Zamislimo kada bi nekim slučajem papa Franjo došao na Viškovo, općinu od 14 i pol tisuća stanovnika u blizini Rijeke, zasigurno bi bio dočekan iznimno srdačno. Msgr. Nikolić, župnik Župe sv. Mateja, poznat je kao sposoban i srdačan župnik koji bi sigurno u Viškovu napravio atmosferu za pamćenje. Evo kako bi to izgledalo.

Vjernici iz cijele Hrvatske, Slovenije i ovog dijela Europe u ogromnom su broju pohodili mjesto susreta, pjevaju se pjesme, izgovaraju molitve, ljudi se ispovijedaju, prodaju se vjerske memorabilije, a lokalni ugostitelji napokon trljaju ruke od zadovoljstva jer tolike hodočasnike treba nahraniti i napojiti. Papa Franjo sa smiješkom na licu (ciničnim, op. a.) gleda razdraganu masu okupljenu u molitvi i druženju i sve je lijepo ugodno i uzvišeno.

I onda se u jednom trenutku papa Franjo okrene i kaže: “Kakav je ovo neizdrživ smrad?” Odlučnim pogledom usmjerenim na oca nadbiskupa Devčića i župnika Nikolića. Nadbiskup Devčić uronjen u filozofiju i već pomalo umoran od svega uzvraća na tečnom talijanskom: “Vaša Svetosti, a to vam je deponij na Marišćini, tamo se odlaže komunalni otpad”, iskreno će Devčić. Papa Franjo se okrene prema župniku, Nikolić lagano guta knedlu i govori: “Pa nije to baš tako strašno, Sveti Oče, samo da vjetar zapuše u drugom smjeru i moći ćemo disati normalno.” Papa će svom tajniku Gonzali Aemiliusu: “Idemo!”

Došao je tako papamobil na Županijski centar za gospodarenje otpadom Marišćinu. Izađu iz automobila, s gornje strane, pored visoke ograde papa Franjo i njegov tajnik. Gonzalo netom čim zatvori vrata klekne i krene povraćati. Smrad Marišćine uvukao mu se u svaku poru tijela. Želudac mladog doktora nije izdržao vonj ovog megaprojekta kojim nas je počastila EU uz naš svesrdan doprinos. Papa ga sjetno pogleda. I vrate ga misli u Južnu Ameriku, u one situacije kada je obilazio sirotinjske favele bez kanalizacije. Smrad i otrov mogli su se napipati u zraku. Očvrsnuo je tamo Papa. Svašta je proživio i još proživljava. On i Marišćinu može provariti bez povraćanja.

Grupa mještana dotrči i traže pomoć. Pričaju Svetom Ocu o sustavu protiv kojeg se bore, o kolopletu interesnih skupina i lobija, stranačkih mašinerija koje imaju zajednički naziv: novac im je njihov bog. Ne mare za čovjeka. Ne mare za prirodu. Ne mare za logiku i sve će učiniti da sebe zaštite, a od ljudi naprave klaune.

Vratimo se u zbilju.  ŽCGO Marišćina užas je Primorsko-goranske županije, njezin centar gospodarenja otpadom koji truje ljude i prirodu.

Borba lokalnog stanovništva protiv ovog teatra apsurda traje već devet godina. Od samog su početka hrabri građani organizirani u udrugu Krizni eko stožer “Marišćina” upozoravali na očitu nelogičnost u osnovnim postavkama ovog projekta. O čemu se tu zapravo radi? Europska unija sufinancirala je izgradnju ovog centra za gospodarenje otpadom. Svatko normalan pozdravio bi ulaganje EU novaca u domaće  komunalne projekte. Čak bi i s balkona zapljeskao sposobnim lokalnim i nacionalnim dužnosnicima koji su uspješno izlobirali ovakav jedan koristan projekt. Ali, kao i toliko puta kad se radi o europskim sredstvima, i ovdje se krije jedan veliki, snažni i prilično smrdljiv „ali“. Naši su lokalno lijevi i nacionalno desni dužnosnici udruženim snagama aplicirali na fondove koji su nam nakon što smo i sami osigurali 30 posto sredstava sufinancirali kupovinu tehnologije za sortiranje otpada. I sve bi to bilo hvale vrijedno da nam ti isti Europljani nisu prodali foru koje se ni najprepredeniji varalice ne bi postidjeli.

