POŽAR U KATEDRALI NOTRE DAME

Nikolina Nakić: Svijet je gledao u strahu i shvatio kako ne nestaje tek zgrada, nego nešto važnije…

Foto: screenshot

Znate li tko je izgradio Notre Dame?

Ne znate, naravno. Graditelji gotičkih katedrala su poput usnulih kartuzijanaca pokopanih na svojim grobljima bez imena i prezimena, samo s križem; šutljivi redovnici su kao i bogobojazni graditelji svijetu ostavili neprocjenjivu duhovnu baštinu toliko mističnu, prekrasnu i otajstvenu da se jednostavno ne da izraziti – niti treba – jednim imenom i prezimenom.

Ima nešto duboko otajstveno u toj poniznoj anonimnosti. Svjesno odabranoj anonimnosti. Kartuzijanci se pokapaju u zemlju bez sanduka i spomenika, niti jedan zemaljski znak ne odaje njihovo postojanje. Bog ih jedini poznaje, a jedina konstanta je križ – „Stat Crux dum volvitur orbis” – Križ stoji čvrsto dok se svijet okreće. Paralela s anonimnim gotičkim graditeljima nameće se sama po sebi, i njihova bezvremena poruka glasi da nismo mi bitni, koji smo prolazni, već isključivo ono vječno kamo svi idemo – tragovi koje ostavljamo trebali bi isključivo služiti toj svrsi. A kakve li su tragove samo oni ostavili!

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Gotičke su katedrale jedinstvena sinteza matematičkih i astronomskih spoznaja, graditeljskih, umjetničkih i obrtničkih umijeća nadahnutih najdubljim religioznim osjećajima – izgrađene su prema uvis poniranjem u sebe. Rekla bih da nikad prije, a ni poslije čovjek nije djelovao u takvoj sinergiji vlastitog intelekta s Bogom – današnji ljudi mogu samo nagađati kojim su dubinama spoznaje bili vođeni ti anonimni pobožni genijalci koji su gradnjom podzemnih kripti, mističnih vitraja, zagonetnih labirinta omeđenih visokim stupovima usmjeravali čovjeka kao biće materije prema gore, prema onostranom.

Njihovi spomenici su veličanstvene katedrale, vrhunac jedne civilizacije koja je izgradila najljepše crkve Bogu na čast tako da je skupila komadiće znanja i spoznaja iz zaboravljene i od barbara zatrte poganske antike, zaogrnula ih molitvom i mistikom i stvorila nešto potpuno novo i nikada viđeno u ljudskoj povijesti – kamene podsjetnike dokle može doći čovjek kad ga vodi Bog. Pad Rimskog Carstva pokazao je kako je čovjek u vrlo kratkom vremenu sposoban uništiti i zaboraviti sva znanstvena, umjetnička i filozofska dostignuća – zapravo, za njih danas ne bismo ni znali da ih zaboravu nije preotela, prepisala i čuvala Crkva čiji su samostani postali riznice kulture i znanosti.

U takvom ozračju počinju nicati gotičke katedrale u St Denisu i Sensu, Laonu, Parizu, Chartresu i Bourgesu (sve redom iz dvanaestog stoljeća) dok su vrhunac gotičke gradnje katedrale iz trinaestog stoljeća – u Reimsu, Le Mansu, Amienu i Beauvaisu – sve je to kršćanskoj sakralnoj umjetnosti podarila „la fille ainée de l’église“ – Francuska.

