U jednoj pjesmi irski rockeri iz grupe U2 pjevaju i sviraju na temu preobražaja običnih životnih stvari, svakodnevnih pojava i mole Boga da to sve preobrazi i čini nešto drugo i drukčije s njima. Pjesma se zove Yahweh, a u jednom trenutku se u pjesmi pitaju pa zašto uvijek mrak prije svitanja i kažu dalje da još uvijek čekaju zoru. Meni to prikladna pjesma za ovo došašće. Znam, imamo mi dosta naših pjesama, osobito adventskih. Svejedno, ja ću se zaustaviti na ovom čekanju…

Čekanje i čekanje. Sjećam se onih beskrajnih minuta dok bih kao srednjoškolac čekao tatu ili nekoga drugoga na cesti da me pokupe i odvezu kući. Te minute nisu bile baš u velikoj količini, ali svejedno su mi se činile kao najduže minute na svijetu. Čekaš i pogledavaš na cestu. Pa pogledavaš na sat. Pa opet na cestu. Pa se okreneš u mjestu. Pa čitaš sve moguće natpise na obližnjim kafićima, trgovinama, reklamnim panoima. I pogledaš na sat, a ono tek jedna minuta prošla. A prijevoz još ne stiže. Još ako bi se to sve događalo po mraku. A tek one čekaonice u kojima mi se činilo da sam proveo vječnost. I kad to sve prođe, moraš se propisno potruditi da bi se uopće sjetio svih tih detalja koji su ti se u tom trenutku učinili bitnim i važnim. A evo danas je potreban značajan napor u prekopavanju po sjećanju i danas se tome smiješ.

U vremenu smo čekanja. Zapravo, stalno smo u vremenu nekog čekanja. Uvijek nešto čekamo. Sad je to Božić. Traje predbožićno vrijeme. Nismo baš sigurni što čekamo, ali mi nešto čekamo. Isusov rođendan je lagan odgovor. I očit odgovor. Ako pogledamo što sve radimo i ne radimo ovih dana i kad sve podvučemo, zbrojimo i oduzmemo, jesmo li sigurni da smo čekali Isusov rođendan. Ili sve one detalje koji čine Božić ugodnijim i ljepšim. Mnogima neće biti baš blještav Božić. Čak štoviše, puno strepnje i neizvjesnosti se nadvilo nad mnoge ljude koji su nesigurni za vlastitu egzistenciju…

Vjera ti je bitna? Klikni like i pridruži nam se:

Baš u tome pronalazim vezu malog Boga koji se rađa sa svima i za sve. Velike i malene. Bogate i siromašne. Puno strepnje i neizvjesnosti za vlastiti život je ono što je obilježilo Isusov dolazak na ovaj svijet. Ni njegov život nije bio siguran. Ali je i kao takav, malen i nemoćan, onakav kakvog ga očekujemo, preobražavao. Od običnih stvari učinio neobične. Zato što im se on približio i što ih je on učinio drukčijim. On svaki dan čini drukčijim. On mene čini drukčijim…

Dopustite da završim malo slobodnijim prijevodom par stihova one pjesme s početka… Uzmi moje ruke, ali nemoj ih pretvoriti u šake za udaranje. Uzmi moje usne i pretvori ih u poljubac. Uzmi ovu moju dušu i nauči je pjevati… Pa pomalo kroz došašće, pa pomalo prema Božiću, dragi moji…

fra Željko Barbarić

Foto: Shutterstock.com