Neki sam dan saznao da hebrejski „Elohim“ znači „Bog koji je blizak, koji je tu, sasvim blizu nama“. Svoju blizinu Bog čovjeku najbolje potvrđuje time što je sam postao čovjekom, u svemu nama sličan osim u grijehu, kako čitamo u Pismu.

Poznati redovnik i pisac Carlo Carretto napisao je da „siromaštvo kao zavjet redovnika, ne znači pomagati siromašnima, već znači biti siromašan“. Tako, i Božja ljubav nije ostala negdje u zraku, u fikciji, ona se utjelovila u Marijinoj utrobi i dobila je ime: Ješua. Utjelovljena Ljubav! Razmatrao sam otajstvo tog Imena (koje znači: Jahve spašava) čekajući na misu u jednoj crkvi u Austriji. Bog nas želi spasiti… Od nas samih. To mi je bila prva misao, zanimljivo. Sami smo si valjda najgori neprijatelji. Isus kaže, da iz mog srca izlaze ratovi i sva ostala zla, kako čitamo u Marku u sedmom poglavlju. Postao nam je blizak, jer smo se mi udaljili, od Njega, od bližnjih, sami od sebe. Bog nam je (p)ostao toliko blizak, da Ga možemo i dodirnuti rukama i jezikom, već dva tisućljeća. Ovim dvoma aparatima i dobrih i zlih djela. Došao sam, samo uzgred budi napisano, u tu blaženu Austriju prositi za financijsku pomoć za kupnju novoga automobila iliti vozila. Nakon stotina tisuća prijeđenih kilometara, doslovno stotina seminara u dvanaest zemalja, prijevoza mnogih tona pelena i hrane i odjeće, te nakon što mi je, uz ostale peripetije, dva puta na autocesti pukao motor i jednom guma, a šok od tih događaja izazvao mi grdi seborejski dermatitis uzduž i poprijeko velemasnog klerotijela, mislio sam kako trebam novo prijevozno sredstvo i za to sam ponizno molio tamošnje drage vjernike, kako nalaže već dobra višestoljetna praksa u nas, a koji žive u državi u kojoj čak primaju i plaću.

Međutim, nisam uspio u tom klerozofskom naumu, jer mi molba očito nije bila previše „pobožna“, a i poznato je da kada spojimo pojmove „svećenik“ i „auto“ rimokatolički ljudi redovito dobiju nagle i snažne kardiovaskularne i gastroenterološke tegobe, temperaturu abdomena i tremor ruku i nogu te niz drugih psihosomatskih nuspojava; nije mi uopće poznato ni jasno zašto, hehe. Ipak, dobio sam krasnu vestu iz Pull and Beara. Baš ju sada nosim. Iako bi bilo ljepše da ju nosim u novom autu.

Uglavnom, moleći se (žarko) pred kipom sv. Antuna za čudo promjene misli i stavova onih koje sam ipak bezuspješno moljakao za smilovanje, razmišljah malkice ozlojeđen dalje: ako nam je Bog blizak, nije li logično da trebamo biti daleko od svijeta, koji Boga ne želi znati? Ako nam je On blizak, onda je znak te bliskosti povezanost s onima koji Ga znaju i vole. I kako god okrenuo, došao bih u ovoj meditaciji do toga, da smo danas većinom postali udaljeni jer nismo upoznali tu činjenicu, da nam je Gospodin osobno blizu; naglasak na „osobno“. Što mi vrijedi oduševljenje drugih, krasni životopisi predanih svjedoka, divne kolumne svjedočenja onih koji se ne predaju, mudroslovni religijski portali i pomazana Duhom glazba, te mnoge druge slične duhovne stvarnosti – u drugima, i po drugima – ako ja osobno nisam obraćen, posvećen, osvjedočen o grijehu, dotaknut stvarnom Prisutnošću, zahvaćen milošću, zaljubljen u Ljubljenoga?

Osjećati paničan i tjeskoban strah pred Bogom, onaj strah koji paralizira i tjera čovjeka na lažnu predanost, nije dobar i ispravan put odnosa između nas i našeg Stvoritelja

