Sjaj

Naše ovogodišnje pročišćenje započelo je u pepelu, i kako korizma odmiče sve više i kako smo sve bliži Velikom tjednu i naše osobne katarze sve su bliže vlastitoj kulminaciji.

Jesmo li se dovoljno potrudili?

Ovo je vrijeme koje nam je Bog doslovce darovao kao jednu veliku šansu, s jedne strane u dubokoj skrušenosti i poniznosti pred najljepšim i najtežim činom koji je Bog uopće mogao učiniti za nas ljude, a s druge kao mogućnost da zaronimo ispod površine u ovo milosno vrijeme i u svojim dubinama pronađemo čistog sebe. I izvučemo ga na površinu, da sjaji poput uglancanog novčića, na ponos Bogu i ljudima.

Čini nam se da radimo sve kako treba. Molimo, postimo, sudjelujemo u pobožnosti križnog puta, odrekli smo se nekih svojih ugoda prikazujući tako te naše male dragovoljne žrtve dragome Bogu na čast i slavu…da, sve smo vanjske manifestacije ispunili. Ne može nam se ništa prigovoriti.

No jesmo li zaista učinili sve što smo mogli?

Da li smo si dozvolili da volimo? Da opraštamo? Gotovo smo svakog dana u prilici da zaista oprostimo. I ne radi se tu čak toliko o nekim našim životnim odrednicama koliko o sitnicama koje nam čine svakodnevnicu. Jednostavno otpustiti. S ljubavlju otpustiti mrk pogled, ružnu riječ, lošu namjeru, očitu laž, učinjenu nepravdu….toliko nam je negativnosti danas podastrijeto i s toliko se toga susrećemo na dnevnoj bazi! Na nama je da posegnemo u sebe, pronađemo ono čisto JA s kojim smo rođeni i koje nam je Božjom intervencijom udahnuto i izdignemo se iznad zamki koje neumoljivo dolaze i dolazit će. S čistom i nepatvorenom ljubavlju suprotstaviti se svim izazovima ovog svijeta i ne dopustiti zlu da se primi na nas – jednostavno ga odbijati od sebe kao što se strelice odbijaju o oklop.

To je ona istinska preobrazba kojoj imamo težiti. Čini se možda teško, svetački gotovo, nedostižno nama običnima od krvi i mesa? Ne. Ljepota tog izazova krije se s jedne strane u beskonačnom vrelu ljubavi i milosti na dohvat ruke svima nama, a za kojim valja samo i doslovce posegnuti i nahraniti se, a s druge strane u činjenici da je naša preobrazba zaista moguća i može početi još danas. Treba uvijek imati na umu da su naša postignuća i naši neuspjesi promjenjive kategorije. Niti nas prvo može uzdignuti zauvijek i tamo ostaviti na oblaku lovorika, niti nas drugo može pokopati na dnu i ostaviti dolje, u kalu vlastitih sumnji i neuspjeha, svega onog što smo u životu učinili krivo.

Svi smo mi, svatko ponaosob, Bogu važni i dragocjeni. Sve nas voli. Zar nije došlo vrijeme da opravdamo toliku ljubav njenim uzvraćanjem? Stvoreni smo da volimo jer nas se voli. To je toliko jednostavno! Zašto kompliciramo?

Dragi Bog nam nije mogao dati jasniji putokaz nego da se sam utjelovi u Čovjeka, osjeća što i mi, iskusi sve što i mi  i pokaže put. U ovo posebno korizmeno vrijeme dakle kad na svaki mogući način suosjećamo s Kristovom patnjom kao da zaboravljamo da se u široj slici u pozadini, iza cijele ove priče o križu, patnji i spasenju krije najljepša priča o ljubavi prema čovjeku ikad ispričana! Ako ne volimo, ako ne znamo voljeti, jesmo li je opravdali?

Pokušajmo stoga u ove dane iz pepela korizme izaći blistavi! Koliko god da se zadatak čini teškim, koliko god da nam se ponekad čini da ćemo se utopiti u mržnji svijeta prema svemu što nam je sveto, prema Bogu i čovjeku, uvijek valja imati na umu da je Božja ljubav i milost još veća i neiscrpnija. Kao izvor, koji  kada iz njega zagrabiš, uvijek bude jednako pun!

Na nama je da svojim malim, ali prevažnim, osobnim doprinosima i dalje punimo taj izvor. Od pepela, do sjaja. Već danas.

Nikolina Nakić