Moja posebna autistična djevojčica dobila je svjedodžbu sa svim peticama i pohvalnicom. Kad biste vi znali koliko je truda, marljivosti moje divne djevojčice, ustrajnosti, neodustajanja stajalo iza ovog prividno jednostavnog komada papira! Tu se skriva cijeli jedan svijet u kojem hrvatski mojoj ljubavi zvuči otprilike kao kineski. Srce je htjelo, moglo, željelo i znalo.

Foto: TeiTo

Da bi se dosegle visine, potrebno je prije svega iskusiti dubine. Oh, kako sam ih osjetila, dragi čitaoče! Morala sam odbaciti sve ljuske oholosti i sebičnosti, sve taštine i “ja i samo ja” egoizme. Morala sam se prostrijeti na zemlju, štoviše, napuniti usta njenim oporim okusom jer tek tada – shvatila sam – prah si bio i u prah ćeš se vratiti.

Nemojte misliti da je to išlo bez otpora. Grebla sam rukama i noktima pitajući vječito pitanje: zar ja, Gospodine? Zar ja, moj milostivi Ti, koji poznaješ svaku patnju i otireš svaku suzu, zar da moja duša strada, duša moje duše, tako nevina i tako bezazlena – uzmi moju bol i pomnoži je stostruko samo mi nju poštedi, sine Davidov!

Pogledala sam u njene smeđe dubine, neprozirne, tisuću tajni skrivaju, a i mudrost onoga što imamo na umu kad je duh kreatora puhnuo u njeno preslatko malo uho – sve joj je tad bilo rečeno, sve je već tada znala. A ja, glupa i ljudska, nisam.

I postala si svjesna ljubavi – čokoladna dubina tvojih očiju govori više od riječi.

Što ću tada, srce mog srca? Riječi su nedovoljne, riječi su preslabe. Ostaje mi leći na zemljicu koja će jednog dana tvom tijelu udijeliti spokoj, zarit ću prste, ruke, napuniti usta zemljom jer samo tako mogu osjetiti trag i osjećaj tebe – tvoj bitak pulsirat će u ritmu mog srca – da se više nikad, nikad ne zaustavi. Naša srca uvijek su kucala kao jedno – i dok sam te nosila u utrobi to sam znala – isprepletena u jedinstvenom kolopletu ljubavi. U jedinstvenom krugu života, Ljubavi moja. Ljubavi moja. Ljubavi moja.

Moja posebna autistična djevojčica dobila je svjedodžbu sa svim peticama i pohvalnicom. Kad biste vi znali koliko je truda, marljivosti moje divne djevojčice, ustrajnosti, neodustajanja stajalo iza ovog prividno jednostavnog komada papira! Tu se skriva cijeli jedan svijet u kojem hrvatski mojoj ljubavi zvuči otprilike kao kineski. Srce je htjelo, moglo, željelo i znalo.

Prepreke? One su zato da se preskaču.

Slova? Ta na prvi pogled nerazumljiva škrabotina malo je pomalo dobivala razumljive načine.

Svojim najdražim malešnim nožicama grabila je ogromne korake ne priznajući da ne može i neće.

Ljudski je duh odraz i dokaz vrhunaravnog kreatora i superiorne inteligencije.

Treptaj, razumijevanje. Vidim ih u njenim nedokučivim dubinama. U njenim divnim tamnim zjenama.

Nisu ni petice bitne, znate! Ono što se broji je ljubav, beskrajan trud, žrtvovanje mame i tate – reći ću vam jednu gorku istinu – mi smo sami, mi smo bez ikakve podrške svojih roditelja. Svi su odustali od nas – pronalazeći stotine razloga a nijedan valjan. Nosili smo taj beskrajno težak teret na svojim leđima koja jesu snažna, ali bojim se ne dovoljno snažna. Nitko nije toliko snažan da sve sam nosi.

Još ću vam nešto priznati: da bi naše dijete moglo funkcionirati, svladati gradivo, boriti se s brojnim problemima, morali smo, htjeli-ne htjeli, jer pomoć nismo imali, žrtvovati ponešto od druge djece. Nisam se mogla dati na više strana, jedino da dan traje 48 sati i da se mogu klonirati – i desilo se – moj osmaš pao je razred. Nesretno i nespretno – iako smo pokušali ukazivati da zbog sekine buke često nema potrebnu tišinu za rad. Katoličkoj školi nije značilo što je inače vrlo dobar učenik i vrhunski sportaš, što ministrira punih šest godina, što je odlučio upisati sjemenište – u danima kada nema sjemeništaraca ovakva odluka duboko mi je ranila srce i neću vam lagati, ono još krvari. Nisam reagirala prema školi jer mi je misao vodilja bila: što bi učinila Gospa? Odgovor znamo.

