Često se u javnosti povede rasprava kako je moguće da će se prije spasiti „dobar“ ateist nego loš kršćanin. Zašto sam riječ “dobar” stavila pod navodnike objasnit ću malo kasnije.

Dok u Svetom pismu imamo rečenicu Kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe (Mt 11,12) zanimljivo je da grešnik koji svoje obraćenje odgađa ne nalazi ni na jednom mjestu u Svetom pismu da će mu Bog na kraju života još uvijek biti milosrdan. Očito je da u Nebo dođemo, da moramo to postojano i htjeti. Iako postoje tvrdnje da Bog spašava po ljubavi (dakle i ateiste, koje Rahner naziva „anonimnim kršćanima“, što je zapravo zanimljivo kad kroz takve naočale počnete promatrati neke istaknute ateiste, npr. brat Oliver Frljić bio bi anonimni kršćanin). Iako se tvrdi da se dakle spasenje ostvaruje u ljubavi, treba reći da ona nije odijeljena od vjere i nade.

Zbog takvih i sličnih tvrdnji koje sugeriraju da za spasenje nije potrebno obraćenje imamo izjave poput one Zorana Malkoča koji je prilikom primanja književne nagrade izjavio sljedeće:

Nisam kršćanin, dapače ateist sam, ali mislim da u meni kao ateistu postoji mnogo više kršćanske skrušenosti negoli u većini takozvanih kršćana.

Moram reći da ovakva i slične izjave čine da se kršćani koji se trude živjeti po Božjim zapovijedima, ići u crkvu, živjeti sakramentalno i redovito ići na ispovijed zapravo osjećaju kao magarci. Zbog toga je potrebno razjasniti neke stvari i vidjeti je li tome baš tako kako tvrde određeni „anonimni kršćani“. Pardon, ateisti.

Kad govorimo načelno, izvan Crkve i Krista nema spasenja. Krist jasno govori da je On jedini izvor spasenja, koje posreduje preko Crkve, svoje Zaručnice. Uz ovo objektivno načelo naravno postoji i subjektivno načelo gdje se uzima u obzir razina čovjekove svijesti, znanja, savjesti, a time i odgovornosti. Bog želi da se svi ljudi spase, no ljudima je isto tako dana slobodna volja po kojoj sam odlučuje o svojem spasenju, a kad tvrdimo da je Bog Ljubav, često zaboravljamo da je On i čista Pravednost. Jedno bez drugoga ne ide.

Ovu tvrdnju svakako valja potkrijepiti i crkvenim dokumentima, tako imamo Lumen gentium 14 usvojen na Drugom vatikanskom saboru koji kazuje sljedeće:

Sveti Sabor obraća se dakle prije svega na katolike. On pak uči, oslanjajući se na Sveto pismo i Predaju, da je ova putujuća Crkva potrebna za spasenje. Jedino je naime Krist Posrednik i put spasenja, prisutan među nama u svome tijelu, koje je Crkva; a On naglašavajući izričito potrebu vjere i krštenja (usp. Mk 16, 16; Iv 3, 5), potvrdio je time i potrebu Crkve, u koju ljudi ulaze po krštenju kao kroz vrata. Zato se ne bi mogli spasiti oni ljudi, koji, iako im nije nepoznato da je Katolička Crkva od Boga ustanovljena po Isusu Kristu kao potrebna, ipak ne bi htjeli ili u nju ući ili u njoj ostati.

Iznimka su osobe koje pate od nesavladivog i abolirajućeg neznanja kršćanske objave koje ne mogu u punom smislu biti odgovorne za nedostatak vjere u ono što smatramo kršćanskim otajstvima. I sam sveti Pavao govori da će Bog osobu suditi s obzirom na ono što joj je dano.

Crkva je vrlo ozbiljno shvatila Kristove riječi „Idite i učinite sve narode učenicima mojim“ i slala nebrojene svećenike u udaljene misije kako bi svim narodima, i onim najudaljenijima, donijela radosnu vijest. Da se onda razmišljalo relativistički, kako danas rezoniraju brojni moderni katolici, da je važno imati dobro srce i da će Bog suditi samo po djelima ljubavi, čemu sav trud? Hoćemo li svi ići u socijalne reformatore? Da li spasenje kao eshatološki pojam znači davati ljudima kruh na zemlji pa je Krist zato spasitelj? Što je s Euharistijom? Zašto nam je Krist kao najvažnije i posljednje djelo ostavio svoje tijelo i krv, da ih pijemo i jedemo u zalog života vječnoga? Puno se tu pitanja nameće, a odgovora nigdje.

Puno se danas govori o ljubavi, ali upamtite: ako ljubav nije u službi istine, onda ona nije ljubav nego njena lažna imitacija. Što nam se danas uostalom sve podmeće kao ljubav? Sjećate li se referenduma za zaštitu braka kao zajednice muškarca i žene – protivnicima referenduma su bila puna usta ljubavi i isticali su kako je „glavno da se ljudi vole“. Vidite kako se i najplemenitiji osjećaj može iskoristiti kao put u propast?

Vratimo se na ateiste koje sam spomenula, one kojima nije poznato kršćansko vjerovanje što im može biti olakotna okolnost kod osobnog suda.

Ljudi koji žive u afričkoj ili južnoameričkoj prašumi ili dobri i čestiti ljudi koji ni na koji način i ne svojom krivnjom nisu mogli upoznati temeljnu istinu kršćanske vjere doista, a tako kaže i Katekizam, mogu biti suđeni po djelima ljubavi. Bez obzira na to mnogi su katolički misionari vlastite živote dovodili u opasnost da bi im navijestili Kristovu istinu. Naš veliki svetac sveti Nikola Tavelić je u Jeruzalemu odlučio kadiji „čestitati“ Bajram tako da je došao k njemu čitati mu Evanđelje. Živoga su ga sasjekli i spalili. Pitam vas: je li sveti Nikola bio u krivu, a mi smo se dozvali pameti pa smo u pravu, ili je situacija ipak obrnuta?

