Jeste li čuli za pjevača Francesca Lorenzija?

Pretpostavljam da niste – prije no što je široj javnosti postao poznat pjevao je u punk bendu Sun Eats Hours. Kako sam navodi, doživljava preobraženje i mijenja naziv benda u The Sun s kojima snima tri albuma: Duhovi Sunca, Svjetlo i Otvoreno srce. Potkraj 2016. papa Franjo dodjeljuje Francescu Papinsko odličje za „njegov doprinos razvoju kršćanskog humanizma i njegova umjetničkog  izraza diljem svijeta“.

S obzirom na to da je predgovor knjige napisao kardinal Gianfranco Ravasi, očekivala sam ispovijest, ne baš kao kod svetog Augustina jer ruku na srce Augustin je jedan, ali s obzirom na to da je glavni akter bio panker ne moramo biti previše maštoviti da bismo zamislili da se živjelo u porocima do grla.

Moja su očekivanja uoči čitanja njegove biografije “Cesta sunca” išla u smjeru temeljitog katoličkog obraćenja, milosnog zahvata u dušu, korjenite promjene u dotadašnjem načinu života, temeljite ispovijedi, pokore, iskupljenja, sve to upakirano u pjesme koje porukom zovu slušatelje na istinsko življenje kršćanstva…

Dobila sam, pa, ne znam kako da se izrazim da nikoga ne uvrijedim, light kamilicu koja može i ne mora biti katolička. Francesco je pronašao Boga i odlučio promijeniti svoj život, što je svakako pohvalno, no taj njegov novi put obasjan je isključivo pozitivom, sretnom energijom, o grijehu i njegovim razornim posljedicama po modernog čovjeka se izbjegava pisati ili se piše vrlo uvijeno (baš kao i o tabu riječi – paklu). Svako poglavlje počinje prigodnim citatom, tako Francesco 26. poglavlje koje je naslovio papa Benedikt XVI. i papa Franjo započinje citatom dr. Briana Weissa, inače poznatog po tome što je u suvremenu medicinu uveo iscjeljivanje pomoću „prisjećanja“ iz prošlih života, citat dakle ide ovako:

Kada pogledate u oči neke osobe, tko god ona bila, i ugledate svoju dušu kako vam uzvraća pogled, tada ćete znati da ste dosegnuli novu razinu svijesti.

Pravi novokatolički misticizam, nije li? Da vam još bolje ilustriram nevjerojatnu Francescovu površnost, prilikom susreta s Benediktom pjevač apostrofira sve sumnje, pitanja i dvojbe o Benediktovoj ličnosti – nedvojbeno i nesumnjivo ih je pokupio iz medija koji su sotonizirali njemačkog papu. Francesco ih odbacuje, no sama činjenica da je svoje mišljenje stvarao na temelju zlonamjernih pisanja svjetovnih medija zaista govori sama za sebe.

Došlo je vrijeme da pojasnim zašto sam odabrala pisati baš o ovoj knjizi. Smatram da ona na savršen način opisuje i pokazuje duhovnu sakatost modernih katolika koji uzimaju djelić iz svih duhovnosti, malo katoličanstva (ali bez grijeha, pokore, ispovijedi i ne daj, Bože, pakla), malo (zapravo najviše) iz duhovnosti poznate pod nazivom New age, gdje čovjekov duh srasta s energijom Majčice Zemlje kao prst i nokat, sve pod ugodnom toplinom Sunca (interesantno da kad su promijenili naziv benda, uzeli su ime The Sun) – najvažniji su tvoji snovi i njihovo ostvarenje, a možda cijelu tu filozofiju najbolje oslikava citat koji je Francesco stavio uz 13. poglavlje:

Slušaj svoje srce. Ono sve zna. Kada nešto doista želiš, cijeli će se svijet  urotiti da to i dobiješ.  (Paolo Coelho)

Mislim da nema citata koji bolje opisuje samoživog i egocentričnog modernog čovjeka koji sintagmu „umiranje sebi“ smatra reliktom prošlosti, nekih drugih mračnih vremena kada su se ljudi bespotrebno kinjili, mučili, iscrpljivali se postom, činili često bolnu pokoru, dočim su nježne katoličke dušice sukladno razvoju svijesti po kojemu očito sada znamo bolje doskočili jadu i cijelu filozofiju utrpali pod sintagmu „samo ljubav i pozitiva“. Nemojte me krivo shvatiti – Francesco traga. Ide na hodočašća. Opisuje svoj put u Međugorje – međutim, jedna stvar i tu nedostaje. Za čovjeka koji se ne libi svoju intimu izložiti čitateljima u najmanju je ruku čudno da ni jednom jedinom riječju ne spominje – ispovijed. Nije bilo ispovijedi. Samo ugodnog zajedništva i promatranja čarobnog zalaska sunca. Čovjek je dakle došao na mjesto koje zovu „ispovjedaonica svijeta“ i ni slova ne spominje o ispovijedi? Čudno, ali ipak sasvim u skladu s modernim katolicizmom koji forsira osobni odnos s Bogom bez posrednika – i udaranja rukom u prsa. Tako srednjovjekovno.