Naime, već je u vrijeme planiranja ovog projekta bilo poznato da EU namjerava penalizirati zemlje koje ne odvajaju otpad na mjestu nastanka, tj. već u kućanstvima. Ovo nije bila neka skrivena i tajna namjera, već jasno i glasno komunicirana strategija gospodarenja otpadom od strane EU. Međutim, ta ista EU Hrvatskoj odobrava sredstva za tehnologiju koja da bi mogla funkcionirati, mora imati miješani otpad. Radi se o zastarjeloj tehnologiji koja odvaja biološki od ostalog otpada i još taj biološki otpad, odnosno spojeve nastale njegovim truljenjem, koristi kao energent. I ako ste mislili da je ovdje kraj prevarama, prevarili ste se. Najbolje tek slijedi: ako RH i PGŽ odustanu od ovog projekta, dužni su plaćati penale jer su povukli sredstva iz EU, a ne koriste ih na propisani način. A ako nastave skupljati neodvojeni otpad, opet slijede penali; nema šale s EU i penalima.

Pokušavam se staviti u ulogu tog lokalnog ili nacionalnog dužnosnika koji stavlja svoj potpis na projekt kojim novac poreznih obveznika baca u vjetar. Je li tih dana, dok su više (ne)odgovornih lokalnih i nacionalnih političara stavljali svoje potpise, a time i svoj obraz i osobito svoju stručnost na panj, bila južina, jesu li ih gospoda iz EU uhvatili na spavanju i prije nego su se snašli uvalili im ćorak ili su na neki drugi način bili pod pritiskom prijetvornih Europljana? Jesu li naši dužnosnici postupali u dobroj vjeri ne sumnjajući da će ih ovi prevariti? To bi značilo da naši jadničci koji su projekt amenovali ne razumiju ama baš ništa, ni retka tematike kojom se bave i za što su odlično plaćeni. Ili ti naši jadničci možda i nisu baš jadničci kakvima se prave? Ono što se zapravo dogodilo možda jednom postane predmetom istraživanja. Ako već neće pravosudna tijela, možda nam jednom neki filmski scenarist ponudi domaći film u kojem ćemo, umjesto hrvatskih ratnih zločinaca iz Domovinskog rata – kojih, da budemo iskreni, na sreću i nije bilo previše – gledati hrvatske gospodarske i političke zločince, kojih nažalost imamo u izobilju.

I ako ste pomislili da je ovdje kraj, ne, ne, prevarili ste se, to nije sve!

Teatar apsurda za osiromašivanje države i županija ima osim nerazumnog bacanja novca i smrada i daleko opasnije nusproizvode. Radi se o otrovnim, karcinogenim spojevima, njih pet različitih, čija je dopuštena koncentracija premašena 80 do 100 puta, a ugrožen je i izvor Rječine, koji snabdijeva pitkom vodom cijelu Rijeku. Trovanje je otkriveno i kod četiriju radnika tvrtke koja upravlja Marišćinom. Kad je zdravlje građana u pitanju pokazali smo se kao maksimalno odgovorno društvo; zbog pandemije virusa nalik na gripu suspendirali smo većinu građanskih sloboda i uništili cjelokupno gospodarstvo. Bit će zanimljivo pratiti što će se događati s lokalnom epidemijom otrovnih spojeva u tijelima građana. Hoće li nas svaki dan obavještavati o novim izloženostima opasnim spojevima? O koncentraciji otrova u zraku i vodi? Čisto sumnjam, podaci o opasnom zagađenju poznati su od veljače, ali su se skrivali do sada. Zbog čega su se skrivali? Tko je to naredio? Tko je potpisao projekt? Je li tu bilo i nekih provizija „ispod tezge“?

Ima li nade da naše društvo pretvorimo u napredno i pravedno? Da se i vlasti i mediji i institucije odnose prema običnom, „malom“ čovjeku s dozom poštovanja i iskrenosti?

Nade ima i rješenje postoji:

Treba postiti i moliti. Dat će Bog.