Crkva je, kako netko reče, kao neka slika neba na zemlji. Bez obzira na grešnost njezinih udova, Glava je sveta pa je tako i ona, Jaganjčeva zaručnica, sveta. Sve u Crkvi po Božjem naumu želi pokazivati na stvarnosti koje su vječne i koje očekujemo: crkveni zakoni, liturgija, sakramenti, zavjeti, molitva, svijeće i tamjan, klanjanja, ruho svećenika i redovnika, hodočašća, rječnik. Sve želi govoriti o Neizrecivomu. Da se još malo vratim u Austriju, sjedeći u crkvi (nebo na zemlji) promatrah što se ondje događa, i odjednom me obuzela neka milina te iskreni osjećaj velike zahvalnosti što sam katolik. Od mjesec dana života izvan mame Mare. Shvatio sam da smo mi katolici nekako obični, prirodni, pristupačni uglavnom, stvarni, pa čak i onda, paradoksalno, kada glumatamo: barem to činimo srčano. Nismo „unisono“ odjeveni, ne prepoznaju nas na ulici, nemamo iste pokrete, nekako je lijepo to što u klupama sjede originali. Grešnici, uostalom. Bog ljubi grešnika, i želi ga spasiti! Ne mogu ni opisati kako to osjećam, ali evo slike: pod korom sjede četvorica polu-budnih beskućnika, grijući se dekicama preko koljena, čekajući kraj mise da nešto i ušićare od dobrih vjernika (od ovih sigurno neće dobit’ ni bicikl, kao ni ja auto). Između pedesetak njih toga jutra, nekoliko starih časnih sestara, jedna sa štakama (dan prije bijah u samostanu s 80 starica, bez pomlatka: žalosna slika Zapada). Sjetih se tada moje drage s. Hijacinte, Kćeri milosrđa, legende Blata i Korčule, jedne ultra-simpatične, krhke malene starice, koja me, na kraju duhovnih vježbi držala za ruku i konstatirala: „Imate njegovanu i kvalitetnu kožu“. Od srca joj hvala, nikada mi nitko nije dao ljepši kompliment. (P.S. koža mi je takva od laptopiranja). Vraćam se: ogromna crkva, svi raštrkani na sve strane, makar bi svi stali u dvije prve klupe. No, mi katolici (s)lijepo slijedimo ono „tko je prvi, bit će zadnji“. Pred ispovjedaonicom jedan ozbiljan gospodin u sakou, kao da je skočio s posla iz ureda, da se malo iznutra obnovi, u ovaj Božji dom. Ispred mene drugi stariji gospodin, do njegovih nogu nekakva gmo-pudlica (ispričavam se na uvrjedi) s vestom, papučama i kapicom, na povodcu (ne znam je li to tamo običaj, niti imam kakav komentar, malo se bojim išta reći). Gledam ju, smješkam se blagonaklono, mislim si kako bi moj ofucani, smrdljivi, no ne manje dragi pas – četveronožni seoski harambaša – doma bio presretan da ju upozna, ali ova liben i šenen osterajhiše pudlica ostaje mramorna psećeg lica i ne da se smesti strancu koji eto nije emigrant već je došao natašte u crkvu, bez jutarnje kave, pa mu je osmijeh pomalo usiljen.

Za oltarom svećenik reda Manje braće (franjevaca) u ovom slučaju „veći brat franjevac“ ako ćemo opisno komentirati stas; čini se vrlo dobroćudne osobnosti i nadasve milog facijalnog izražaja, koji nažalost ne zna pjevati, ali se barem trudi, na zadovoljstvo pudlice koja mu se tu i tamo pridružuje tanašnim glasićem, te na očito zadovoljstvo vjernika koji se tu i tamo neumjesno smijulje i gurkaju. Barem ne spavaju. Između njih gospođa, koja desetak puta ulazi i izlazi iz klupa. Po svemu sudeći, ima psihičkih ili možda urinarnih problema. Neki se čovjek neprestano okreće, ne znam zašto, niti me pretjerano zanima. Nekoliko mlađe raje, možda su došli k misi za svoje pokojne, makar izgledaju mi i sami malo upokojeni, valjda od sinoćnjeg izlaska (subota, naime). Sa svih nas strana gotovo bigbraderovski promatra „nebeski personal“, u obliku nepomičnih baroknih kipova u ponešto, rekli bismo, čudnovatim pozama, a svaki od njih drži ili gleda: križ (više njih), palmu (sv. Janja), pilu (sv. Bartol), vjedro s vodom (sv. Florijan), veliku žlicu (sv. Joakim), oči (sv. Barbara), zube (sv. Apolonija), malu slatku svinju/gujdicu/prasence (sv. Antun Opat), kamen (sv. Jeronim), bič, knjigu, IHS monogram, trnovu krunu, srce, gavrana… Pa čak i cuku (sličnog onoj pudlici), do nogu sv. Roka.

Eto, ako odbacimo demodé stil odijevanja i držanja, možemo otkriti puno sličnosti s onima koje te figure predstavljaju, jerbo su oni bili nekad tu gdje smo mi sada. A onda možda i poslušati što nam mogu objasniti korisno za naše živote danas. Sve u svemu, baš je lijepo i dobro biti katolik. Kod nas su u Crkvu i u crkvu dobrodošli upravo svi: mladi i stari, djeca i novorođenčad, nerođeni dapače, psihički i fizički bolesni, duhovno puni kao i prazni, naporni i simpatični, pravedne snahe i ogorčene svekrve, propali poeti i bankrotirani brokeri, depresivci i hepi povratnici iz Amsterdama, ex-agenti Udbe i svakojaki oni teške sudbe, svjesni i još nesvjesni grijeha i milosti, bogati i siromasi, samci, kritikanti, ovisnici i bivši ovisnici kao i bivši supružnici, oni koji ništa ne razumiju i oni koji počinju razumijevati, oni koji visoko lete i nisko padaju, zaluđeni kompjuterskim igricama i sportaši, obraćeni kriminalci i neobraćeni redovnici, talentirani i baksuzi, frustrirani i fermentirani, iluzionisti i entuzijasti, filantropi i hipohondri, karizmatici i gnjevni progonitelji karizmatika, liturgičari kubisti i liturgijski melankolici, samoprozvani moralni vertikalci i prozivani nemoralni dijagonalci, kruničari, križari, mistici, cinici, boemi, poznati i potpuno nepoznati, ljudi s AIDS-om, genijalci, i ja također. Zar to nije prekrasno? Isus Krist jedini može okupiti i nekako uskladiti sve generacije i zanimacije ljudi.

A kao katolici, usput možemo i ostati što jesmo, odnosno – ljudi. Ne roboti, ne umjetnine, ne vanzemaljci, ne amebe. Ni labradori. Ljudi, sa svim ljudskim karakteristikama. Odnosno, možemo i smijemo jesti i svinjetinu, (umjereno) konzumirati alkohol, ne nositi obavezno kravatu na bogoslužju, tolerirati katkad zaigranu djecu ispred oltara, tolerirati župnika koji ćiburi Marlboro light, ljutiti se na Partiju, prigovarati sakristanu… Samo nije dobro ako toleriramo pozive Odozgor, na obraćenje, na primanje Sile s neba, na slušanje Riječi. U našoj Crkvi i crkvi imamo vrijeme šutnje i pljeskanja, klečanja i plesa, glasa i šapta, pokore i kajanja i proslave i slavljenja… Stojimo čvrsto na zemlji, te nismo povjerovali u laž da smo jedini sveti i nedodirljivi, a ostali su, žalim slučaj, prokleti i svi će oni koji nisu naši završiti u paklu. Mi katolici smijemo čak slušati i hard rock i punk i trash i house, gucnut tequilu silver, gledati „Modernu obitelj“ na RTL2, pa i trunčice zlobno prepričavati godišnje odmore našeg župnika… Samo sve umjereno, ili najbolje: slušati i promatrati, ali ne živjeti tako kako svijet servira, već razlučujući duhove ostati „građani Neba“.

Hvala Bogu, imamo našu Gospu i vjerujemo u stvarnu prisutnost Gospodina u euharistiji, a prijevodi naših Biblija su pomno proučavani i nemamo sto različitih prijevoda kao neka druga braća. Koja ponekad misle da Isus nije bio poslan i farizejima. Pa se pretvaraju u farizeje. Baš je dobro biti katolik! Ozbiljno, to sam tako jasno nekako shvatio u toj crkvi. Svi toliko različiti, a svi opet jedno. Svi smo slobodno prihvatili tu vjeru, jer tko bi nas i kako prisilio da dođemo u tu prohladnu, ogromnu građevinu punu smiješnih statua malenih debeljuškastih anđela i ljudi koji odmah nakon molitve bježe svaki na svoju stranu? A da ne govorim o orguljašu, koji se toliko silno raspojasao te nikako da stane i smanji emocije, očito je zamijenio liturgiju s koncertom koji je trebao možda kasnije svirati. Inače orguljaši nisu takvi. Ne kod nas. No, najbolje što imamo kao katolici, to je sveta ispovijed. Tako nam lijepo to tumači naš današnji Papa…

Milijun inteligentnih riječi može ne imati nikakav utjecaj na dušu, ako nema Duha Svetoga. Jedan Kristov dodir od pet sekundi znao je totalno ali ne totalitarno promijeniti bolesne, umorne, jadne.

I tako, slava Bogu, nama katolicima u borbama, pokliznućima, uspravljanjima i evidentnim i konstantnim ponovnim padovima došla je izvanredna, jubilarna, sveta Godina milosrđa! Ne znam dolazi li nakon nje i godina srdžbe i kazne, kako tvrde neki tvrdi, ali evo imamo nevjerojatno milosno i blagoslovljeno vrijeme u kojemu baš svatko od nas može kušati na poseban način milosrđe i obnoviti svoju vezu s Gospodinom. Dakle, lijepo je biti katolik, ali ako si za abortus, eutanaziju, prakticiranje seksualnih izopačenosti, član si masonerije i sličnih paktova, ako uopće ne moliš i štoviše mrziš svoju Crkvu, onda i nisi de facto više katolik, pa je ova Godina milosrđa došla kao najveći dar upravo takvima, na obraćenje i za povratak kući. „Nema li tko Duha Kristova, nije Kristov“ (Rim 8, 9) Jako sam uzbuđen, ma oduševljen ovom Godinom! Molim vas, znam da većina ne stigne ili nema volje čitati papinu Bulu „Lice milosrđa“ (koja je gotovo dugačka kao ova kolumna, sorry Holy Father) ili možda niste niti čuli da nešto takvo postoji, ali hajmo zajedno odvojiti tri minute i zaustaviti se na nekim ključnim mislima, prema izboru vašeg master chefa, odnosno mene, u ćejfu:

