Nitko od nas ne bi trebao čekati Uskrs da uskrsne. Mi svoje uskrsnuće možemo već sada živjeti. Ovdje. Čineći dobro, izbjegavajući zlo. Brigom za siromašne. Svojom pomoću za usamljene i ostavljene starce. Napuštenu djecu. Ne gledajući onog različitog kroz nišan. Ne bacajući benzin na već zapaljenu vatru podjela unutar našeg društva

Foto: Shutterstock.com

Život je lijep. Unatoč svoj težini koja nas katkada stisne toliko da nam je teško disati – život je lijep.

Bilo bi dobro naučiti se, prepoznavati ljepotu čak tamo gdje se ona na prvi pogled ne zamjećuje. To su oni naši mali cvjetovi koji se probiju kroz beton grada.

Nalazimo se pred događajem koji govori o možda i najvećoj tajni svemira – uskrsnućem tijela i duše. Zar nije, na neki način i to pobjeda cvijeća, pobjeda života u betonu naše prolaznosti? Jedna od žalosnijih stvarnosti jest da, barem se meni tako čini, mnogi uskrsnu tek s Uskrsom. I u istini vlastita uskrsnuća spoznaju da su mogli drugačije. Opuštenije, ljudskije, toplije. Dopustite mi reći, kršćani bi trebali stvarnost Uskrsa živjeti cijeli život tako da i nakon prolaza kroz tajnu kraja nastavimo sa svojom besmrtnošću. Ljudski život je previše kratak da bismo si dopustili plitko disanje. Dubokim disanjem ne ubacujemo mi u naša pluća samo veću količinu kisika, već, promatrajući ovaj svijet doživljavamo njegovu stvorenu ljepotu. Previše je smrknutih lica koji prolaza ulicama naših života. Ti ljudi kada ostare, kada dožive duboku starost imaju one teške bore, gotovo brazde po čelu. Time nisu lijepi u starosti. A mogli bi biti. Lijepi. Život je težak. Život je borba. No, ako znamo krajnje ishodište, čemu onda tolike brige?

Stvarnost smrti

Smrt je naša svakidašnjica. Prečesto se susretnemo s tom velikom tajnom i tako stojimo nijemi pred tolikom tamom. No, nije to tama ništavila, tama konačnosti, već tama koja prekriva najljepše vrtove najdivnijeg cvijeća koje nam je Dobri namijenio gledati u njegovoj ljubavi stvorenoga. Svjetlo koje će nam napokon pokazati zašto smo stvoreni, to Svjetlo će nama svima upaliti Krist. Neki ljudi su život pretvorili u trčanje za bogatstvom, za raspadljivim. Nije dobro da više brinemo o vanjskim zidovima, nego li o unutrašnjem uređenju, da se slikovito izrazim. Nije dobro da nam zgrade i tehnike, postaju važnije od onog brata ili sestre u potrebi. Nikolai Berdjajev je proročki zapisao da se radi o epohi gdje su sredstva za život postala važnija od samog života. Koliko li je nesretnih duša koje na chesterfield fotelji ispijaju svoj Glenfaclas 40 years old single Malt Scotch, grickajući orahe i čokoladom prekrivene grožđice. Mislim, bit ću iskren. Rado bih i ja sjeo koji put u takvu fotelju i počastio se s tim gotovo ekstatičkim iskustvom. No, mnogi su postali robovi koji nemaju te stvari jer baš te stvari njih posjeduju. Tako se događa svojevrsni oksimoron. Bogati gazda misli da je bogat jer sve posjeduje, a ustvari je zarobljen u svom posjedovanju svega onoga što njime ustvari gospodari. Novac stvara ropstvo.

