Prošlog je tjedna na naslovnici Jutarnjeg lista televizijska novinarka Nevena Rendeli Vejzović u intimnoj ispovijesti problematizirala problem viška zamrznutih zametaka nad kojima roditelji, nakon što prestanu plaćati čuvanje zametaka na niskim temperaturama gube kontrolu nad istima. Novinarka također ističe otvorenu sumnju kako takva praksa, a poznato je da je prema našem zakonu zabranjeno uništavanje zamrznutih zametaka, otvara mogućnost malverzacije tj. zlouporabe s genetskim materijalom roditelja koji su koristili IVF oplodnju.

Primijetila sam da je mnoštvo ljudi za koje znam da su praktični katolici dijelilo na društvenim mrežama taj članak, zaključivši kako se radi o stavu koji ističe etičku problematiku IVF-a i postupanja sa smrznutim zametcima, no zapravo se između redaka provlači namjera da se dopusti uništavanje zametaka – kao u nekim drugim zemljama – a sve u namjeri da se kritizira – a možda i promijeni – postojeći Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji.

Na početku bih htjela citirati dr. sc. Josipa Markotića, inače znanstvenog novaka asistenta u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Splitu čije je uže područje upravo bioetika. Dr Markotić citira niz znanstvenika koji tvrde da život počinje začećem (npr. Langmanova medicinska embriologija, Školska knjiga 2008, 10. izdanje, str. 13) ili pak već legendarnu izjavu genetičara Jeromea Lejeuna koji je svjedočeći pred Senatom SAD-a izjavio: „Kada počinje ljudski život? Želio bih na ovo pitanje ponuditi najprecizniji odgovor što ga znanost može pružiti u ovom trenutku… Prihvatiti činjenicu da je nakon oplodnje nova ljudska jedinka počela postojati, nije više pitanje ukusa ili mišljenja. Ljudska narav ljudskog bića, od začeća do starosti, nije metafizička pretpostavka, već eksperimentalna očevidnost.“

Također treba istaknuti svjedočanstvo japanskog znanstvenika sa sveučilišta Kyoto, Shiniya Yamanake, čije je otkriće da se pluripotentne matične stanice mogu dobiti pomlađivanjem odraslih stanica objavljeno u znanstvenim časopisima Cell i Science te je proglašeno najvećim znanstvenim otkrićem u 2007. godini. Yamanaka kaže: “Bio sam sveučilišni asistent farmakologije i radio sam na projektu u kojemu su korištene i embrionalne stanice. Jednoga me dana kolega pozvao da mikroskopom promatram zametak. Taj je pogled promijenio moju znanstvenu karijeru. Kada sam ugledao zametak, odjednom sam shvatio kako je posve mala razlika između njega i mojih dviju djevojčica. Pomislio sam kako ne možemo nastaviti s uništavanjem embrija u svrhu istraživanja. Morao je postojati drugi način.”

Neću vas dalje zamarati strukom, još ću samo istaknuti izjavu dr. Velimira Šimunića koji u članku pod nazivom „Struka ne traži slobodno zamrzavanje zametaka“ pita „je li u nas najveći problem zamrzavanje zametaka, ili “etičare” više ne zanima 12 tisuća ostavljenih zamrznutih embrija?!”

Naglašavam da struka ne traži slobodno zamrzavanje zametaka niti sličnu promjenu Zakona o medicinskoj oplodnji kao što je nedavno navedeno u jednom dnevnom listu. Hrvatsko društvo za humanu reprodukciju protivi se nekontroliranom gomilanju zamrznutih zametaka koji se glavnom ne koriste i ostavljeni su.

Koliki je umjetna oplodnja biznis još je 1998. upozorila skupina od 12 stručnjaka s Instituta za znanost, pravo i tehnologiju objavivši članak u znanstvenom časopisu Science u kojem praksu umjetne oplodnje nazivaju industrijom, a kako navodi dr. Markotić, lord Robert Winston, profesor na Imperial College London, naziva umjetnu oplodnju golemom komercijalnom industrijom koja iskorištava žene koje očajnički žele zatrudnjeti. U Britaniji se tako svaki ciklus naplaćuje 8 000 funti, dok u SAD-u žena koja uspije zatrudnjeti iz prvog pokušaja plaća 40 000 dolara, a svaki sljedeći postupak platit će između 70 i 100 tisuća dolara.