Vjerojatno vas i neće previše iznenaditi činjenica da je ovaj moderni katolik i njegovo društvance dobilo priliku odnosno da su bili pozvani u središte dikasterija u Rimu održati predavanje na temu „Kulture mladih“. Nastupili su na otvorenju plenarne skupštine u auditorijumu LUMSE Slobodnog sveučilišta Maria Santissima Assunta uz sudjelovanje biskupa, kardinala i veleposlanika iz cijeloga svijeta.

Francesco je govorio o tome što mladi zamjeraju Crkvi, kako Crkva nije dovoljno moderna i otvorena svijetu, nesposobna komunicirati da bi ih moderan svijet razumio, zastarjela i prašnjava i nakon što je izlaganje završilo svi ti crkveni velikodostojnici nakon što ih je ovaj polupoganski gelipter pošteno pola sata ribao po nosu ustali su na noge, frenetično aplaudirali i potom i svi zaplesali na pjesmu Spiriti del Sole (smijete se nasmijati jer je doista malo komično).

Osnovni problem moderne poganske misli kojoj su, kako vidimo zapljeskali i pastiri, osnovni problem knjige koja pretendira zvati se kršćanskom jest taj stav koji tako dobro ilustrira Coelhov citat, a prema kojemu Augustinovu „zlu, iskvarenu čovjekovu volju“ čovjek može prevladati vlastitim snagama, bez milosti i pozitivnim razmišljanjem. Za suvremenog je čovjeka njegova volja jedini zakon i zapravo je tragedija što u 21. stoljeću čak i oni kojima bi jedina misao vodilja trebala biti dobrobit na drugome svijetu, plješću zadovoljenju onoga što možemo ukratko nazvati „svjetovnim potrebama“.

Bez ikakve dvojbe, svijet je postao antropocentričan. Zapadna se kultura okomila na vlastitu baštinu, da parafraziram nesretnog Francesca nazvavši je „prašnjavom“, jasan govor zamijenjen je zbunjujućim dvosmislenim frazama koje malo pomalo mijenjaju svijest novih naraštaja. Zapad je ubio Boga, Zapad se stidi ideje o Bogu, događa se točno ono što je predvidio Ivan Fjodorovič Karamazov. Plješćemo ulickanim metroseksualcima (neću napisati muškarcima) primjer kakvog sam apostrofirala i u tekstu (uredio se, nije više prljavi panker s dugom kosom i olovkom za oči), a koji, istina, govore o Bogu, ali isključivo u cilju sreće i veselja što u konačnici dovodi do pojave čovjeka-boga.

Dememorirali smo vlastito naslijeđe tako što smo nekritički prihvatili mitove koji nam se u umove usađuju od prosvjetiteljstva nadalje i jedino za što smo sposobni kad govorimo o kolosalnoj i neuništivoj crkvenoj povijesti jest da lijemo gorke suze i jecamo: oprostite nam, oprostite! Bili smo u krivu! Da bar možemo izbrisati povijest! Da bar nismo išli spašavati sveta mjesta! Da bar nije bilo Lepanta! A i onaj Jan Sobjeski, zamislite kako njegov spomenik danas djeluje u multikulti Beču! Da bismo se svidjeli svijetu šurujemo i trgujemo i sa samom istinom, pogotovo s njom, jer ako se ne pokorimo suvremenim dogmama, bit ćemo omraženi, popljuvani, omalovaženi.

No ovakav stav na duge staze jednostavno nije održiv, ne s definicijom slobode koja je sinonim za raskalašenost. Dok svijet dovodi u pitanje svaki aspekt naravnog zakona pod izgovorom da je taj zakon protiv slobode, a istovremeno nas tlači tisućama i tisućama paragrafa, suludih i represivnih zakona koji u ime slobode i demokracije upravo uništavaju tu istu slobodu – dok sve to skupa ne shvatimo, ne preostaje nam drugo nego da se uhvatimo za ruke, stanemo ispod Sunca i tako posvađani sa zdravom pameti pjevušimo poruke koje nam plasiraju razni Fransesci, a ako niste tip od glazbe, možete i čitati riječi čovjeka koji je na noge dignuo cjelokupni kler:

„Ako ti to poželiš, nebo i zemlja će se ujediniti da ti daju sve ono što tebi i samo tebi doista treba. Ako ti to poželiš, a siguran sam da hoćeš, bit ćeš legenda.“

Kad malo bolje razmislim, možda smo ovakve dubokoumne misli apsolutno i potpuno – zaslužili.

Nikolina Nakić | Bitno.net