Treskavica, kod nekih drhtave ruke, užurbani otkucaji srca. Koža postaje podražljivija. Uzbuđenost. Velika. Ovi biokemijski procesi u mozgu nisu uzrokovani jer ste sreli ljubav svog života kada ste prelazili cestu izbjegavajući automobile. Veliko lučenje dopamina prolaze svi ovisnici, a tako i ovisnici o kockanju. Statistike govore da je veći broj takvih ovisnika u muškoj populaciji. Tu drevnu mušku potrebu koketiranja s opasnošću, neizvjesnošću neki pronalaze u – kladionicama. Iako, bolje bi im bilo, za šut dopamina, da se penju po Velebitu, bave kakvim sportom. Možda šetaju zagrebačkim ulicama u nekoj katoličkoj procesiji pa izazovu time bjesomučne napade onih koji si tepaju pripadnost “naprednima”. Ili da se uhvate čitanja Berdjajeva. Šalim se, nema baš dopamina kod Berdjajeva, ali ima – mudrosti.

Stručnjaci kažu, ako ne postoji mogućnost većeg dobitka i gubitka, ovisnički se mozak ne aktivira u dovoljnoj mjeri. No, kad je u igri novac ili neka druga znatnija vrijednost, dolazi do snažnih elektrokemijskih procesa u mozgu već pri razmišljanju o predstojećem kockarskom činu. Kao i za svaku drugu zaluđenost tako je i za ovu sigurno da – vodi u provaliju.

Ljudi naprosto vape za srećom. Taj osjećaj radosti koji ti prožme cijelo biće je nešto čemu mnogi težimo. No, nisu svi spremni platiti cijenu stvarnog uspjeha – rad, upornost, predanje i strpljivost. Ljudi današnjeg vremena baš ne žele biti strpljivi. Uvjere sebe, na primjer,  u prazne priče o mjesec dana pijenja čudesnih tableta i time postizanja zavidne linije. Površnost nam je u mnogim porama prekrila cijelo društvo. Tako gledajući razvidno je da upravo površnost kao takva ulazi u srca mnogih ljudi koji misle preko kocke ostvariti svoju sreću. Istina je pak drugačija. Ne postoje sretni kockari. Kockari su nesretni ljudi ulovljeni u začarani krug iz kojega je teško izaći. Lutaju tako kao što lutaju nesretnici onog mitskog kretskog labirinta izumitelja Dedala.  U tim mitološkim sunovratim hodnicima se krije zvijer Minotaura. U ovom pak slučaju je situacija još gora od one iz grčke mitologije. Jer, najteže je kada je čovjek sam prema sebi – zvijer, zar ne?

Radim u gimnaziji 11 godina i mnogo puta sam se susreo s uplakanim roditeljima i izgubljenim adolescentima koji ne znaju što im je činiti zato što su postali ovisnici o sportskom klađenju. Jedni roditelji učenika su morali dignuti kredit da vrate dugove svog gimnazijalca budući da je isti posuđivao novac i to na vrlo čudnim mjestima ne bi li imao dovoljno za taj “zlatni tiket” koji će mu donijeti bogatstvo. Dogodilo mi se nebrojeno puta da sam se zatekao među maloljetnicima koji su raspravljali ozbiljnošću odraslih zabrinuto gledajući u sportske listiće. Očekivali su sreću dobivenu klađenjem. Dobili su tugu promašenosti.  Nažalost, u društvu površnih vrijednosti, u društvu koje obiluje površnošću nije iznenađujuće da klinci misle kako se brzo može postati bogat. Ne može. Ako se i postane brzo bogat to znači da vrlo vjerojatno to bogatstvo neće i potrajati. Ostao sam osupnut kada je psiholog iz Centra za liječenje ovisnosti iznosio brojke o tisućama ovisnika o kocki, o razbijenim obiteljima koje takva ovisnost čini, o maloljetničkom klađenju koje se prešutno odobrava. Ono, dođete u Cenacolo, očekujete gledati momke koji imaju problem s heroinom, s kokainom, a ono – paf, veliki broj njih došao u komunu liječiti se od kocke, od ovisnosti klađenja.

Zašto država ne zaštiti našu djecu od agresivnog poticanja na kockanje koje kladionice vrše na najbezobrazniji način? Odete u kino i pri svakoj kupljenoj karti dobijete na dar vaučer u nekoj novčanoj protuvrijednosti s kojim vas kockarnica mami u svoje prostore. Smijem li se pitati je li uopće ovo zakonski dopustivo? Zakonodavac je ograničio otvaranje kockarnica i automat klubova na 500 metara od škola i obrazovnih ustanova, no kontrolira li itko i ovo? Zašto država ne reagira i ne zaštiti naše maloljetnike od, na primjer, nevjerojatne činjenice internet klađenja. Naime, ako otvorite neke račune za klađenje na internetu potreban vam je samo broj kartice ne i pin, što zasigurno omogućuje mnogim klincima klađenje. Hrvatska je mala zemlja za veliki ovisnički potencijal. Gotovo 3000 kladionica je niknulo diljem zemlje. 15 velikih kasina u 12 gradova, gotovo 250 automat klubova. I na tisuće i tisuće nesretnih obitelji, razrušenih snova, uništenih života.