Dr. Markotić također navodi vrlo znakovitu izjavu koju je 2005. godine agenciji Zenit dao ginekolog i kirurg Orazio Piccinni koji je bio jedan od začetnika In-vitro oplodnje u Italiji. Objašnjavajući zašto je prestao prakticirati umjetnu oplodnju, kazao je da je ta metoda “zločin s predumišljajem mnogih ljudskih života. U stvari, 90 embrija od proizvedenih 100 u laboratoriju su žrtvovani da se po svaku cijenu postigne jedan sin. Cilj je dobar, ali jasno, metoda je pogrešna.”

Na pitanje “što biste savjetovali onome koji u In-vitro oplodnji vidi zakonitu metodu da dobije sina?”, Piccinni odgovara: “Savjetujem mu da se ne utječe In-Vitro oplodnji, jer nije zakonita metoda, da se dobro informira o stvarnim rizicima i rezultatima, da se ne pouzdaje u slogane. Parovi podvrgnuti umjetnoj oplodnji često nisu neplodni, bolje reći manje su plodni, žene u stvari oko 50% ostaju spontano noseće. Treba se sjetiti da je sin dar, a ne pravo. Steći sina pod svaku cijenu različito je od zadovoljiti potrebu majčinstva koja može biti zadovoljena na tolike načine u obiteljskom i društvenom životu. U laboratoriju In-vitro oplodnja može postati i postaje sve i još više. Djelatnike koji manipuliraju genetskim ljudskim nasljeđem rijetko susrećemo osjetljive i pažljive. Ekonomska zarada i delirij svemoći priječe im da vide i razmišljaju. Pa ako se hoće zadovoljiti želju za sinom, bračni par može razmisliti o usvajanju i/ili dopuštenim metodama prokreacije koje pomažu, a ne nadomještaju narav.”

Uzela sam si truda i pročešljala tvrdnje vodećih hrvatskih portala i treba reći da su njihove tvrdnje dijametralno suprotne svemu što su u prethodno navedenim recima naveli najeminentniji svjetski stručnjaci. Kome vjerovati – Jutarnjem listu, Indexu, T-portalu, ili časopisima Science, PubMedu ili Lancetu? Zaista teška dvojba.

Također sam nerijetko, na svoje veliko čuđenje, nailazila na izjave čak i praktičnih vjernica koje su izražavale otvoreno neslaganje s naukom Katoličke Crkve po tom pitanju uvijek obrazlažući svoje stavove s „ali ja mislim „ i „ja vjerujem“. Izjava Svete Stolice Dignitas personae – Dostojanstvo osobe, od 8. rujna 2008. (DP, br. 18, 19, 20), jasno govori o teškom i delikatnom problemu, koji zovu »kriokonzervacija«, što znači: sačuvati na životu embrije na najnižim mogućim temperaturama dok su oni u isto vrijeme blokirani u svojemu naravnom razvojnom procesu.

Zašto sačuvati? Način je vezan s umjetnom oplodnjom in vitro – u staklu. Da ne moraju kod žene podizati pojedino jajašce, podignu ih nekoliko i oplode u staklu. Embriji koji nisu usađeni u ženin spolni sustav bivaju zamrznuti za eventualno ponovno oplođivanje, pod pretpostavkom da pređašnje oplođivanje nije uspjelo. Budući da su ta sićušna bića ljudske individue sa »sinovskim« odnosom prema ocu i majci i vlastitom vrijednošću ljudske osobe (iako u početnomu stadiju njezina dostojanstva), procesom njihova zamrzavanja stvoren je težak, dramatičan i drastičan svjetski problem. Zamrzavanje, naime, zatim odmrzavanje s novim i novim pokušajima oplodnje žene, etički-moralno nije spojivo s dužnim poštovanjem prema ljudskim embrijima – već začetim malim ljudima.

Ovo je jasno da ne može biti jasnije. Situacija koju sad imamo svojevrsno je kompromisno rješenje koje dopušta zamrzavanje i gomilanje smrznutih zametaka bez jasne vizije što se ima dogoditi s tisućama smrznutih embrija čije održavanje roditelji ne mogu i ne žele platiti, a koji se po zakonu ne smiju uništiti. Postoji li sretno rješenje za te ljudske osobe u početnom stadiju njihovog dostojanstva? I što na koncu onda misle učiniti roditelji koji bi, poput novinarke Rendeli “željeli da im se vrate njihovi smrznuti zametci”?

Ovo me zbilja zanima. Svakakvi mi odgovori padaju na pamet ali se ne usudim nagađati i insinuirati jer mi se zapravo ni jedna od mogućnosti, blago rečeno, ne sviđa.

