Foto: Shutterstock

Ovih sam dana dobila po prstima od “časne i pravdoljubive” organizacije zvane Hrvatsko novinarsko društvo. Sporan je bio moj tekst o pobačaju, a obrazloženje da, pošto je prema demokratskom (dobro ste pročitali) zakonu iz 1978. pobačaj zakonski dopušten, moje promišljanje i propitivanje tog čina krši Kodeks časti hrvatskih novinara. Kakvu pouku šalje opomena takvog Vijeća časti? Da se novinari ne bi smjeli niti usuditi propitivati hrvatske zakone. Ono što u njima piše dakle svojevrsna je sveta krava za te novinarske gurue, no ako se mene pita, mislim da su sebe i svoj svjetonazor samo sakrili iza slova zakona i to prilično nevješto. Ne zaboravimo da su i nacisti svojedobno ubijali ljude po zakonu – uredno su ih donijeli i pedantno provodili.

Ovo iskustvo navelo me da ponovno postavim pitanje kako nam se to kao društvu uopće moglo dogoditi?

Društvo smo koje iznad svega štuje novac i profit i masovno ubijanje nerođene djece samo je dio opće slike totalne dehumanizacije čovjeka kao osobe. Prema prevladavajućoj kulturi relativizma, sekularizacije i desakralizacije ne postoji više univerzalna, već samo osobna istina.

Pobačaj je danas postao prije svega ogroman biznis. Godišnje se u svijetu ubije oko 40 milijuna nerođene djece. Organizacija Planned Parenthood vrti milijarde dolara a poznati svjetski milijarderi Warren Buffet, Ted Turner, Bill Gates i obitelj Rockefeller ulažu ogromna sredstva u fondove za abortus u siromašnim zemljama. Zašto ? Kažu – iz čisto altruističkih pobuda. No čime god oni opravdavali te donacije, ostaje činjenica da sirotinji omogućavaju da ne rađa sirotinju. Jer prema mjerilima današnjeg materijalističkog svijeta- biti siromašan najveći je grijeh. Tada , naime, ne možeš – trošiti.

Vratimo se na naše hrvatske brojke, jer je i broj pobačaja koji sam svojedobno navela kao hrvatsku stvarnost bio također predmet prijepora. Bojim se da je moja brojka bila još i optimistična, a do tog zaključka dovodi nas zdrava logika i osnovna matematika tj . promatranje određenih statistika kao što su smanjenje broja novorođene djece, 9 posto žena koje koriste kontracepciju u Hrvatskoj i najmanja stopa pobačaja od zemalja EU. Nešto u toj računici definitivno ne štima.

Nedavno je jedan dnevni list proveo veliko istraživanje u kojem je jedna djevojka nazivala privatne ginekološke ordinacije (koje NE SMIJU izvoditi pobačaje!) i tražila pobačaj. Otprilike devedeset posto njih dalo je sljedeći odgovor: Dođite na pregled i dogovoriti ćemo se!

I što onda reći o broju pobačaja u Hrvatskoj koji nam se podastire kao službeni?

Već sam istaknula da je pobačaj i njegovo prezentiranje kao „ljudsko pravo“ (pogledajte samo sramotni izvještaj „Tarabella“ koji je Europski parlament nedavno usvojio i prema kojem se abortus nastoji prikazati kao ljudsko pravo) dio šire problematike koja u konačnici dovodi do potpunog rastakanja svih vrednota koje su se kroz ljudsku povijest profilirale kao apsolutne i neporecive.

Svoje nade i stremljenja okrećemo prema našim političkim elitama u vjeri da će neki među njima istupiti protiv takvog mentaliteta .

Taj put kao jedini koji nam je na raspolaganju je pogrešan. Odgovornost u najvećoj mjeri leži na nama samima. Prevladavajućoj kulturi relativizma i dekonstrukcije civilizacijskih vrednota možemo se suprotstaviti jedino i isključivo osobnim i pojedinačnim inzistiranjem na vrijednostima koje su čovjeku istinski bitne. Osobnim istupanjem i aktivizmom i naposljetku udruživanjem formira se tzv. kritična masa zainteresiranih građana koji u demokratskom društvu imaju i te kakvo pravo promišljati i dovoditi u pitanje ono što smatraju problematičnim . To je BIT demokracije, demokracije kojoj se mi još učimo jer pola stoljeća provedenih u režimu gdje je takav način građanskog aktivizma bio ne samo nepoželjan nego i po život opasan , znatno usporava takvo djelovanje.