U broju 55. Evangelii gaudium papa Franjo izriče “ne” idolopoklonstvu novca koje obilježava razvijena društva i koje je posljedica “novčanoga imperijalizma”, što ga je osudio prije više od osamdeset godina još Pio XI. Papa Franjo u svojoj knjizi “Ova ekonomija ubija” ističe da se u financijskoj krizi krije duboka antropološka kriza, da smo stvorili nove idole, da se uspostavlja nova nevidljiva, katkada virtualna strahovlada koja nemilosrdno nameće svoje zakone i pravila… i na kraju poentira Franjo:

“Težnja za vlašću i posjedovanjem ne poznaje granice”.

Ovo bi dobro bilo povremeno, ono, na tjednoj bazi, posvijestiti laicima i klericima.

Želim reći: sreću kojoj težimo nakon smrti, možemo na nesavršen način osjetiti, živjeti već ovdje, sada, tu, u ovome životu. Sreća i radost naime nisu povezani s materijalnim statusom, bez obzira koliko nas promotori materijalizma u to pokušali uvjeriti. Naravno da je bitno da čovjek ima za svoje potrebe. Naravno da je suludo uvoziti 5 tisuća Ukrajinaca za sezonu, a ne htjeti našem čovjeku dati par stotina kuna veću plaću i time pomoći naše obitelji i društvo. Gramzivost pojedinih privatnika je prestrašna. Bez trunke altruizma, samo novac, samo proizvod. Naravno da je suludo vagone novca trošiti za stare avione dok neke naše škole nemaju, pazite, toalete. Dok su profesori i učitelji potplaćeni, dok nam zdravstvo ima ogromne gubitke neki naši političari se ponašaju kao pijani milijunaši. Samo pijani milijunaši troše svoj novac. A naši političari troše naš novac. Razlika je ogromna.

Vratimo se temi. Čovjek je puno više od tjelesne ljušture. Svaki atom našeg tijela je natopljen besmrtnom dušom. Naša struktura je besmrtna, zato mi trajno i težimo onostranosti. Upravo iz tog razloga će na koncu naše tijelo i moći uskrsnuti. Papa Benedikt to predstavlja pojmom “čudo mutacije evolucije”, da, to je uskrsnuće.

Sretni dok živimo – sretni kada umremo

Sreća i radost povezani su s autentičnim životom. Sreća dolazi iz naše nutrine. Ona ne ovisi o tome imaš li najmoderniji mobitel ili onaj entry level. Erich Fromm smisao života, sreće, vidi u tome da se čovjek ne štedi, da intenzivno izgara, da je povremeno izložen i nesreći – eto, takvi ljudi su sretni. Mi nekako danas grozničavo bježimo od križa izbjegavajući pošto-poto trpljenje, a ustvari tako živeći hitamo u dolinu suza. Ne treba se plašiti hodati stazama koje su prekrivene trnjem. Isus je za baš takve staze rekao da vode u nebo. U misli mi dolaze riječi Halil Gubrana: Koliko god žalost raskopava vaše biće to je zato da u nj može radosti više stati. Eto, zgodno je ovo rekao veliki libanonski pjesnik. Da ne napišem: mističar. Mnoge dobrostojeće zemlje, poput Finske ili ako hoćete Poljske, Slovenije ili daleke Južne Koreje imaju velikih problema s depresijom, alkoholizmom i suicidom. Dakle, nije odgovor sreće samo u imanju. Mnogi imaju mnogo, a onda ustvari shvate da je sve to nešto što ih ne ispunjava.

Nitko od nas ne bi trebao čekati Uskrs da uskrsne. Mi svoje uskrsnuće možemo već sada živjeti. Ovdje. Čineći dobro, izbjegavajući zlo. Brigom za siromašne. Svojom pomoću za usamljene i ostavljene starce. Napuštenu djecu. Ne gledajući onog različitog kroz nišan. Ne bacajući benzin na već zapaljenu vatru podjela unutar našeg društva. Malo nam treba da ovaj svijet, našu Hrvatsku, učinimo ljepšim mjestom za život. Mi možemo već sada živjeti stvarnost uskrsnuća. S čvrstim nogama na zemlji, a pogledom usmjerenim u nebo. Kamo nam je, ufamo se, svima doći.

Marin Miletić | Bitno.net