Moj dječak shvatio je to na način na koji je to i mogao shvatiti – rekao je da želi proći s pet i s takvom svjedodžbom aplicirati za sjemenište.

Vratimo se na moju djevojčicu. Što reći, osim da si mi ispunila srce da imam osjećaj da će puknuti od radosti? O, ljubavi moja. S čime sam te zaslužila?

Na početku školske godine, ne znam sjećate li se, pisala sam pismo njenoj učiteljici da joj dopusti da razvije svoje sposobnosti, da raširi svoja krila, da bude ono što jest i još puno više od toga.

Ispunila je moja očekivanja, još i kako ih je ispunila. Dala joj je krila orla s kojima je poletjela u neslućene visine – glatko čitanje, zbrajanje i oduzimanje, blistav engleski… nadala sam se, ali ni u najluđim snovima nije bilo baš ovako. Nosili su je vjetrovi, onako iskonsko radosnu.

I što ćemo sada, Mare moja, ja i ti? Ti ćeš naravno letjeti jer mjesto ti je u visinama, a ja ću viriti iz prikrajka, skrivati se iza nekog stabla, krišom brisati suze. Zatomiti pokoji jecaj.

Budi sve što poželiš: budi oblak, budi sunce, ptica, rijeka, budi kliktaj slavuja u rano jutro. Budi prelijepa ruža, pješčana plaža, biser, dijamant – sve što je kreator stvorio – ti si još ljepša od toga.

A ja? Ja ću biti tvoja vječna sjena. Hodit ću tvojim tragom a da me nećeš primijetiti, stavljati svoje noge u tvoje male stope, bit ću Ljubav jer ti ne zaslužuješ ništa manje od toga – predivna moja, neponovljiva moja.

Da živim stotinu godina, neću moći dovoljno zahvaliti Bogu što te imam. Što te volim. Ti si moja privilegija, moj predokus raja, nagovještaj vječnosti.

Volim te, ljubavi moja mala i hvala ti što postojiš.

Za kraj ostavljam svoju pjesmu koju sam posvetila svakom svom djetetu. Tako su brzo odrasli!

Dozvoli mi, ljubavi mala

Smijem li te bar još jednom zagrliti prije nego što narasteš?
I reći ti da te volim tako da to uvijek znadeš. 
Daj da ti opet zavežem cipelu. Tako brzo ćeš je vezati sam. 
I kad se jednom sjetiš ovog dana vidjet ćeš moj način da ljubav ti dam. Mogu li ti pomoći kaputić obući? Dopusti mi, molim te, da ti izrežem jelo. 

Dopusti mi ljubavi, da te stavim u kolica, kupim ti slatkiš i ljubim u čelo.

Jednog ćeš dalekog dana možda baš ti brinuti o meni, dozvoli mi, ljubavi mala, da ja sad to radim tebi. Tako želim biti dio svega što čini tvoj maleni svijet! Dopusti mi da ti operem kosu, nabrojim zvijezde i uberem cvijet. Htjela bih brojati te male prstiće i škakljati te po zatiljku prije nego što ti upoznaš brojeve i sam skužiš matematiku.

I prije nego što zablistaš u nogometu daj meni da ti dodam jednu loptu..! Smijem li bar još jednom da te uhvatim ako bi pao i da ti zadnji put uspješno prodam foru prije nego što mi kažeš da si to već znao?

Dozvoli mi, ljubavi mala, da ti pomognem da se popneš na brdo. Trebaš me jer su ti koraci mali i jer još misliš da mama izvodi čudo. I daj mi da ti čitam priče, dok imamo svog svijeta vrijeme, jer tako brzo ćeš to činiti sam, a sad za to dušo , trebaš mene. Hoćeš li se sjećati da sam te nosila na rukama? Bačenih gruda i šetnja po kiši? Jer proći će svega par godišnjih doba kad postat ćeš i od svog tate viši. I jednom kad pronađeš uspjeh, suze ponosa brisat ću baš ja, pa mi dozvoli, ljubavi mala, da danas ja budem ta. Već znam da ću jednom s čežnjom prisjećati se svih ovih dana, pa mi dozvoli, ljubavi mala, da ti baš sad budem ja – Mama.

Nikolina Nakić | Bitno.net