Nedavni slučaj grupnog silovanja maloljetnice u Zadru izazvao je veliku buru i raspravu u javnosti iz dva razloga: sama činjenica da se skupina mladića udružila i tijekom određenog perioda ponavljala nasilni čin uz, kako se navodi, elemente ucjene, otvorila je određena pitanja o sustavu vrijednosti današnjih mladih ljudi. Ulje na vatru dolila je odluka suca da se mladići brane sa slobode.

Ovo posljednje bila je zapravo iskra koja je zapalila požar jer je hrvatsko društvo izmučeno lošim i neefikasnim pravosuđem i hrvatska javnost konsenzualno smatra kako postoje različiti kriteriji suđenja ovisno o tome koje ime nosiš. Javnost još jako dobro pamti da je prije svega koji mjesec u zatvoru preminuo mladić (praktički dijete) s posebnim potrebama, dakle jadnik na kojemu je hrvatski pravosudni sustav minuciozno trenirao strogoću, a isto tako se s druge strane dobro upamtilo kako su se sudovi očinski i pedagoški odnosili prema tatinim sinovima (i tatama, kad ih već spominjemo) koji su trebali biti kažnjeni i zbog vlastitih nedjela i za primjer drugima, a nisu.

Sve je to pohranjeno u nacionalnoj memoriji eskaliralo ovih dana i sve je to rezultiralo osjećajem kod ljudi da je potrebno preuzeti pravdu u vlastite ruke – jer su institucije zakazale – što je rezultiralo i požarom na društvenim medijima i portalima te na kraju prosvjedima na hrvatskim ulicama. Sve ovo što se dogodilo i čemu smo svjedočili na kraju nije koristilo ni samoj žrtvi ni njenoj obitelji – kojima je zasigurno, s obzirom na to da se radi o malom mjestu i da su javno objavljena imena i slike navodnih počinitelja, jako teško i zapravo možemo sa sigurnošću tvrditi da ova djevojka proživljava novu vrstu nasilja. Ulica ne može i ne smije presuđivati prema vlastitim kriterijima, ali ovo je samo posljedica osjećaja nepovjerenja u pravnu državu koji je čini se, uhvatio dubok korijen i bit će potrebno i vrijeme i djela (kojih zasad nema na vidiku) da se građanima ove zemlje vrati povjerenje u vlastite institucije.

Ovako ispaštaju svi.

Čini mi se, međutim, da se u hrvatskom javnom prostoru nije dovoljno pisalo o jednom drugom fenomenu posljedice koji smo tako plastično mogli osjetiti i u ovom najnovijem zadarskom slučaju i s kojim ćemo se, ako si to ne osvijestimo, nažalost susretati sve više.

Radi se o pogubnom utjecaju sveprisutne pornografije na mlade umove i njenom formativnom učinku na njihove živote – danas tinejdžerske, sutra obiteljske.

Kada je svojedobno don Damir Stojić na studentskom vjeronauku progovorio o duhovnoj i tjelesnoj šteti koju danas široko rasprostranjena pornografska kultura radi mladima, portali su se međusobno natjecali u ismijavanju svećenika. No ovo čemu nažalost svjedočimo danas samo je uprizorenje nečega što su ti klinci prvo vidjeli na internetu, a onda oživjeli scenu i u stvarnom životu. I tamo u filmićima je žena glumila kao da se nećka, a onda je ipak ispalo da je uživala, zar ne?

Ne želim u ovom kontekstu sada otvarati temu pobačaja, ali moram primijetiti kako se u slučaju pobačaja hrvatski mainstream gnuša zabrane i kazne i poziva se isključivo na edukaciju dok u zadarskom slučaju samo čitam o kaznama, a gotovo nimalo o edukaciji. Gdje je sad nestala potreba za informiranjem i edukacijom?