  • Crkva snažno osjeća hitnost naviještanja Božjeg milosrđa… Ona zna da je njezin prvi zadatak… Uvesti sve u veliko otajstvo Božjega milosrđa, razmatrajući Kristovo lice (LM, 25).
  • Lice milosrđa nebeskog Oca je Isus Krist. Otajstvo kršćanske vjere kao da je sažeto u tim riječima. Milosrđe je postalo živo, vidljivo i dosegnulo je svoj vrhunac u Isusu iz Nazareta… Koji svojom riječju, svojim djelima i cijelom svojom osobom objavljuje Božje milosrđe (1).
  • Milosrđe se predstavlja kao snaga koja sve pobjeđuje… Pozvani smo živjeti milosrđe, jer je ono najprije nama očitovano. Opraštanje uvrjeda postaje najočitiji znak milosrdne ljubavi… (9).
  • Sama se vjerodostojnost Crkve očituje u tome kako ona pokazuje milosrdnu i sućutnu ljubav (10).
  • Iz dana u dan, dotaknuti njegovim milosrđem, možemo i mi postajati suosjećajnijima prema drugima (14).
  • Isus kaže da… Njegovi učenici moraju milosrđe staviti u središte svoga života… (20).
  • Kako samo želim da nadolazeće godine budu prožete milosrđem, da bismo išli ususret svakoj osobi, noseći Božju dobrotu i nježnost! (5)
  • Pogleda upravljena prema Isusu u njegovu milosrdnom licu, možemo iskusiti ljubav Presvetoga Trojstva… Njegova je osoba sama ljubav, koja se besplatno daruje… Sva znamenja koja čini, prije svega prema grešnicima, siromašnima, isključenima, bolesnima i onima koji trpe, u znaku su milosrđa… Ništa u njemu nije lišeno sućuti… Nošen tom sućutnom ljubavi ozdravljao je bolesne… (8).
  • Približimo se (ranjenima i onima koji vape) i pružimo im potporu da uzmognu osjetiti toplinu naše prisutnosti, naše prijateljstvo i bratstvo… U svakome od tih najmanjih prisutan je sam Krist… (15).
  • U ovo vrijeme, kad se Crkva posvećuje zadaći nove evangelizacije, temu milosrđa treba uvijek iznova predlagati s novim zanosom i novim pastoralnim djelovanjem… Gdje god su kršćani, svatko mora naći oazu milosrđa (12).
  • Koliko je samo stranica Svetoga pisma koje se mogu razmatrati tijekom korizmenih tjedana da nam pomognu ponovno otkriti Očevo milosrdno lice!… Stavimo odlučno sakrament pomirenja ponovno u središte, jer omogućuje ljudima izravan doticaj s veličinom Božjega milosrđa… Milosrđe na prvome mjestu! (17)
  • „Ovo je povoljan trenutak da se promijeni život! Ovo je vrijeme da dopustimo da nam srca budu dirnuta!… Sve što pojedinac treba učiniti jest prihvatiti poziv na obraćenje… U ovome posebnom vremenu milosrđa…“ (19).

Zar nisu ovo poruke zaista oživljujuće, misli koje nas pogađaju ravno u katoličko srce, sileći nas na djelovanje, na istinsko obraćenje? U proživljavanju ove Godine mogu nam pomoći, kako sugerira Papa, i apostoli božanskog milosrđa, sv. Faustina Kowalska i sv. Papa Ivan Pavao II., koji je napisao: „Otajstvo Krista… Obvezuje me da obznanim milosrđe kao milosrdnu Božju ljubav…“ (Dives in misericordia, 10). Preko sv. Faustine, Gospodin je poručio svijetu, između tolikih istina i sljedeće: „Ja sam Kralj milosrđa (Dnevnik, 88); Gorim milosrđem i želim ga izliti na duše (1074); Djelo milosrđa oteti će đavlu većinu duša (1659); Svaka milost dolazi po molitvi (146); Tražim djela milosrđa, koja trebaju dolaziti iz ljubavi prema meni: milosrđe uvijek i posvuda prema bližnjima… Djelo, riječ i molitva: to je punina milosrđa (742)“.

Papa nam i ovdje jedan putokaz, jedan znak: on manje „čita“, više radi i govori iz srca, pa ako i nije svima po volji, njegovo srce otvorilo je milijune za Isusa, jer je evanđeoski jednostavno, a opet u Sili odozgor, dao Srce Isusovo svijetu

Gospodin želi da budemo sasvim uvjereni u Njegovo milosrđe, da ga bez straha dolazimo crpiti i dijeliti. Osjećati paničan i tjeskoban strah pred Bogom, onaj strah koji paralizira i tjera čovjeka na lažnu predanost, nije dobar i ispravan put odnosa između nas i našeg Stvoritelja. Demoni se naime hrane strahom čovjeka. „U ljubavi nema straha“ (1Iv 4, 18) Papa je, kao prorok nama danas, kao Kristov namjesnik na zemlji, kao pastir Njegova stada, primijetio kako su premnogi vjernici vezani upravo tim strahom kao i drugim krivim i štetnim osjećajima i stavovima i slikama u duhu, ubačenima po „ocu laži“ i razarajućima u našoj svijesti pravo lice Božje: On je Milosrđe. Hvala Bogu za ovu Godinu, ona je nepojmljivo veliki dar svima koji traže smisao i snagu za život. Ne znam kako moji dugotrpni čitatelji, ali ja se sav „rastopim“ kada razmišljam o Božjem milosrđu! Imamo još jednu divnu šansu, ove Godine, da upoznamo Gospodina kakav doista jest. Da Ga osobno upoznamo! Da sve postane novo! Zaboravljamo često, da će svakome od nas posebno i osobno doći na svoj način, u svoje vrijeme. Rabini su pisali kako se Presveti predstavio kao „Bog Abrahama, Izaka i Jakova“ upravo zato, jer je svakome od njih došao drugačije. „Ja sam Gospodin Bog tvoj“ čitamo u Dekalogu. „Bog tvoj“ jer je MOJ, i meni dolazi na meni odgovarajući način, ja nisam ni sv. Terezija Avilska niti neki Abdullrahman iz Pakistana, a niti Brad Pitt (iako imam kapu kao on, baš je fora)… Navikli smo se na slike Boga s Interneta, iz propovijedi, iz hagiografija: međutim, On je toliko drugačiji, toliko osoban, toliko moj! I toliko žarko želi da Ga osobno otkrijem, u ovakvom životu kakvoga sada imam.