Moramo si osvijestiti da smo MI ti koji ne samo da biramo već i odgajamo naše političare. To znači da izlaskom na izbore ne prestaje naša odgovornost. Kad političar ne djeluje u skladu s onime kako se predstavio i na račun čega je dobio povjerenje birača, nije na nama da žmirimo već da upozoravamo. Mi smo zbog naše povijesti u proteklih stotinjak godina još uvijek skloni stvarati određeni kult ličnosti, što za naše društvo u konačnici nije dobro jer ne vodi njegovom usavršavanju. Sve dok političare promatramo po crno bijelom principu, ideološki ostrašćeno i potpuno nekritično, istinske demokracije neće biti. Dopušteno je, čak i poželjno propitivati i biti njihov javni korektiv!

Prije svega moramo sami pokazati da nas je briga. Da nam nije svejedno što ljudi u našoj zemlji gladuju i nemaju posla, što su nas doveli do toga da o sebi mislimo loše, što se mladi ljudi iseljavaju i što smo na koncu konca narod koji eliminira svoju nerođenu djecu.

Da se vratim na pitanje pobačaja. Dobar dio hrvatske javnosti i veći dio političara, čak i onih koji se deklariraju kao vjernici i konzervativci protive se zabrani pobačaja. Iako mu se osobno protive jer uostalom i sami osjećaju da se ovdje radi o duboko pogrešnom i lošem činu, nasjeli su na široko uvriježenu predrasudu da će zabrana samo pogoršati stvar. Tako imamo paradoks da veliki broj ustvari dobrih ljudi iskreno vjeruje da bi čin uklanjanja najmanjih i najslabijih trebao biti i dalje dostupan.

Tome je krivo i naše nesretno naslijeđe iz bivše države koje nas je naviklo misliti da se ovdje radi o nečemu što je žensko pravo i kao takvo mora biti dostupno i prva reakcija na samo spominjanje zabrane pobačaja je oštro obrambena-jer se osjeća da se ženama nešto oduzima. Teško je maknuti na stranu desetljeća takvog razmišljanja i promjena kolektivne svijesti zasigurno nije nešto što se može dogoditi preko noći.

Argument da će se pobačaji i dalje raditi u biti je vrlo problematičan. Naravno, svaki puta kad se suprotstavite nečemu lošem ta situacija neće odmah nestati- npr ubojstva, seksualna zlostavljanja i pljačke se i dalje dešavaju, pa ih svejedno zbog te činjenice nismo dopustili zakonom!

Nadalje valja imati na umu da ako društvo u određenom trenutku u nešto vjeruje i to je potkrijepljeno zakonom, ne znači da je to i automatski ispravno (uzmite za primjer robovlasništvo u SAD-u).

Bezgranična je ljudska potreba da opravda zlo pa se u obrani pobačaja kao primjer uzimaju silovanja(treba reći da su takvi slučajevi ako se uzme ukupan broj pobačaja statistički zanemarivi, a upravo se njima najviše maše u argumentaciji, da ne spominjemo da se jednim lošim činom ne poništava drugi loš čin). Govori se o tome da bi u slučaju zabrane došlo do velike smrtnosti žena iako iskustva i brojke zemalja koje nemaju dopušten pobačaj na zahtjev govore upravo suprotno(jeste li znali da Čile ima manji mortalitet žena uslijed ilegalnih pobačaja nego jedna moderna europska Španjolska?) I posljednje ali ne najmanje važno, ono što je u biti ženina najveća žrtva prikazuje se kao njezina snaga i samosvijest, „moć“ da odlučuje. Sigurna sam da ni jedna, ali baš ni jedna žena nije na pobačaj otišla jer je željela sebi i drugima potvrditi i dokazati vlastitu samosvijest i slobodu!

A dijete? Gdje je ono u toj priči? Tko će se boriti za njegova prava, za njegov život?

Zašto okrećemo glavu na drugu stranu i pronalazimo tisuće razloga za prekide tih malih života, a ne nalazimo rješenja?

Mi, napredni i inteligentni ljudi 21. stoljeća samo smo sposobni postavljati pitanja. Što je s odgovorima? Ne dugujemo li odgovore tim ženama koje tapšamo po leđima i divimo se njihovoj „snazi“ a ustvari ih lomimo napola? Ne dugujemo li odgovore i toj djeci koju barbarski uklanjamo i smatramo ih nevažnima, dok nevažni postajemo na taj način- upravo mi?

I na koncu, ne dugujemo li odgovore i samima sebi, kad smo sami sa sobom i kad se pitanja pojave nenadana i neželjena, a mi ne znamo što bismo s njima započel

Godina je 2015. Pokorili smo prirodu i životinjski svijet. Razvili smo vrhunsku tehnologiju i medicinu, postali smo gospodari ovog našeg planeta u svakom mogućem smislu ali smo negdje putem izgubili ljudskost .I ne osvijestimo li si da je tome tako, teško ćemo je ponovno pronaći i zaista zaslužiti zvati se ljudima. U onom pravom smislu riječi.

Nikolina Nakić | Bitno.net