Reći ću vam točno gdje – nestala je u činjenici da kad bismo išli kopati dublje i krenuti analizirati, ne bi krivac bila – kako joj tepaju – primitivna katolička patrijarhalna mačistička kultura ovog podneblja – već ukradena dječja nevinost i izopačavanje ljudske seksualnosti kakvoj su danas izložena naša djeca. Tu je uzrok ovog jada, u tom grmu leži zec kad govorimo o ovom konkretnom slučaju – neefikasno i pristrano sudstvo samo je vrh sante leda problema koji se nije trebao ni dogoditi da nam umovi mladih nisu zagađeni prizorima koje svakodnevno gledaju.

Ako taknete u pornografiju, taknuli ste u ogroman biznis – neki podaci koje je prenio XBIZ.net, a vrijede za američko tržište, toliko su alarmantni da se bez problema govori o ogromnom utjecaju pornografije na američku ekonomiju; prošle je godine Quartz.com pisao o činjenici da pornografska industrija (čija je ukupna zarada veća od broja kojim se licitira i zbog sive ekonomije ostaje u sferi nagađanja) ima većeg utjecaja na američku ekonomiju od jednog giganta Netflixa – štoviše, najveći izvor podataka o tome što ljudi vole gledati na internetu nisu ni Netflix ni Hulu već mreža pornografskih stranica čije korisničke podatke prikuplja MindGeek i koja, očito, radi lavovski posao jer više ljudi posjećuje pornografske stranice nego Netflix i Amazon zajedno.

Očekivati da takva kulturološka opsesija pornografijom neće imati nikakvog utjecaja na djecu i mlade puka je utopija – to se već događa danas, pred našim očima, pred očima roditelja koje su njihova djeca tehnološki prestigla i koja stvaraju obrasce promatrajući poremećene odnose usredotočene na animalizaciju ljudskih odnosa i pretvaranje žene isključivo u seksualni objekt. Upravo to se dogodilo ovoj zadarskoj djevojci, ova su djeca nusprodukt doba koje nesmiljeno gazi njihovu nevinost i na kraju se svi čudimo kad cijela ova poremećena priča krene dolaziti na naplatu. E pa nema mjesta čuđenju!

Argumentaciju zaštitnika pornografije koja se opisuje kao bezazlena relaksacija već smo imali prilike čuti, tu se radi stroga distinkcija između maštarije i zbilje, ali upravo su tinejdžeri ti koji još nemaju sposobnost racionalnog promišljanja i sagledavanja posljedica prve žrtve ovakve široke dostupnosti pornografije i njenog „obrazovnog“ udjela u njihovom razvoju. Ovakve i još puno gore i nasilnije priče njima su udaljene doslovno dva poteza na mobitelu – sad pomislimo na trenutak s koliko godina djeca u ruke dobiju pametne telefone i u takvom promišljanju više ni Dreherova vizija iz knjige “Benediktova opcija” uopće ne djeluje radikalno.

On jasno ističe kako se moderno poganstvo zvano seksualna revolucija ni na koji način ne može pomiriti s pravovjernim kršćanstvom, ali i da je ta revolucija već uspješno srušila autoritet Crkve u široj kulturi, a onda je krenula potresati i temelje same Crkve. Da pojasnim do kraja – ako svojoj djeci omogućite korištenje pametnih telefona bez ikakvog nadzora, unaprijed ste izgubili tu bitku. Američki književnik Wendell Berry točno je primijetio kako je „spolna ljubav središte života u zajednici i sila koja nas najintimnije povezuje – uvodi nas u ples koji zajednicu drži na okupu i pridružuje mu se tamo gdje joj je mjesto“.

Što to znači? Poremetite to i poremetili ste cijelo društvo i sve odnose u njemu. Rano kršćanstvo to je brzo shvatilo i Pavlova učenja o čistoći i braku bila su čisti element oslobađanja u poganskoj grčko-rimskoj kulturi koja je seksualno brutalno iskorištavala robove i žene. Nismo li i mi svjesnim odabirom podržavanja ovakvih modernih zastranjenja postali i sami robovi? Nisu li i same žene, pa makar i nesvjesno, pristale biti više no ikada seksualni objekti iako cijeli svijet tvrdi da za njih želi suprotno?