Ja bih najviše želio da u ovoj Godini milosrđa otkrijemo Isusa iz evanđelja. Barem to najjače moguće želim sebi. Molim se, da konačno shvatimo činjenicu, da se već nalazimo u katakombama, da se osvijestimo i primijetimo kako je 99 ovaca već odavno u pustinji, a ostade ta jedna slabašna ali još živa. Ako je to istina, ako smo već i ponovno u Djelima apostolskim, onda trebamo preuzeti i modus vivendi ondašnje naše braće. Isusa bismo u ovoj Godini trebali nanovo otkrivati… Što mi govori, na primjer, činjenica, da Gospodin ni jednom riječju nije spomenuo Rimljane, koji su okupirali Njegovu zemaljsku domovinu? Niti On, niti apostoli… Zanimljiva je ta politička šutnja našeg Rabbija. Meni je zanimljivo i to što kada dođu naši političari na vjerske svečanosti, uglavnom ostaju isti. Pun Sabor katolika, a nigdje izgleda katolika. Nešto tu nedostaje. Nije li znakovito da je Gospodin i Judi prao noge na Posljednjoj večeri? Nešto je krivo u tome da masa vjernika odlazi k vračarama, a svećenik se boji položiti ruke i ukoriti zlo koje čovjeka tlači.

Inače, prema „Našim ognjištima“ (Broj 12, 2011., s. 8) u Hrvatskoj djeluje preko 70 000 vračara, gatara, bioenergetičara, i tek oko 3000 svećenika i redovnika/ica. Toliki su „katolici“ također, bez razmišljanja na strani „civilizacije smrti“. Nešto nije u redu, kad se na primjer, dar jezika proglašava nevažnim detaljem ili pogreškom čak, ili reliktom prošlosti, a NZ ga spominje čak 22 puta. Ili kad se niječe đavao, a NZ ga spominje u raznim imenima 144 puta. Kad me novinar pitao, u sklopu prošle Godine posvećenog života, što redovnicima danas treba, nisam dugo razmišljao i odgovorio sam: „Sile odozgor, sine, toga nam treba.“ Sve drugo imamo.

I novi auto treba, ali ne treba svima. Samo meni.

Ova Sila, braćo, nije new-age bajka iz Ratova zvijezda, ona Sila koja nas mijenja i koja je Osoba, ima ime: Ruah Hakodesh, Duh Sveti. Moramo shvatiti, kad nestane Sile odozgor onda izmišljamo metode djelovanja, preuzete iz svijeta, nadahnute od menadžera i birokrata, lišene nadnaravnoga. Gospodin Isus nije osnovao niti tvrtku niti kakvu sličnu ljudsku organizaciju, kršćanstvo je u Božjem planu zamišljeno kao zajedništvo s Uskrslim, koje mijenja čovjeka iznutra i čini ga slobodnim. „Sila će te Svevišnjega osjeniti (Lk 1, 35)… Sila je izašla iz njega (Mk 5, 30)… Sila ga je Gospodnja nukala da liječi (Lk 5, 17)… S nama spašenicima sila je Božja (1Kor 1, 18)…“

Milijun inteligentnih riječi, pa čak i u propovijedi, može ne imati nikakav utjecaj na dušu, ako nema Duha Svetoga. Jedan Kristov dodir od pet sekundi, pa i bez riječi, znao je totalno ali ne totalitarno promijeniti bolesne, umorne, jadne. Revolucionarna poruka iz evanđelja „ljubite svoje neprijatelje“ – samo kao primjer – nama je svima apsolutno nemoguća misija, ako u našim životima nema Snage koja u sebi nema ništa ovozemaljskoga. Nema ni najmanje mogućnosti da ljubiš Kristovom ljubavlju komuniste, gejove, džihadiste, nihiliste, anarhiste, niti nezgodnu rodbinu, ako posjeduješ samo „silu odozdol“. Samo stavove i razmišljanja iz ovoga svijeta. Nije više dovoljno „imati sakramente“, treba nam hitno, kao hitna pomoć, Sila odozgor. Mladima, supružnicima, svećenstvu. Hvali mi se jedan kolega kako u župi ima dva zbora, redoviti nogomet, izlete i roštilje za mlade. Lijepo je to. I Gospodin je roštiljao ribu s apostolima kraj Genezareta. Ali, buraz, to nije dovoljno. Isus je rekao kako je došao donijeti vatru, a mi smo počesto tu vatru zatvorili u lampione i okitili njima (naše) grobove.

