Prije nekoliko dana na sprovodu koji se trebao dogoditi, ljudski gledajući, za nekih barem 60-70 godina, sve je izgledalo kao da je stalo. Ekonomska kriza, moralna, duhovna i svaka druga kriza nije bila na tom mjestu. Na tom mjestu je bilo mnoštvo uplakanih lica. Šokiranih lica koja su govorila da ona nisu trebala biti tu. Pogledi su ciljali prema nekoj praznini. Moj pogled je u jednom trenutku otišao iznad svih tih lica i zagledao se prema brdima na kojima se miješalo nekakvo siromašno i ubožno zelenilo s okrutnim i postojanim stijenama. Ogromnim stijenama koje mirno i bezdušno promatraju naraštaje i naraštaje nas koji dolazimo i odlazimo. Gledaju nas kako se smijemo i plačemo. Ne znam tko kome zavidi. Mi njima što oni ne poznaju takvih izraza lica i takvih osjećaja. Ili oni nama što ih možemo izraziti. I sve to stade. Čak i misao stade jer tu ona nije bila od kakve pomoći. Samo okrutna stvarnost se ne dade zaustaviti, nego prođe tih nekoliko sekunda i već je ona maloprijašnja stvarnost prošlost…

I suza i zaustavljena misao i ubožno zelenilo. Prošlost. Život okrutno nastavi mljeti sekundu po sekundu našeg odrastanja, sazrijevanja, starenja… I on stvarno samo ide dalje. Nije to uopće fraza. To je okrutno činjenično stanje. Ne možeš ništa vratiti natrag. Ne možeš zaustaviti sat ni ponavljati uvijek isto. Uvijek nešto novo pod suncem. Uvijek novi dan. Pa do Božje volje…

Netko je manje pričljiv, a netko više. Netko zna izreći, a netko ne zna izreći ono što misli, ono što osjeća. Srećom. Naša komunikacija ne ovisi samo o riječima. Kako bi to siromašna komunikacija bila kad bi se samo sastojala od riječi. Neki stručnjaci govore da više od 60 ili čak 70 % našeg govora je sadržano u našim pokretima. No, bili mi govorljivi ili ne, ono što nam vrijeme govori je to da je vrijeme za akciju. Život ide dalje. Prolazi. Istječe. I kopni. Ne stigneš se ni snaći, a već je kraj. Ne stignemo ni sve savjete saslušati od starijih i mlađih. Ne stignemo ni pročitati ono što smo htjeli ni otputovati tamo gdje smo željeli. Ni dati do znanja da nam netko nedostaje i dok je živ. Puno mi toga ne stignemo. A život leti…

Koliko god trajao taj život, ne isplati se provesti ga u pametovanju, prebacivanju fraza i parola iz jedne situacije u drugu. Sveti Augustin reče jednom svetom Ambroziju da ga nisu uvjerili njegovi argumenti da postane kršćanin, nego ljubav koju mu je pokazao. Pokaži da ti je do nekoga stalo, da ga voliš, cijeniš, da ti nedostaje kad ga nema, da je bez veze kad ga nema koju god ti funkciju obnašao i kakvo god mjesto u zajednici zauzimao… Po mogućnosti dok je taj netko još živ… Ako ti Isus nešto predstavlja u životu, tim bolje. Uči od Njega. Križ je divan primjer u kojem pravcu može ići tvoj život. Priča o milosrdnom Samarijancu također. Prelistaj Evanđelje. Ima toga još puno tamo i za tebe i za mene…

Kartuzijanci, najstroži red u Crkvi, imaju divan moto, životni slogan kojim dočaravaju koliko su, zapravo, zahvaćeni Isusom i koliko su usredotočeni na Njega: STAT CRUX DUM VOLVITUR ORBIS – KRIŽ STOJI DOK SE SVIJET OKREĆE.

fra Željko Barbarić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru dobrih informacija – klikni like[/facebook]