Nedavno je u jednom dnevnom listu Ante Bagarić, pročelnik  Zavoda  za liječenje bolesti ovisnosti klinike Vrapče rekao: “Kao i svaka epidemija obuhvaća veliki broj populacije, nažalost veliki dio mlade populacije. Ako netko kocka s 30 godina to je opasno, ali ako netko kocka s 15 godina to je katastrofalno”, tvrdi ugledni stručnjak. Epidemija o kocki, o sportskom klađenju traje već dugi niz godina i krajnje je vrijeme da svi mjerodavni shvate: moramo učiniti sve što možemo da zaštitimo našu djecu i obitelji od katastrofalnih posljedica klađenja.  U Hrvatskoj je preko 50 tisuća ovisnika o kocki. Nažalost, izliječi ih se samo 15%. Ne treba biti posebno promućuran shvatiti kako je kocka društveni problem. Ako ne najveći, ono zasigurno toliko veliki da se mora postići društveni konsenzus oko prevencije maloljetničkog klađenja, jačeg društvenog angažmana usmjerenog ka senzibilizaciji javnosti na opasnosti klađenja.

Čini li se samo meni da mnogi mjerodavni šute, da ako se već ne potiče, onda se odobrava klađenje i svi se prave blesavi pred bogom profita. Klađenje potiče pohlepu, a pohlepa, kako piše u Bibliji, je izvor svih zala. Papa Franjo jasno kaže: “Kada u središtu sustava više nije čovjek nego novac, muškarac i žena više nisu osobe nego sredstva logike odbacivanja koja uzrokuje duboke nejednakosti…” Što to točno radi država da prevenira maloljetničko klađenje? Što radi država da se zaustavi legalna pljačka novca hipnotiziranih hrvatskih građana koji troše milijarde kuna koje onda završe na računima tvrtki najčešće registriranih u inozemstvu. Probajmo pozorno pročitati kako je Uzoriti kardinal Bozanić kirurški precizno secirao zlo povezano s kladionicama u jednoj svojoj propovijedi: “Kocke, igre na sreću, ostale su tako do danas svojevrsni simbol odvraćanja pogleda od onoga bitnoga, od dobra, od ljubavi za koju smo stvoreni; od nastojanja da se pošteno radi. To se čini tako da se čovjeka najprije uvuče u naoko bezazlenu igru, da bi se nakon nekoga vremena njime potpuno ovladalo, do te mjere da se samo tome nada i vjeruje u tobožnji sretan ishod. Kockanje je, usuđujem se reći, duboka rana koja tiho i podmuklo razara duh i savjest te rastače obiteljsko zajedništvo, vodi k otuđenju mnogih, a nesagledive posljedice samo jednog jedinog kockara trpi čak i više naraštaja… Oni koji robuju kockanju, oni kojima kockanje, igre na sreću, lutrija, kladionice postaju ovisnost, uvijek gube. Gube sebe jer su tome dali svoje vrijeme, osjećaje i dostojanstvo; gube i obitelj, jer su tome podredili svetinju obiteljskog života koje su olako prokockali uvlačeći u nju laži, lakomost, pohlepu i druga zastranjenja; gube i prijatelje, jer su zbog te ovisnosti izigrali njihovo povjerenje, nerijetko se zaduživši kod njih te tako ugrozili i njihovu egzistenciju; gube i društveni položaj jer mnogi su ostali bez posla i poštovanja; gube u svemu tome i vjeru, jer se pouzdaju u varljivu sreću umjesto u Boga kao izvor nepresušne nade; te u konačnici, gube i budućnost dostojnu čovjeka. Tako se kockanje često promeće u igre na nesreću, a ne na sreću”, rekao je kardinal Josip Bozanić o kockanju, a zatim hrabro proročki govori o odgovornima za ove silne nesreće: “Ipak postoji i netko tko u svemu tome dobiva. Postoje oni o kojima se vrlo malo zna, čiji identitet je često obavijen velom tajne i prikriven, dok se okrutno bogate na tuđoj nesreći. Oni će, zatvarajući oči pred onima koji su upropašteni, reći da ne rade ništa protuzakonito. No, to ih ne oslobađa goleme moralne odgovornosti, odnosno, to još uvijek ne znači da ne sudjeluju  u nepravednim činima, a “nepravedno se kladiti ili varati na kartama težak je grijeh (KKC br. 2413). Nikoga, ni pojedince, ni ikoji sustav koji tako profitira da druge upropaštava, ne može opravdati to što se hvale da sredstva ponekad doniraju i u dobrotvorne svrhe”, jasno ističe kardinal Bozanić.

Može li nas nešto potaknuti da učinimo korake u zaštiti naše djece i obitelji? Zašto ne reagiramo sada dok ne bude stvarno prekasno. Tisuće mladih otišlo je iz naše domovine u potrazi za boljim životom. Zar ne bi dobro bilo da pokušamo zaštititi naše obitelji od zla kocke i ovisnosti kockanja koje će tako, ako ga ne zaustavimo, rasturiti i ovo malo dobra koje još imamo u našoj divnoj zemlji.  Poslanica Galaćanima (usp. 5,1) tvrdi da nas je Krist za slobodu oslobodio. Sigurno slobode nema u ropstvu klađenja. Sigurno slobode nema tamo gdje nema mirne savjesti. Sigurno slobode nema tamo gdje je toliko boli prouzročene grozničavom željom ostvariti dobit preko leđa nesretnih građana koji u toj svojoj potrazi za srećom postaju izgubljeni tragači za blagom. Blaga na kraju nema. Od kocke ostaje samo bol i tuga. Odbacimo stoga tu nesreću, zaštitimo svoju djecu i one obitelji koje su nam ostale u domovini. Ne dopustimo da nam mladi propadnu uronjeni u ovisnost klađenja.

Marin Miletić | Bitno.net