Stvorili smo lažnoga hippie Isusa koji poručuje: „Ljubav za sve“, naspram Isusa iz Evanđelja kojemu su ljudi okretali leđa i govorili: “Tko to može slušati? Tvrda je to besjeda!“

Nedavno sam s jednom dragom osobom vodila zanimljivu raspravu. Ta osoba nije jako dugo bila na ispovijedi, radi se o desetljećima, i ja sam joj pokušala objasniti da će se prije spasiti lopov koji se u posljednjem trenutku života iskreno pokaje i zavapi Bogu nego netko tko preuzetno živi u uvjerenju da je život proživio ispravno i da će se spasiti. Bezgrešni su bili samo Isus i Blažena Djevica Marija – svi drugi smo barem jednom u životu počinili neki smrtni grijeh. I što će biti s onime tko tako neispovjeđen stane pred lice Boga? Katolički je nauk jasan da ne može biti jasniji. Papa Benedikt XVI. je u općoj audijenciji 3. siječnja 2007. godine rekao sljedeće:

“Misterij zla, moć tmina” u naše se doba očituje u “još podlijim i opasnijim oblicima” – kroz opredjeljenja od ateizma koji se povodi za znanošću do predstavljanja takozvanoga moderniziranog ili postmoderniziranog Isusa.

Vratimo se na trenutak nekim našim hrvatskim ateistima. Za njih se teško može reći da im nije poznat kršćanski nauk. Nebrojeno puta sam se u raspravama osvjedočila kako dobro poznaju i riječi Evanđelja i štoviše često ga i citiraju da bi – dijabolično u pravom smislu riječi – dokazali poantu dijametralno suprotnu katoličkom nauku. Sjetite se samo „anonimnog kršćanina“ Ante Tomića koji je u jednom svom tekstu citirao Evanđelje po Mateju da bi dokazao neku svoju bogohulnu tezu!

Nedavno sam pročitala jako zanimljiv članak na inače izvrsnom blogu Konzervativac. Naslov je bio sljedeći: Zašto ateist ne može biti dobar čovjek?

Iako na prvi pogled naslov zvuči vrlo isključivo i provokativno, u tekstu se logički savršeno obrađuje teza o tome što znači biti dobar i moralan i tko određuje što je to moralnost. Citiram odlomak:

To bi nas neizbježno dovelo u moralni relativizam – načelnu nemogućnost karakteriziranja tuđeg djelovanja kao zlog/moralno lošeg. Stoga, ne bismo mogli reći: „Hitler je bio zao.“ Već je najbolje što bismo mogli reći: „Hitler je bio zao, prema mom standardu.“ No, koga briga za Vaš standard? Hitler je jednako mogao imati svoj standard prema kojemu je on najbolji čovjek na svijetu i ne bi bilo nikakve osnove prema kojemu bi Vaš standard bio bolji od njegova standarda. To bi bilo razočaravajuće, a moralnost bi bila subjektivna fikcija o nekom standardu djelovanja.

O čemu se tu zapravo radi? Pojednostavljeno govoreći postavlja se pitanje: može li ateizam pružiti objektivan moralni standard? Dotični članak daje jasan i nedvosmislen odgovor: ne, iako suvremeni ateizam upravo vlastiti svjetonazor predstavlja oličenjem humanizma i čovjekoljublja svake vrste. Pravo je pitanje: odakle svijest o tome što je moralnost? Dalje se navodi ako želimo definirati pravu moralnost, a ne nekakav nihilizam ili relativizam, morat ćemo pronaći nešto što služi kao dobro utemeljenje moralnosti. Ako nema objektivnosti, niti jedan čovjek, bez obzira na religijsko i svjetonazorsko opredjeljenje, tu ne može biti objektivan. Čovjek je uvijek subjektivan, no vjernik za razliku od ateista čvrsto uporište traži u moralnom Božanskom nauku – dočim ateisti nevjerovanjem u viši smisao po logici stvari vode u kaos.

Svjesna sam da ovo razmišljanje neće naići na odobravanje šireg dijela publike jer smo nekako skloniji vjerovati da ćemo se spasiti svi ili gotovo svi – to na našu savjest djeluje poput anestetika koji nas umiruje i koji nam poručuje: Ma ne brini! Isus je za tebe i za sve ljude umro, kako bi mogao dopustiti da propadneš?

Što ćemo s onim upozorenjem: Bdijte?

Sigurna sam da postoje ateisti koje bismo po nekakvom ljudskom sudu mogli okarakterizirati kao bolje ljude od nekih kršćana, no to ne govori u prilog ateizmu nego poziva kršćane da čvršće prihvate življenje objektivnog moralnog zakona koji nam je objavljen.

I sam Chesterton je rekao da je ateizam najsmionija od svih dogmi, jer je ateizam tvrdnja univerzalnog negiranja. Kako se negiranjem Boga  može postići spasenje i kako nas ateisti mogu podučiti moralu ako ne posjeduju objektivni moralni standard, zapravo nije pitanje nego dijabolična tvrdnja koja služi isključivo relativizaciji dobra i zla, kulture života naspram kulture smrti i spasenja i propasti općenito. U tu zamku nipošto ne bismo smjeli upadati.

Nikolina Nakić | Bitno.net