Ivan Krstitelj, pronaći mjesto

Evanđeoski odlomak koji danas čitamo usredotočuje se na poziv i početak služenja Ivana Krstitelja, Gospodinova Preteče. Evanđelist sveti Luka nam opisuje najprije povijesni kontekst u kojem se dogodio Ivanov poziv, a onda i način kako je došlo do njega, pokazujući koji su bili sastavni čimbenici istoga. Da bi precizno naznačio vrijeme Ivanova djelovanja, sveti Luka će spomenuti tadašnju vladajuću strukturu društva poput rimskog cara Tiberija, te četvoricu upravitelja razdijeljene Palestine, ali i velike svećenike Anu i Kajfu. Bit će precizirano i mjesto gdje se događa poziv, a to je pustinja.

Zanimljivo je da su za Evanđelistu svi ovi velikaši samo usputne figure, dok je u središtu događanja jedan obični pustinjak Ivan, sin Zaharijin, koji prima Božju riječ i poslanje za narod. Bog se, dakle, ne obazire na ljudske veličine i položaje, nego sebi slobodno izabire pojedince koji će imati povijesnu zadaću. Za razliku od tih istih ljudskih veličina koji su upisani u ljudske knjige, ali nisu pred Bogom ništa značili, jer nisu prihvatili služiti njemu i njegovu narodu, Ivan će revno slušati Božji glas i provoditi njegovu svetu volju.

Iz ovog evanđeoskog opisa vidimo da su neki ljudi zalutali u povijest poput Heroda, krvnika i izdajice svoga naroda i svoje vjere. Neki drugi su pak, poput Poncija Pilata i ostale trojice spomenutih tetrarha, bili nametnuti povijesti kao tirani i ugnjetavači koji su za korist silnika vršili svoju službu. Neki su se ljudi, poput Ane i Kajfe, umjesto da skrbe za duhovno dobro i dobrobit svoga naroda, radije spuštali na spletke i politikanstvo, nego da se kao duhovni vođe posvećuju proučavanju Božje riječi i posvećivanju naroda. Ima i onih koji su u povijest svoga naroda ušli kao pustolovi i egzibicionisti, kao trgovci i profiteri, a narod je čekao pomoćnike i svjedoke.

Jedini koji nije zalutao u povijest svoga naroda bio je Ivan Krstitelj, čovjek koji se iskreno prepušta Božjemu vodstvu. Jedini koji je radio za budućnost bio je on koji se povukao iz javnosti da bi mogao čuti riječ Božju. On nije izrađivao velikih planova za budućnost, niti je izricao zavodljivih obećanja. Prije svega je osluškivao glas Božji, nakon čega je mogao iznijeti njegove želje i planove. On nije najavljivao reforme, ali je tihim radom i velikom vjerom samozatajno obnavljao samoga sebe u pustinji, onkraj svih moćnika koji su počesto bili prava elementarna nepogoda. Tiho i samozatajno se pripremao s Bogom, te je potom mogao proći cijelom jordanskom okolicom dajući samoga sebe za djelo obraćenja. Znao je dobro da su svi planovi za budućnost koji ne prolaze ili ne dotiču ljudsko srce, kao račun bez krčmara ili ražanj za zeca koji je još u šumi. Samo samozatajni rad na sebi i suradnja s milošću Božjom koji dotiče i preobražava srca donosi stvarne pomake u duši, a time i doprinosi dobrobiti naroda.

Iz Ivanova poučka vidimo da odgovor na život pojedinca i na život cijeloga naroda može biti samo Bog. Sve što imamo, to jest što mislimo da imamo, ne mogu nam zajamčiti moćnici niti ćemo to moći zadržati njihovom snagom i pomoći. Jer oni uglavnom obećavaju i usmjereni su na ono zemaljsko, što je u izravnoj njihovoj nadležnosti, no ništa od toga ne možemo iznijeti izvan okvira vremena i prostora. Moćnici mogu razdijelit međusobnu vlast, kako učini Pilat i drugi tetrarsi, kako bi jedni druge držali u ravnoteži i kontroli moći, moćnici mogu stvarati nove strukture, zakone i preraspodjele, ali ne mogu donijeti narodu život iznutra.

Život iznutra se događa kad se Božja riječ nastanjuje u nama i proizvodi obraćenje. Život je kad nas potiče da i sami poput Ivana pozivamo svoj narod na obraćenje i da pripravlja put Gospodinu. Jer ako budemo gradili svoju budućnost bez Boga, neće nas spasiti nikakva politička ni gospodarska elita. Naša će zemlja opustjeti, te će doći oni koji će nam je uzeti iz ruku, kao što se to nekoć dogodilo u Palestini izraelskom narodu. Jedino ako budemo imali uho za Božju riječ i pogled za njegovo spasenje, ako budemo imali noge da hode njegovim stazama, tada iznutra gradimo čvrsto i stabilno, blagoslovljeno i dugotrajno zdanje.

Ova nas druga nedjelja došašća poziva stoga na takav hod i da tražimo svoje mjesto u povijesti na takav način kakav je zacrtao Ivan Krstitelj. Dopustimo da nas Božja riječ pronađe, da nas pošalje našem narodu koji je bez nje i siromašan i izgubljen. Ne prepustimo svoj narod samo politici i samo ljudskim rješenjima, jer će to biti siromašna i mršava rješenja. Ne dopustimo da mi i naš narod kao takav budemo tek samo kronologija i zemljopis europske povijesti, nego se obnavljajmo i obnavljajmo ga Božjim Duhom za neprolaznu vječnost.

A kao što je Ivan pokazao vlastitu spremnost da bude poslušan riječi Božjoj, istu spremnost pokažimo i mi. Budimo spremni čuti Božju riječ, jer ona dolazi onima koji su raspoloženi čuti je, dok drugima ne dolazi, bez obzira na njihove položaje u društvu, pa i na njihove religiozne službe u narodu. Bilo bi šteta da živimo samo kako bismo poslužili budućim naraštajima kao kronološki okvir ili zemljopisni orijentir, umjesto da poslužimo Bogu kao glas koji viče u pustinji i pripravlja put njegova Mesije na zemlji. Ivan je pronašao svoje mjesto u povijesti jer je dopustio Božjoj riječi da pronađe njega, te je to i naša zadaća danas, bez obzira na službe i položaje u društvu i Crkvi. Učinimo to kako bi svako tijelo, to jest svaki član našega naroda, mogao vidjeti spasenje Božje.

dr. don Ivan Bodrožić | Bitno.net