I površno informiranom i poluzainteresiranom promatraču vjerojatno je za oko zapela medijska galama proizašla nakon ostavke, odnosno zahtjeva Borisa Jokića za razrješenjem voditelja i članova Ekspertne radne skupine u sklopu kurikularne reforme – velike i pompozno najavljene reforme hrvatskog obrazovnog sustava. Ta je reforma svojevrsni labuđi pjev nikad zaboravljenog Željka Jovanovića koji je nakon odstupanja s mjesta ministra našao novi razlog svog postojanja – biti čovjek iz sjene u provedbi Nacionalne kurikularne reforme.

Vratio se tako taj The Lone Ranger nakon što je zalizao rane zadobivene u borbi zvanoj Zdravstveni odgoj, iskusniji, mudriji i megalomanskiji s projektom naspram kojeg i Zdravstveni odgoj u svom punom sjaju izgleda kao mala beba. Još jedno kukavičje jaje.

Na press konferenciji radnoga naziva Osmijeh (koji je ujedno bio i lajtmotiv milozvučnog obraćanja naciji vrsnog komunikatora) Jokić je bio svjestan da pola ljudi možda neće biti upućeno o čemu on to baš točno priča, ali će ga moći na ranu natrljati onako milog i nasmijanog kad za sve optuži zle političare i sebi nepogrešivo prišije status žrtve.

Upozorio nas je lijepo taj nasmijani doktor sjetnog pogleda da će sada kad on napušta taj brod hrvatsko obrazovanje utonuti u vječni mrak nepismenosti, nekreativnosti i štrebanja. Ponudio je ipak taj Mesija na odlasku zrno nade i slamku spasa za sve hrvatske naraštaje: svoju dobru volju da savjetima pomogne patnike koji imaju doći nakon njega.

Šalu na stranu, jer istini za volju zbilja nije vrijeme za šalu: reakcija javnosti na ovu ostavku glasna je i užarena. Mnogi su, oprostite na izrazu, nasjeli.

S jedne strane imamo ozbiljne prigovore na reformu koji dolaze od struke, HAZU-a, Instituta za povijest, Instituta Ivo Pilar, Matice hrvatske.

S druge strane imamo novoprobuđene Che Guevare: Platformu 112 (što je sasvim logično jer se u izradi kurikuluma nisu savjetovali s jednom HAZU već s Centrom za mirovne studije, organizacijom koja neće dan smatrati uspješnim ako bar sto puta u njemu ne izgovore riječ fašizam) i neizostavne Kulturnjake predvođene artiljerijom kojom nas zasipaju Indeks, T-portal, Jutarnji i RTL s perjanicom Šprajcom. Tu su i prijateljske duše iz inozemstva u niskom startu za napisati kakav prigodni članak o mračnoj fašističkoj (tako ovaj Centar za mirovne studije djeluje na čovjeka, zbilja je zarazno) Hrvatskoj.

Da vam sad do kraja ovog teksta pišem o vremenskoj prognozi već bi vam samo na osnovu ovoga sve trebalo biti jasno, no zastanimo na trenutak i prođimo kroz argumentaciju.

Svi ozbiljni pristigli prigovori tiču se i sadržaja i provedbe.

Počnimo sa sadržajem. Ozbiljni se prigovori tiču dijelova kurikula za povijest, hrvatski i biologiju i vrlo je vidljiva i prepoznatljiva ideološka i svjetonazorska obojenost. Osnovni dojam je ogromno podcjenjivanje vlastitog identiteta u jeziku, kulturi i književnosti, te također u odnosu prema nacionalnoj povijesti koja je bitno smanjena u odnosu na opću, sa šeprtljavim izgovorima da će se nacionalna povijest nadoknađivati kroz predloženu povećanu zavičajnu povijest, nešto u stilu dječice, danas se nećemo zamarati Zrinskima i Frankopanima, ali zato idemo u gradski muzej gledati stare novčiće.

I moram, kad već o povijesti govorimo (a to mi je slučajno i struka), spomenuti kako je upravo član komisije zadužen za povijest crno na bijelo i s pripadajućim rednim brojem upisan imenom i prezimenom na famoznoj peticiji Kulturnjaka (ukupno je sedam imena iz kurikularne ekipe bilo potpisano u Kulturnjacima – nakon medijske objave njihovih imena tri su potpisa promptno nestala). Ne i naš povjesničar koji na svom facebook profilu ponosno objavljuje citate iz Ustava SFRJ (kraj važećeg Ustava RH).

Tako je na primjer iz lektire uklonjen otac hrvatske književnosti Marko Marulić (što je zaista kao da Englezi iz svoje lektire maknu Shakespearea), kao i Biblija. Istini za volju nisu skroz maknuli Marulića, velikodušno su mu posvetili nekih desetak redaka. Da bi naši učenici razvili dobar ukus u čitanju umjesto čitanja Marulićevih dvanaesteraca preporučuju se djela Ante Tomića, Miljenka Jergovića i Branimira Štulića. Znam da zvuči kao dobra fora ili neka ironija, ali ovo zaista tamo piše.