Sveti Ivan Pavao II. napisao je: „Čini se kao da posebno određenje žene, kroz njezino vlastito tijelo i njezin spol, skriva ono što sačinjava samu bit njezine ženstvenosti – otajstvo ženstvenosti se očituje i otkriva u svojoj punini kroz majčinstvo“.

Papa također navodi kako nisu sve žene u mogućnosti postati biološke majke – neke se odlučuju za posvećeni život redovnice, a čak i ako žena nije pozvana postati redovnicom svejedno je pozvana na svetost. Nemojte misliti da olako pišem o prihvaćanju i nošenju križeva pod kojima toliko često posrćemo. I sama ponešto znam o križu koji boli i pritišće u tolikoj mjeri da mi se čini da neću imati snage za sljedeći udah, no ipak nekako ne ostanem bez zraka. Križ neplodnosti je težak i bolan i jako ga je teško s mirom i ljubavlju prihvatiti (Bitno.net je nedavno napisao jedan zbilja predivan i inspirativan članak – svjedočanstvo baš na tu temu). Svi smo pozvani na svetost – i ja i ti, dragi čitatelju. No svetost nikad, ali baš nikad ne podrazumijeva kompromis. Svetost ne podrazumijeva ukalupljivanje – ona je tvrdoglavo ustrajanje na Božjem putu pa makar cijeli svijet tvrdio suprotno.

Mediji će vam pričati o „pravu na dijete“, o „pravu na sreću“ ali baš nikada neće pričati da si TI, baš TI slika neba na zemlji. Sveta Edith Stein jednom je prilikom rekla da bi žene trebao „oduševljavati ideal da svoje živote učine otajstvenim simbolom onoga sjedinjenja Krista sa svojom Crkvom“. Zvuči nemoguće? Ali tko je od žena svetica bolje razumio puninu i ljepotu ženstvenosti u njenom najčišćem i idealnom obliku? Približavanjem Bogu nećeš izgubiti ništa od sebe. Zapravo, što ćeš mu biti bliže, više ćeš postajati ono što jesi.

Završila bih predivnim riječima dr. Alice Von Hildebrand, riječima koje ljepotom i snagom mrve u prah i pepeo polurješenja koja nam nudi znanost kojoj je više od svega cilj samo puka zarada:

„Nikada nisam imala tu nevjerojatnu privilegiju imati vlastitu djecu, ali ipak prošle godine bila sam zasuta čestitkama i željama za Majčin dan. Ako nemate djecu, nipošto nemojte povjerovati da se morate odreći majčinstva, jer ono nije samo biološko već i duhovno. Postoje brojni ljudi diljem svijeta koji očajnički traže majku. Mnogi su došli k meni želeći mi reći o svojim problemima. Slušam ih. I volim ih. Kažem im vrlo malo, ali oni znaju da se brinem za njih. U tomu smislu, postala sam njihova majka.”

“Dakle, nije riječ o tome imamo li biološku ili posvojenu djecu ili smo bez djece. Ne! Majčinstvo je u samoj srži ženskosti. Stvorene smo da budemo majke! Zanimljivo je da katkad čak i djevojčice to razumiju, što se očituje u načinu na koji pomažu svojoj mlađoj sestri ili bratu. Posve odbacujem zamisao da nisi majka, osim ako imaš vlastitu djecu. Prošle godine bila sam zauzeta odgovarajući na sve dobre želje koje su mi bile upućene za Majčin dan. Tvoj poziv je isti. Ako si u braku, to je divno. Ako nisu u braku, pa ti jednog dana Bog pošalje pravog muškarca za tebe, prihvati ga sa zahvalnošću. Ali tvoje majčinstvo trebalo bi se ostvariti davno prije toga časa. Moli se Bogu da ti pošalje duhovnu djecu. Pozvana si na majčinstvo upravo sada. Ne sljedeći tjedan, ne sljedeći mjesec. Posve sam uvjerena da je Bog stavio ljude na tvoj životni put pozivajući te na majčinstvo. Tvoj je zadatak da voliš one koji su slabi, nesretni, bespomoćni i nevoljeni. Katkad to možeš učiniti s pokojom riječju, a katkad ćeš samo trebati slušati. U svakom životu postoji patnja, a većina ljudi drži je u sebi. Kada se osjećaju voljeno, oni će se otvoriti i reći ti o svojoj patnji. Tada ćeš uvidjeti da noseći patnju drugih ljudi, tvoja vlastita patnja postaje lakša.“

Nikolina Nakić | Bitno.net