Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Sve što Bog u nama otkriva i za što nas osposobljava, puno je vrijednije, dublje i veće od sreće – to je Bog sam, mi u Njemu u vječnosti.

Svaki čovjek želi biti sretan i misli da će svoju sreću ostvariti preko raznih okvira, postignuća, stvari i događaja, koje osvaja u ovom svijetu. Mislimo da nam za sreću treba puno toga, dok se ne razočaramo u isto to, a onda opet tražimo novi objekt osvajanja. Idući stupanj je misliti kako sreća ne može biti cilj, nego kako je mi proizvodimo, bez obzira što nam se događalo – sreća je stanje kojem treba težiti, usputna pojava. Time se kratko možemo osladiti, no nikada se nećemo nasititi. Čežnja našeg života će i dalje ostati neispunjena.

Ljudska težnja za srećom, jedan je izraz onoga što je istinska čežnja našeg bića – Bog. Tek u jedinstvu s Ocem bit ćemo konačno ispunjeni. Ispunjenje nećemo konačno pronaći na zemlji. No svoje biće ćemo početi ispunjavati i osjećati se kako živimo, kada prestanemo tražiti sreću i težiti za njom na način svijeta: život će nam se početi događati kada počnemo tražiti Boga i zaista prihvaćati Njegovu ljubav i milosrđe. Bog odgovara i ispunjava neizmjerno više od ijednog našeg ljudskog cilja i stanja, pa i onoga što prepoznajemo kao sreću. “Bog koji stvori svijet i sve na njemu, on, neba i zemlje Gospodar, ne prebiva u rukotvorenim hramovima; i ne poslužuju ga ljudske ruke, kao da bi što trebao, on koji svima daje život, dah i – sve.” (Dj 17, 24-25)

Po Isusu otkrivamo kako nas sva naša ljudska stanja vode k Bogu, kako nisu sva stanja loša, niti su naša unutarnja stanja i osjećaji grijesi. Iz Pisma saznajemo kako je On kao savršeni čovjek (bez grijeha), proživio niz stanja i osjećaja koje i mi prolazimo. Pozvani smo stoga očima vjere tražiti Boga u svemu što nam se događa, a ne odgurivati svoju ljudskost da bismo u Bogu rasli. Ne doživljavamo Boga samo u sreći i zanosu. Bog jest u svemu, no pitanje je naših očiju vjere i mekoće naših srca, te Božje otajstvene milosti otvorene svima, hoćemo li to spoznavati. Sve naše tame, naša preobraženja, bolesti i tuge, po Božjoj su milosti puno više i značajnije u našim životima, od onoga što mi spoznajemo na razini naših osjećaja sreće, zanosa i zadovoljstva.

Bog mi pokazuje da je bježanje i odgurivanje mojih teških i tjeskobnih unutarnjih stanja, bježanje od Boga, a ne traženje Boga. Padam kad mislim da Bog mora biti drukčiji, da ga ja tada ne mogu dohvatiti. Zato mu se nekad i vrlo teško prepuštam u molitvi, stavljajući svoju pobožnost ispred Boga, misleći da molitva mora izgledati na određeni način. Umjesto da s povjerenjem pristupam i gledam molitvu kao najdublji ljubavni odnos u svome životu, ja bježim, kao da je Gospodin negdje drugdje, negdje ljepše, negdje snažnije… No On je uvijek tu, bez obzira na mene, uvijek spreman pružiti dar obraćenja, ljubavi, milosti i preobraženja – kako god se ja osjećala, Njegova ljubav je živa, djelotvorna i jaka. Bog daje puno više, puno bolje i iznimno snažnije i dublje plodove svog milosrđa, od sreće i zanosa.

Zaista ne vrijedi ispunjenje naše površine, naših osjetila, ako mu nećemo dopustiti da mu zaista u svemu polako, kap milosti po kap milosti, postajemo nalik. A kako to treba izgledati, kakvi bismo mi trebali biti da bismo zaista iskusili pripadnost Njemu i Njegovu prisutnost? To nitko nikada nije spoznao, niti će ikada uspjeti, jer Bog je Bog: “Riječ svoju pošalje i vode se tope;
dunu vjetrom i vode otječu.” (Ps 147, 18) Može sve naše potrebe i želje ispuniti sada (ta svemoguć je!), no niti jedno ovozemaljsko postignuće, i niti jedan osjećaj zanosa i sreće, nije trajno vrijedno kao obraćenje i vječno pripadanje Njemu (usp. Dj 17, 30), vrijednijem, sjajnijem i svetijem od svega.

Sam Isus nam je pokazao kako je sva naša ljudskost, osim grijeha, put k Ocu, jer nas je Otac takvima stvorio i ovakvima nas je htio. I ovakve nas želi čistiti i privesti k sebi. Naša ljudskost, u tijelu koje imamo, sa svime što proživljavamo, dana nam je kao put k Bogu. U svemu što jesmo, što osjećamo, Bog je itekako tu. Ne bježimo od svoje ljudskosti, od svojih dubina, tame i ponora. “… ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja. Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave…” (2 Kor 4, 16-17)

Sanja Martinović

Ostale tekstove iz kolumne ove autorice potražite ovdje.

[facebook]Želiš još poticajnih tekstova? Klikni like![/facebook]