U tom istom trinaestom stoljeću „Crkvu je popravljao“ sveti Franjo Asiški i u njemu je ponikao jedan od najvećih katoličkih teološko-filozofskih umova, briljantni sveti Toma Akvinski. Da, nebo je doista sipalo bujicu milosti u tom predivnom trinaestom stoljeću, „mračnom srednjem vijeku“, kako mu od milja tepaju mnogi moderni neznalice. U tom „mraku“ graditelji koji su znali da neće doživjeti završetak svojih djela primjenjivali su spoznaje iz matematike i sakralne aritmetike i gradili na bazi matematičkog ključa – tzv. zlatnog reza ili zlatne proporcije, sve obogaćivali predivnom i dubokom simbolikom i apsolutno svaki raspon u katedrali (od manjih prozora do najvećih lukova svoda) povezivali formom šiljatog luka. Oni su, jednostavnim jezikom rečeno, međusobnu harmoniju čovjeka i Boga pretočili u svoje bogomolje u kojima su monumentalni kameni blokovi povezani šiljatim lukovima tvorili savršenu kombinaciju posebne unutrašnje harmonije koja je na koncu pogled usmjeravala s horizontale ka vertikali – nebesima.

Čini se da su ove predivne katedrale i dalje najbolji evangelizatori – tome svjedoči mnoštvo Francuza koje je na samom početku Velikog tjedna na koljenima uz molitvu i pjesmu promatralo kako plamen proždire nešto što je u tolikoj mjeri sraslo s njima samima, nešto što se uzimalo zdravo za gotovo, bilo kako se činilo oduvijek tamo – njihovu katedralu. Zašto su toliko plakali nad mjestom u koje praktički nikad ne idu na misu, gdje ne idu moliti, u koje više ne idu hodočasnici s krunicama nego turisti s fotoaparatima? Ako je do novca, vidimo da ga neće uzmanjkati za obnovu građevine koja godišnje privlači trinaest milijuna ljudi iz cijeloga svijeta – dobročinitelji širom svijeta javno nude donacije i žele sudjelovati u obnovi pariške ljepotice. Nekako ipak ne mislim da se plakalo zbog toga.

Mislim da su Pariz i svijet na trenutak zastali i shvatili da tamo ne nestaju samo kamena građevina ili umjetnine koje je sadržavala nego da nestaje nešto što se svi pitamo može li se vratiti i može li to više današnji svijet barem pokušati reproducirati: plamen je gutao međusobno čvrsto prožete i u materiju kao svjedoka utkane vjeru, intelekt i ljepotu. Hoćemo li ikada više uspjeti iznjedriti takvu predivnu kombinaciju?

Francuski predsjednik Macron obećao je – gradu i svijetu – da sigurno hoćemo. Nisam mu povjerovala, ali ipak mislim da možda jednom i hoćemo, no ne zbog ruku koje čvrsto drže vreću s novcem i obećavaju da će je odriješiti, nego zbog ruku koje su, svega par metara dalje, u klečećem položaju držale krunicu i pjevale njoj – Našoj Gospi.

Dok ima takvih, dok stoji činjenica da se iz goruće katedrale nisu spašavale umjetnine nego svetinje, da je netko riskirao život ne zbog zlata nego zbog trnove krune, rekla bih da ima nade da će se znati i dalje gledati prema gore, pa premda nas već doticali i sami plamenovi pakla. Naši europski kršćanski preci utisnuli su nam križ u naš genetski kod, a u kojoj mjeri točno mnogi su shvatili u onom zapanjujućem trenutku dok je jedan od simbola tog istog kršćanstva gutao plamen – poput kisika koji ne vidimo golim okom, ali itekako osjetimo kad nam ga ponestane – shvatimo da bez njega ni nama nema života.

Plamen je unutar same crkve gutao i progutao sve osim vjekovnog oltara i križa – onog križa koji „stoji čvrsto dok se svijet okreće“ i koji magnetično privlači sve ljudske poglede k sebi i nekako mislim da je cijelu tu situaciju najtočnije i najljepše opisao jedan mudri svećenik koji je primijetio da je vjekovna Notre-Dame upravo izrekla svoju najsnažniju i najvažniju propovijed.

Nikolina Nakić | Bitno.net

*Stajališta iznesena u kolumnama i komentarima su osobna stajališta autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 17. travnja 2019.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi