NOVA KOLUMNA NIKOLINE NAKIĆ

Tko su, zapravo, ti ‘normalni’ katolici koji potpisuju peticije?

Oni su proizvod jednog specijalnog rata koji se vodi kroz ideološke napade kroz knjige i medije (u suradnji s raznim sustavima, sveučilišnim katedrama, izdavačkim kućama – cijelim jednim moćnim ustrojem) protiv otajstva Isusove osobe opisanog i prenesenog u Evanđelju

normalni katolici

Foto: Shutterstock

Britanski je pisac Aldous Huxley 1932. u romanu “Vrli novi svijet” iskrivljavanje univerzalnog vrijednosnog sustava pretkazao kao glavni moment moderne. Ukidanjem razlikovanja između istinitog i neistinitog dolazimo do relativne „istine“ o kojoj se može pregovarati. Joseph Ratzinger istaknuo je da mi nikada ne možemo posjedovati istinu – u najboljem slučaju ona posjeduje nas. Mnogi su filozofi nastojali dokučiti istinu, no samo je Krist izjavio da je On istina i svjedok istine.

Današnje vrijeme i pojave kojima svjedočimo potvrđuju da je Huxley bio potpuno u pravu. Možda nam je više nego ikada potreban jasan izričaj, ono što možemo nazvati evanđeoskim – „da, da i ne, ne“ govorom. Naime i površnom je promatraču jasno kako je konačno mjerilo današnjeg postmodernog antisustavna vrijednosti samo vlastito „ja“ i njegove želje te hotimično zamagljivanje i kompliciranje jasnoga govora koji bi takve težnje bez sumnje raskrinkao.

Sekularna fronta protiv katoličanstva njemu je nasuprot postavila civilnu religiju koja će u različitim zemljama djelovati različitim metodama – tako će u jednoj duhovno opustošenoj Francuskoj kipu svetog Ivana Pavla II. bez pardona skinuti križ. U ime tolerancije tako se zapravo širi negativna tolerancija prema kojoj je križ suvišan i nepotreban. Ono što je najveći paradoks je da se u ime tolerancije poništava tolerancija – samu se Crkvu tako tjera da se u ime lažne univerzalnosti odriče vlastitog identiteta. Pod krinkom slobode forsira se prividna sloboda, pod krinkom tolerancije nameće se njena čista negacija, pod krinkom demokracije postavlja se tiransko mjerilo kojemu se svi bez iznimke imaju pokoriti jer sebi pripisuje opću valjanost i razumnu superiornost.

Na Zapadu je dopušteno, a da pritom uopće ne budete prozvani, procjenjivati, mrziti i ocrnjivati samo katolike. Tako Philip Jenkins u svojoj knjizi Novo antikatoličanstvo – posljednja prihvatljiva predrasuda ističe kako je antikatoličanstvo antisemitizam obrazovana čovjeka. I doista, dok je antisemitizam registriran i kažnjen, dok je diskriminacija manjina iz nacionalnih ili rodnih razloga zabranjena – čini se kao da više nema nikoga da digne glas protiv svih, onih otvorenih i onih perfidnijih, progona ljudi koji otvoreno žive katoličke vrijednosti. Davno je u Svetom pismu Ezekiel prorokovao kako ćemo „ispiti čašu široku, duboku, i biti na podsmijeh i ruglo – jer mnogo u nju stane!“, no svejedno šokira nepodnošljiva lakoća podcjenjivanja, intelektualne snobovštine i poruge kojoj su vidimo to i na hrvatskoj razini izloženi vjernici koji se usude suprotstaviti aksiomima nove civilne religije, a čija bi antievanđeoska zapovijed bila ona glasovita rečenica:

“Stare srednjovjekovne ušare, skrijte se jednom zauvijek! U stoljeću prosvjetiteljstva vi nam i dalje donosite jezik sjena, a mi vam se grohotom smijemo u lice!“

No vratimo se mi u Hrvatsku u 2017. godinu. Sve čemu svjedočimo na Zapadu, od praznih crkava pretvorenih u muzeje i noćne klubove, nepostojećih duhovnih zvanja, izumiranju sakramenta ispovijedi, uništavanju i rastakanju sakramenta svete ženidbe, sve to brzim vlakom stiže i kod nas dok si rekao McDonald´s. Sve to stiže u 86 posto katoličku Hrvatsku, Hrvatsku u kojoj pobačaje i preljube ne čine Marsovci nego kršteni i Duhom Svetim potvrđeni katolici, dok oni drugi hodaju oko njih na prstima da ne bi povrijedili njihove osjećaje. Vidim da su si i dali ime, zovu se „normalni katolici“ i pod tim nazivom pišu svoja, pardon my French, izdajnička imena i prezimena, izdajnička jer svakim slovom izdaju Isusov nauk i pljuju na Isusove zapovijedi.

Tko su oni? Oni su proizvod jednog specijalnog rata koji se vodi kroz ideološke napade kroz knjige i medije (u suradnji s raznim sustavima, sveučilišnim katedrama, izdavačkim kućama – cijelim jednim moćnim ustrojem) protiv otajstva Isusove osobe opisanog i prenesenog u Evanđelju. Još više se taj rat vodi na još opasnijem području – u ljudskim srcima i dušama i pustoši ih hametice. Imamo ljude koji se žele svidjeti svijetu a zapravo ga ubijaju iznutra. Svojim konformizmom žele otopiti tvrdu besjedu i najviše standarde, potamniti zlato, ideološki krivotvoriti bezvremeni lik Učitelja zamijenivši ga nekakvom lošom romantiziranom kopijom. „Ne“ tih samozvanih normalnih katolika jednak je onom „ne“ atenskih intelektualaca svetom Pavlu, ako ne i gori. Još je davne 1906. Albert Schweitzer dokazao da svatko može sebi sagraditi jednog Isusa na svoju sliku i priliku. Upravo to ove naše „normalne“ perjanice čine: traže Isusa koji bi im mogao pomoći za oslobođenje od dogme. Traže Isusa koji će im reći: ne brini, nerođeno dijete nije čovjek, ali ti zato jesi. Ne razbijaj glavu oko braka, najvažnija je ljubav, a i ljubav je širok pojam. Ne brini zapravo uopće oko ičega, moje milosrđe će ionako na kraju priče pokriti sve.

Znate što ste vi, dragi moji „normalni katolici“? Kukavičje jaje u gnijezdu koje ste pogrešno zamijenili za zonu ugode. Njemački teolog Karl Adam napisao je jednu veliku istinu: “Krist iz evanđelja predstavljen je našemu svijetu kao lik koji unosi nemir, kao svojevrsni tremendum mysterium, kao zagonetka koja zahtijeva objašnjenje ili pitanje koje zahtijeva odgovor.“

Zato raspelo smeta. Bode nas ravno u srce. Zato ga sklanjaju s kipova, brišu računalnim programima, zato ga žele maknuti iz škola i sudnica. Cijela premisa tih sterilnih, pogubljenih, modernih, „normalnih“ (za razliku od onih malobrojnih čiji pogled još ide uvis) počiva na pogrešnoj pretpostavci: ne drže raspelo zidovi nego Isusov križ podupire cijeli svijet, grli povijest i sve, baš sve što postoji. I neka se slobodno potpisuju oni koji ne žele podmetnuti svoja ramena pod taj križ. Povijest je pokazala i dokazala da će onih koji to žele i mogu – Bogu hvala – isto tako biti dovoljno.

Nikolina Nakić | Bitno.net

Objavljeno: 1. studenoga 2017.

Možda vam se svidi