Uz to što su smanjili nacionalnu povijest diskutabilna je i njena prezentacija. Tako s jedne strane imamo pravu malu disertaciju o NOB-u na desetak stranica, a Domovinski je rat (ovo ga ja tako nazivam, ne i kurikulum) prikazan kao oružani sukobi na prostoru bivše Jugoslavije. Vjerovali ili ne.

Problem je i u tome što se u tim tisućama rečenica nigdje eksplicitno ne spominju vrijednosti koje njeguje hrvatski Ustav: o npr. obitelji ili dostojanstvu ljudske osobe, no s druge pak strane postoje zakamuflirane vrlo dvojbene rečenice i dijelovi često ne uočljivi pri prvom čitanju. Tako se primjerice pojmu različitost daje prednost pred ravnopravnošću.

Također se primjedbe odnose i na navodnu rasterećenost koju je novi kurikulum imao ponuditi hrvatskim učenicima. Ako bi zaista zaživjele predložene međupredmetne teme (čiji me prijedlog svojom ozbiljnošću isti čas podsjetio na mog sina koji piše školsku zadaćnicu s temom: Što ti Roko želiš biti kad odrasteš? Ja želim biti astronaut…), bojim se da će učenici na koncu biti opterećeniji nego što su to bili dosad… jer se opseg gradiva povećava. Ne trebamo se tu ipak previše brinuti, uvijek možemo cvaknuti malo Gundulića ili maknuti nekog hrvatskog kralja. Ili kneza, ionako ih je bilo previše…

Inače zanimljive su te međupredmetne teme: Zdravlje, Građanski odgoj i obrazovanje i Poduzetništvo (ovo također nije šala i već je sama pomisao na moje osnovce kojima je pojam poduzetništva npr. mogućnost da opeljaju što više sličica kao usvajaju znanja i pojmove o konkurentnosti beskrajno zabavna). Ima toga još, ali dosta je za shvatiti poantu.

Što se provedbe tiče i tu problemima nema kraja. Prijedlozi su često načinjeni bez jasne podloge u teoriji, a neke ideje i koncepte nije ni moguće uklopiti u postojeća znanja. Nije jasno po kojim bi se načelima trebala provoditi izbornost predmeta i tko bi točno u tom izboru sudjelovao. O logističkoj podršci opremljenosti škola bolje je uopće ne govoriti. Također navodi predlagača da će se dokumenti završavati u hodu djeluju diletantski i neozbiljno.

Nakon svih tih zaista opravdanih prigovora ministar Predrag Šustar predložio je – s obzirom na to da se radi o dugoročnom projektu i stvari koja zaista krucijalno utječe na Hrvatsku – jednogodišnje odlaganje pokusne primjene kurikularne reforme. Predloženi su i stručnjaci (formiranje stručne radne skupine) koji bi imali pomoći raspraviti najvažnije prigovore, no to su dr. Jokić i ekipa beskompromisno odbili, informirajući nas da će o greškama raspravljati oni koji su te greške i napravili (ne znam zašto sam se sad sjetila Alana Forda, grupe TNT i Broja jedan). Dakle bez truna samokritičnosti dobru su volju odbili uz povike “fašizam” (oprostite, ovo je moja greška, ovaj je termin rezerviran za Rodin prosvjed u srijedu), dakle uz termine cenzura i nepovjerenje. Teško se također oteti dojmu da se nakon kraha kurikuluma kod struke tražio izgovor za odstup i da se na njih jadne nepolitičke obrušila politika… što je u stvari politikantski potez par excellence.

U cijeloj toj priči svoj dio krivnje svakako snosi i ministar Šustar koji me neodoljivo podsjetio na mog trogodišnjaka koji kad je frka prekrije oči rukama, misli da ga ne vidim i čeka da sve prođe.

Prvo je reformi dao blagoslov i zeleno svjetlo prije bilo kakve rasprave. Cijeli pristup bio je vrlo mlak, gotovo kukavički: umjesto da je preuzeo odgovornost, sazvao presicu i rekao: Dame i gospodo, stvari stoje tako i tako, prigovori su ti i ti. Ako vam je zaista stalo da reforma zaživi, prihvatite naše uvjete ili odstupite (a ne da je situacija obrnuta i da Jokić daje ultimatum ministru).

Što se desilo? Petljanje, nedostupnost, komunikacija priopćenjima, igranje skrivača nepotpisivanjem putnih naloga, metoda mrkve i batine… od Jokića je stvorila heroja čije slike krase profile na društvenim mrežama, a od ministra bedaka.

I daje povoda istim neutemeljenim kritikama kao kod Zdravstvenog odgoja kada su vikali: vi ne želite da djeca imaju Zdravstveni odgoj i da se u 21. stoljeću educiraju?

Želimo, dame i gospodo, ali ne takav.

Pa sad opet slušamo: vi ne želite kreativnost, individualni pristup, prestanak napornog štrebanja, vama paše nepismenost i povratak u srednji vijek (štogod to značilo)…molim?

Ja imam evo troje školaraca, od toga jedno s posebnim potrebama.

I te kako želim sve navedeno.

Ali ne ovako i ne na ovaj način.

Nikolina Nakić | Bitno.net