Dijete

Svi smo nekako pod dojmovima posljednjih dana. Sve nas je ponio radostan događaj s oslobođenjem naših generala i svi smo dirnuti plamenom upaljenih lampiona što svijetle na grobovima naših milih i dragih koji su poginuli u ratu i u obrani Vukovara. U tom duhu, želim vam ispričati jednu kratku priču iz rata i povezati je sa životom i sadašnjom situacijom u našoj domovini!

Postojala je jedna vesela i razigrana djevojčica koja je tih mjeseci radosno iščekivala rođenje svoga brata. Djevojčica je imala nepune tri godine. Njezini su se roditelji privremeno odselili na selo kako bi izbjegli granatiranje koje je bilo često u gradu. Kako bi bila na sigurnome, roditelji su je držali u kući. No ona se željela igrati i izići iz kuće. Dok su roditelji slušali na televiziji vijesti o stradanjima i okupaciji, ona se uspjela išuljati iz kuće i potrčala je presretna dvorišnom stazom koja je vodila do druge kuće. U tom trenutku iznad njezine glave prolazili su avioni koji su neobično nisko letjeli, te je zvuk leta djelovao zastrašujuće. Nekoliko trenutaka nakon toga čuli su se zvuci bombi i krikova. Djevojčica je ostala ukočena, otvorenih usta, pogleda usmjerena prema nebu. Kad je majka spazila dijete na dvorištu, vrisnula je, potrčala, uhvatila djevojčicu u naručje i unijela je u kuću. Prestrašena majka počela je plakati, milovati dijete i pritiskati ga na svoje grudi. No tek koji trenutak poslije uočila je da djevojčica ima prazan pogled usmjeren u nepostojeću točku, te da su njezina usta i dalje otvorena. Djevojčica nije mogla ništa reći. Bila je nijema. Majčina agonija trajala je tri dana. Tada je djevojčica ponovno počela pričati. Sve što je govorila bilo je povezano sa situacijom u kojoj je ostala prestrašena prizorom i zvukovima tri dana ranije.

Prošlo je mnogo godina nakon toga, djevojčica, a sada žena, i dalje se zna zateći „pod avionima“. Ti avioni danas ne bacaju bombe, niti „vidljivo“ uništavaju ljudske živote ili imanja. To su avioni koji nečujno lete poput leptira zrakom i bacaju svoj otrov na one koji im se približe. Taj otrov perfidni je potez najvećeg protivnika života, samog zloga koji čini sve kako bi obezvrijedio ljudski život.

Nalazimo se u presudnim trenutcima ove naše domovine. Veličina nas Hrvata nije u turizmu, nije u gospodarstvu (makar bi se tu dalo štošta popraviti), trgovačkim centrima, količini uvezene hrane, odjeće… ne, naša veličina se očitovala i u ratu, kad smo s krunicom oko vrata branili Lijepu Našu, ali i u trenutku kad smo nakon dočeka generala masovno ušli u katedralu i tko zna nakon koliko vremena ponovno prisustvovali svetoj misi i dali hvalu Onome koji je naša veličina! Onome koji nas ne napušta… a mi, u želji da budemo dio „Super Europe“, trčimo za trendovima koji su njih već počeli uništavati kao osobe, kao ljude, kao narod!

Pod prividom tolerancije i slobodna izbora djevojaka, mladića, žena i muškaraca, želimo staviti u zakon član koji će odobravati ubijanje! I ponovno, to sam dijete pod avionima, nemoguće mi je pojmiti razlog njihova postojanja i granatiranja, ali vidim da to dolazi k meni pod prividom dobra! To sam dijete koje želi živjeti! To sam dijete koje želi normalnim putem biti začeto i rođeno! Ne želim kao ona tri dana biti zamrznuta u situaciji kad se započeo moj život! Ne želim biti dijete koje ne će znati tko mu je otac, koje ne će znati tko mu je majka! Ne želim biti ni dijete s dvije majke, s dva oca! Stvaramo svijet kakav želimo, ali ne mislimo na one koji će doći nakon nas… one koji će samo na filmovima gledati kako izgleda kad imaš majku i oca u obitelji… I nabacujem ove stvari bez nekog redoslijeda jer sve to i ne može biti posloženo u redu! Život je život! A život i pravo na život se osporava! Od tolikog napretka znanosti, mi sami sebi uskačemo u stomak i izjavljujemo kako život ne počinje začećem!

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Ovo su dani u kojima možemo ponovno razmisliti o svemu tome! Ovo su dani kad možemo odlučiti da svaki život koji Bog daje bude s radošću primljen među nas, da svako dijete koje nema oca i majku može biti član naše obitelji umjesto da se umjetnom oplodnjom dovodimo u neprirodan proces koji u postotcima drastično „proizvodi“ djecu s poteškoćama, problemima i deformacijama!

Prestanimo glumiti Boga i sklonimo se od „tih aviona“ koji su u stanju zamrznuti naša srca i na dulje vrijeme od tri dana ili tri godine, a onda, naša srca nosit će mrlje jer će neiskorištene oplođene stanice ili abortirani životi biti bačeni u smeće… Pitam se samo, kad nam je vrijednost života toliko opala, jer ako nas i dvadeset godina nakon ratne agonije boli, i ako toliko plačemo za izgubljenim životima u ratu, zar je moguće da nam život, samo dvadeset godina kasnije, ne znači ništa, jer to je očito kad ga tako možemo, doslovno, bez grižnje, bacati!

s. Marija Pia Tadijanov