Eto, imali smo i Godinu nove evangelizacije… Tisuće predavanja, dokumenata, tribina, objašnjenja. Ok. Ali, većina naših župa nema niti jednu molitvenu zajednicu, bilo kojeg tipa. Kako će svećenik, mladi, brakovi… Izdržati sve silnije nasilje duha svijeta, ako nitko za njih ne moli, ne vapi, ne slama se pred Svetim Bogom, ne plače u zagovaranju njihovih putova? Ne želim biti etiketiran kao pentekostalni pastor, pa nadodajem kako su zadnjih sto godina naši pape preklinjali nas svećenike da se otvorimo na stvarnost novih pokreta u Crkvi. Ne znam što čekamo, zaista ne znam. (Ja čekam novi auto, ali mojih 381 župljana samo kašlju kad to spomenem. Od vlage u crkvi valjda). Papir na kojemu piše da smo obavili krizmu, ne daje automatski Silu odozgor, što vidimo po evidentnom egzodusu krizmanika u nedjelju nakon svete Potvrde pa nadalje. Nije svugdje tako, ali generalno jest. Duh Sveti se ustrajno treba tražiti, čeznuti, upoznavati, zvati, ljubiti!

„Duh Sveti je zanemaren u svakodnevnom životu i u svijesti kršćana. Njegova je prisutnost svedena na nekoliko katekizamskih izreka, koje ne stvaraju čvrste stavove i ne nose život… U Crkvi se pojavljuje nepovjerenje prema neočekivanim potezima Duha, želja da se hoda ustaljenim putovima, strah od novoga, strah od Duha Svetoga naprosto…“ Tako zbori jedan naš pater isusovac u svojoj izvanrednoj knjizi (P. Alfred Schneider, Na putovima Duha Svetoga, Zagreb, 1991., FTI-DI, s. 12) Dakle, mislim da u tjeskobama pred današnjim problemima (migracije, gender-revolucija, masovna apostazija mladih, lažni proroci i mistici, kriza zvanja, otuđenja obitelji itd.) trebamo ponovno otkriti ono što su u sličnim situacijama imali i poznavali naši preci iz rane Crkve: moć zajedništva u molitvi, po kojoj silazi Duh Sveti i čini djela ozdravljanja, oslobođenja, obraćenja. Pročitaj u Djelima apostolskim! To je „nova evangelizacija“: dati svijetu danas Duha Svetoga, koji nam se očituje kroz karizme, zajednice, pokrete, apostolate, na mnoge nama i nedokučive načine… Nema jednostavnijeg i boljeg objašnjenja. Niti neugodnijeg, čini mi se. Nova evangelizacija je – možemo svesti puste stručne rasprave na jednu rečenicu: navještaj Radosne vijesti o Božjoj ljubavi i pobjedi kroz Isusa Krista, svjedočanstvom Njegove snage kroz molitvu i djela milosrđa, kroz očitovanja ozdravljenja i oslobođenja, jer On je živ i zauvijek isti i ima svu vlast na nebu i na zemlji. Amen.

Tko će nam jasnije objasniti Božje milosrđe, ako ne srce Njegova milosrđa, Duh Sveti? Baš nam danas izuzetno treba milosrđa, nama vjernicima! Čitajmo malo na webu, koliki vjernici doslovno mrze svoje pastire, osobito biskupe. Pljuju, osuđuju, ocrnjuju, najradije bi zatukli, zavedeni raznim agresivnim medijskim trikovima, podmetanjem, pranjem mozga… Daleko od toga, i mi jesmo krivi, ponajviše zato jer krivicu ne znamo ni priznati. Učili su nas da moramo biti savršeni, drugačiji, posebni, te kao takvi bez mane i grijeha u sukobima unutar bića lako padnemo u ovisnosti ili nešto gore. Jer, znate, supermeni ne postoje. Ma kakvu halju nosili. No, kad mi svećenici sagriješimo, nismo li i mi potrebni i dostojni milosrđa? Ali, kako će nam oprostiti vjernik, koji ima sve sakramente i čak je deset puta bio kum (a i dao je nešto šuškenzi za obnovu tornja), a njegovi su bili župni vijećnici, a on je sam i ministrirao kao dečko, a supruga mu već godinama pjeva u zboru, ako uza sve to ne poznaje silu Duha Svetoga, bez koje nema ni milosrđa, pa ni među vjernicima? Lijepo je da imamo svećenike i biskupe pisce, pjesnike, lovce, poznavatelje Mozartova opusa, ili sakupljače kipova Maloga Isusa, kao što sam ja. Ali to ipak nije dovoljno. Uz ljude kulture i umjetnosti i rodoljublja i znanja, trebamo i evangelizatore, egzorciste, molitelje, duhovnike. Papa neprestano govori, da svijet, ljudi, vjernici trebaju pastire ispunjene Duhom i takve koji će Duha Svetoga davati njima. Molim te čitatelju, moli za moje obraćenje. Pitao sam svoju mudru i sposobnu, umiljatu i još nezavršenog faksa najdražu (jedinu) seku, kao urbanu i ponešto subkulturalnu predstavnicu mladih današnjice, što joj se temeljno ne sviđa kod nas crkvenjaka. Odgovorila je odmah: „Vi stalno nešto čitate.“ Nisam imao odgovora na ovaj odgovor. Je li moguće, da mnogi ne mogu niti jednu molitvu reći iz srca? Da primamo samo u određeno vrijeme u naše urede? Da nam je „sekta“ sve što traje dulje od sat vremena i gdje ljudi s izrazima ljubavi (suze, osmijeh, zagrljaj, radost) pristupaju Bogu o kojemu govorimo da je Ljubav? Je li moguće da smo tako zauzeti, da nemamo niti sat vremena tjedno da se klanjamo najvećoj Svetinji, Gospodinu-Hostiji?