Shvaćate li kolika je dijabolika i inverzija prisutna u našem društvu kada vodeći mediji (i neki političari) pomalo likujući povezuju ovakve slučajeve poput ovog u Zadru s katolicizmom? Ništa nije u većoj suprotnosti s poremećenom seksualnošću i seksualnim nasiljem nego esencija katoličkog nauka koja uvijek i iznova govori o dostojanstvu svake osobe. Identificirati muškarca katolika s patrijarhalnim nasilnikom (patrijarhalnim u negativnom smislu riječi, no to je druga tema) toliko je zločesto i pogrešno i toliko nažalost opće uvriježeno da možemo samo pokazati na katekizam i reći – ljudi, pa čitajte! Srž i bit katoličke muževnosti ne da ne predstavlja pokazivanje mišića nad najslabijima nego upravo suprotno, zaštitu najslabijih i slabijih od izloženosti nasilju svake vrste – to uključuje žene, ali i djecu koja su se nekako usput izgubila iz fokusa oko cijele ove medijske trakavice kojoj smo svjedočili.

Zato ću preuzeti pojam koji naši mediji i političari toliko vole i napisati: edukacija, edukacija i edukacija. Ali, pravilna.

Za katolike: katolička edukacija. Ako se smatrate katolicima, onda se nemojte bojati ići protiv struje – ta je struja u najgorem slučaju malo tinejdžerskog dramatiziranja, prijekori „svi mogu, a ja ne mogu“, trenutno preuzimanje uloge glavnog negativca u očima vaše djece što je zaista iscrpljujuća, ali i prolazna rabota, no posljedica će ipak biti ta da ćete odgojiti zdrave ljude.

Prokazivati nasilje svakako treba i nikakvo nasilje ne može biti prihvatljivo, no isto je tako važno i dobro definirati što u to nasilje sve spada i onda pokušati zaštititi svoju djecu od njega. Ako to ne učinimo, ni najbolje pravosuđe na svijetu neće nam biti od pomoći pogotovo ako uzmemo u obzir da kao katolici vjerujemo da nas sve kad-tad čeka jedan drugi sud kojemu baš nitko neće pobjeći.

Najrevolucionarnija revolucija u povijesti dogodila se prije dvije tisuće godina, radikalno je suprotstavljena seksualnoj i jedino ta revolucija ne jede svoju djecu nego im pruža mogućnost vječne pobjede. No ona ne podnosi kompromise, ne počiva na ispraznom moralizmu i ne trpi licemjerje – ona traži žestok angažman i rovovsku borbu za duše naše djece.

Jedna tvrtka za istraživanje tržišta 2014 .godine objavila je rezultate kako se kršćani uglavnom ne razlikuju od ostatka populacije kada je riječ o konzumiranju pornografije. Kako ćete djecu učiti humanosti i da gledaju u ljudima pralik Božje slike ako vi upijate sadržaje koji dehumaniziraju prvo vas i vaš pogled na svijet? Ako ste vi sami postali rijeka tekuće modernosti, ne možete biti čvrsto tlo i otok na kojem vaša djeca mogu stati i zato, kad sljedeći put, ne daj Bože, čujete za nesretni slučaj poput ovog nemojte pravednički pokazati prstom i reći – “Hvala ti, Bože, da ja i moji nismo poput ovih”, nego dajte sve od sebe da iz svojih obitelji iskorijenite i najmanji trag ovakvog zla.

To je onaj pravi i potrebni “ne” nasilju i to je jedina prava edukacija.

Sve drugo je, da prostite, čisto mazanje očiju.

Nikolina Nakić | Bitno.net