije – svako uho (a koje to nije?) željno i žedno ljepote, one koja otvara put Ljubavi i Istini. Ovo je sama definicija glazbe kao umjetnosti i poziva.