Zato nam je Papa i ovdje jedan putokaz, jedan znak: on manje „čita“, više radi i govori iz srca, pa ako i nije svima po volji, njegovo srce otvorilo je milijune za Isusa, jer je evanđeoski jednostavno, a opet u Sili odozgor, dao Srce Isusovo svijetu. „Vi često u Crkvi govorite uzvišeno, ali nejasno, mi bolno osjećamo tu razliku, kao da je vaš govor odvojen od naših života… Nekako službeno i formalno…“ Tužio mi se jedan praktičan i dobar vjernik. Ja sam mu lijepo objasnio da biskupa nazivamo „Preuzvišeni“ pa tako mora i nastupati, haha, neka mi se ne zamjeri, šala mala. Mislim da u Godini milosrđa trebamo učiti kako imati više milosrđa i mi prema laicima i laici prema svećenstvu. Trebamo paziti „…da se naša vjera ne temelji na ljudskoj mudrosti nego na snazi Božjoj“ (1Kor 2, 5) jer tako nas poučava Pavao, čije se „riječi i propovijedanje nije sastojalo u uvjerljivim riječima mudrosti, već u očitovanju Duha i snage“ (4).

Većina naših župa nema niti jednu molitvenu zajednicu, bilo kojeg tipa. Kako će svećenik, mladi, brakovi… Izdržati sve silnije nasilje duha svijeta, ako nitko za njih ne moli, ne vapi, ne slama se pred Svetim Bogom?

Ima nešto u tome, kao da se danas osobno bojim propovijedati o nadnaravnoj strani vjere, o mističnim iskustvima svetih (Pater Pio, Marta Robin, Alexandrina da Costa, Charbel Maklouf, sestra Faustina…) o čudesima i znamenjima, o svemu što nam Pismo tako jasno, često i snažno govori. Nama kao da je to postalo neki čudan SF, nešto „od prije Potopa“. Kao da se sramimo toga. Učimo djecu da „u pola noći znaju deset Božjih zapovijedi, inače nema prve pričesti“, a ta ista djeca uglavnom ne znaju razgovarati sa živim Isusom. Kažu neki uvaženi teolozi, da su čuda bila potrebna samo u početku, u prvim stoljećima kršćanstva, jer je bilo nužno da pogani povjeruju Riječi koja bi se manifestirala po znacima iscjeljenja i oslobađanja od zloduha i raznih okova. Aman bolan, onda su nam čuda danas još deseterostruko potrebnija! Možda bi čudo bilo i da priznamo svoje slabosti. I zavapimo za milosrđem. Nije ni to lako, osobito ako nosimo neku titulu ispred imena. Kao ja: mnogopoštovani. Ma dajte, tko me to mnogo poštuje? Tko zaista, uistinu danas ljubi Majku Crkvu??? Bit ću iskren do bola, pa makar me i zaboljelo: samo sam u molitvenim, karizmatskim i neokatekumenskim zajednicama čuo stvarnu molitvu iz srca za nas pastire. Baš od onih koji su često marginalizirani i osuđivani. Možda nije tako svugdje, ali u onih 857 zajednica kojima sam služio, bilo je upravo tako. I naše bake mole krunice za nas. Hvala im! Pravo poštivanje crkvenog autoriteta ima samo onaj tko za nas moli srcem i tko nas ljubi u istini, milosrdno, ali i zdravom kritikom. Mi mnogi kažemo „Za naše pastire… Usliši nas, Gospodine“, ali izvan crkve… Ne prozivam i ne kritiziram (osim sebe slabog), samo izlijevam svoju želju da se svi preispitamo i da postanemo milosrdni. Nije li to u redu?

Super mi je jedan natpis na majci koji sam nedavno vidio: „Ako nisi imao sreće s rođenjem, pokušaj se roditi ponovno!“ Možemo to iskusiti u ovoj svetoj Godini! Ona je dakle, jubilarna ali i izvanredna, kako nam se tumači u spisima, po svemu! Neobično nas zapanjuje jednostavnost, gotovo nelogična, prakse ove Godine: ispovjediti se, odlučiti zauzeti drugi stav prema grijehu koji nas muči, odvojiti se od izvora tog grijeha, proći kroz sveta vrata otvorena svuda oko nas, pričestiti se, pomoliti na Papine nakane. I to je to. Moguće svakodnevno! Skroz, skroz jednostavno! Korisno za nas i za naše pokojne čak. Nema bičevanja, krvi, indulgencija, obrednih pranja ili sakaćenja, skupih odlazaka u inozemstvo ljudima sa „specijalnim moćima“, eventualno nas može „zaboljeti“ neko dobro djelo, koje smo pozvani učiniti. Fenomenalno. Baš po Isusu iz Nazareta. Koji i u ova teška vremena (a koja nisu bila?) radi izvanredne stvari, aleluja. Pogledajmo samo stanje Crkve na Zapadu: zatvorene bogomolje, prazna sjemeništa, opustjeli samostani-dvorci, napadi iznutra i izvana, moguće prijetnje shizmama (osobito u Njemačkoj, izgleda)… A s druge strane, na Zapadu u to isto vrijeme, nikad više novih, karizmatskih zajednica, seminara, novih redovničkih zajednica, autentičnih pokreta, zamisli, obnove duha vjere i vjernika! Događa se nešto sjajno, neopisivo! Milijun ljudi u Washingtonu, na pro-life maršu; 24satna euharistijska klanjanja u tisućama župa po Španjolskoj i Italiji; udruge i apostolati vjernih laika na sve strane; „Gospe hodočasnice“ u obiteljima; mnogi svećenici okupljeni u cenakule molitve i posvete Bezgrešnom Srcu Marijinu; svetišta krcata hodočasnicima; znakovi na slikama i kipovima, obraćenja najtvrdokornijih mogućih ovisnika, bludnika, mafijaša… Nama pred očima. Jednom riječju: milosrđe. Zamislite gorljivost i hrabrost mladića i djevojaka na tom Zapadu, gdje im je od malih nogu nabijano u glave da je Crkva leglo lopova i pedofila, a oni, pozvani u službu Božju, odabiru bogosloviju ili samostan, često na užas onih s kojima žive, jer su zaljubljeni u Gospodina koji ih zove i kojega su čuli! Živimo dakle u zaista posebnom vremenu, i mislim da trebamo biti i zahvalni, ne samo zabrinuti i kukavijući. Tu sam riječ sada izmislio, spoj je „kukavica i kukanja“.

Tko vapi za Silom odozgor, sigurno će ju iskusiti! Još nešto: idemo iz dana u dan. Ne treba planirati i gledati dugoročno, nego idemo iz dana u dan. Znaš kako je npr. ljudima koji imaju problema s alkoholizmom, važan taj jedan dan u trijeznom stanju? Jedan dan, sveti dan pobjede, veličanstveni dan dostojanstva! Tako svi trebamo iz dana u dan ići polako, boriti se, blagoslivljajući milosrdnoga Boga za Njegovu zaštitu i pomoć. Kao što si čestitamo Božić i Uskrs, možda trebamo čestitati i: sretna ti Godina milosrđa! (Za poklon bih htio… Nešto na 4 kotača…) Čujem li ja to „amen, jarane“ ili „de pusti me brate na miru“? Nadam se ovo prvo. Na kraju, ja uistinu mogu svjedočiti milosrđe, svima i svuda, silno i nedvojbeno. Jučer sam bio na ispovijedi i čuo: „Oprošteni su ti grijesi, idi u miru.“ Gospodin mi je vratio bijelu haljinu, blatne dronjke oprao je u svojoj Krvi. Milosrđe. Već petnaest godina pomažem da poruka milosrđa dopre do onih koji žele pobaciti svoju nerođenu djecu, do onih koji imaju traumatično iskustvo abortusa, do samohranih, prezrenih majka, do žrtava nasilja u obitelji, do supružnika u krizama… To nazivamo borbom „za život“ najmanjih. I znam jedno, samo milosrđe moga Gospodina može zaliječiti duboke rane i obnoviti sve što se čini mrtvim. U tom smislu, izašla je moja nova knjiga „Maleni zauvijek ljubljeni“ (koja se može naručiti na: betlem.betlem@gmail.com). Možda i to djelce zapali nekoga za Kraljevstvo. Koje zadobivaju samo milosrdni. Prošle sam godine uz pomoć Božju i molitvu nebrojenih, uspio oko sedamdeset majki i očeva odgovoriti od pobačaja. Znaš li što je bilo presudno? Riječ: „Molim te, imaj milosrđa prema tom malom čovjeku“.

Hvala Ti, papa Franjo, putniče po sinagogama i džamijama i katedralama i kućnim kapelicama ostarjelih redovnica koje zagovaraju svijet u svojim bolima i bolestima; hodočasniče po sirotinjskim četvrtima, tragaču skrivenih snaga u dušama ljudi svih rasa i boja, Čovječe koji svijetliš bjelinom u mraku nečovječnosti, iz daleke Argentine ali Bosanac u duši (Bitno. net ne odgovara za ove iza-ponoćne nesuvisle konstatacije autora članka, hehe)… Jer si slušajući Duha Svetoga objavio ovu Godinu, koju čestitam od srca svim svojim blagotrpećim kolumnitistima, kolumnijatorima, kolumnjarama, kolumnizatorima i kolumnitoristima. I zagorskom društvu iz Hruševca. I dragoj gđi Ankici iz Kaštela i najdražem Jošku. I Žigi i njegovoj Marici. I Colićima iz Koprivnice. I mojem najmilijem bratiću Lucenzu iz Milana. I Sanji iz naše kuće za mame i djecu. I vlč. Dominiku P. I dragim karlovačkim beskućnicima iz Centra „Milosrđe“. I svima kojima sam nehotice bio nemilosrdan. I onima koji će mi donirati novu škodu, ili skoro novu. A osobito časnoj sestri Danijeli u Mostaru, koja me oštro izgrdila jer dugo nisam pisao. E sad imaš sestro svoje, pa ti čitaj bona tjedan dana.

pater Marko Glogović | Bitno.net