NOVA KOLUMNA MARINA MILETIĆA

Marin Miletić: I Oliver i Thompson trebaju Hrvatima

I Oliver i Thompson trebaju Hrvatima. I Bogu hvala da smo ih imali i da ćemo ih uvijek imati, kroz njihove pjesme, obojicu…

Foto: Facebook | Screenshot

Oliverovu smrt ovih dana na najbjedniji način iskorištavaju oni koji Hrvatskoj nikako ne daju mira i kojima je cilj samo produbljivati podjele unutar našeg društva. To je onaj vrlo mali segment našeg društva koji ne znam iz kojih razloga baš ne želi da u našoj državi bude – mir. Među njima djeluje i manji dio novinarske branše, koja uredno danima i tjednima piše frizirane izvještaje i šalje ih zapadnim medijima ne bi li prikazali svoju zemlju nazadnom, fašistoidnom. Ti brojači krvnih zrnaca, a simptomatična je činjenica da to rade oni koji si vole tepati da su slobodarska ljevica, baš se iz petnih žila trude prikazati našu zemlju kao neki fašistički gnojni prišt na europskoj naprednoj karti jer, eto, postoji jedan pjevač koji pjeva o domoljublju i hrvatskim braniteljima, a uz njegove pjesme su naši nogometaši postali viceprvaci svijeta.

Pokojnog Olivera, ti isti novinarčići prikazuju kao Thompsonova antipoda, kao nekoga tko je sve ono što Thompson nije. Potpuno jer jasno kako oni Olivera obožavaju dok bi Thompsona utopili u čaši vode. Po njihovoj logici, ako voliš Thompsona, onda mrziš Olivera i obratno. Što s onima, a osobno ih poznajem mnogo, koji slušaju Thompsona i Balaševića? Po mišljenju nekih partijskih novinara na zadatku to je nemoguće, ali baš sam uvjeren da svatko od vas poznaje mnogo ljudi koji i nisu Hrvati i katolici i slušaju Thompsona. Moji neki gimnazijalci, na primjer, po nacionalnosti nisu Hrvati, ali kažu da im Thompson ima neke baš dobre pjesme i da ga rado slušaju. I što ćemo sada?

Baš nam ne daju da volimo i Olivera i Thompsona, jer oni u svojim mentalnim sklopovima ne mogu to provariti. Eto, mi katolički skauti, građanska, vjerska i domoljubna organizacija, pomažemo srpsku i bošnjačku djecu, a obilježavamo Oluju kojom smo konačno dobili slobodu. Ti farizeji današnjice nam žele oteti slobodu da budemo domoljubi, a istovremeno otvoreni prema svakom čovjeku neovisno o njegovoj naciji ili vjeri. Oni koji sebi žele tepati da su napredni, ustvari su nazadni jer su tolerantni samo prema svojim istomišljenicima. Tko god ne ulazi u njihove kutije u koje oni tako olako trpaju cijelo hrvatsko društvo njima predstavlja problem.

Tekst nastavlja ispod oglasa

I Izraelom nikad bolje, pojedinci vrište o rastućem fašizmu

Dok naša Predsjednica prima najveće izraelske dužnosnike, dok Židovi ističu da nikada nismo bili u boljim odnosima s Izraelom, dok ogroman dio našeg društva je baš – otvoren i pun ljubavi prema svakom čovjeku u potrebi, u tom istom vremenu pojedinci baš, usuđujem se napisati, sikću o tome kako nas je preplavila fašizacija? Ljudi, dajte razmislite: zar bi Država Izrael slala svoje ratno zrakoplovstvo da uveliča osloboditeljsku, legitimnu i sjajnu akciju Oluju i da lete s hrvatskim MIG-ovima da je unutar našeg društva stvarno toliko narastao fašizam? Ako dakle, fašizam i nacizam ne zamjećuje Država Izrael, kako ga to onda, za Boga miloga, toliko vide dežurni kritičari? Smijemo li se pitati: na kakvom su to zadatku ti ljudi koji kleveću i blate zemlju u kojoj žive i tko to, zapravo, plaća?

Spustimo se na nižu, temeljnu razinu. U  toj “fašističkoj” državi mi Hrvati i katolici, katolički skauti ako hoćete još konkretnije, jedanaest godina organiziramo ljetovanja za djecu srpske nacionalnosti i male Bošnjake koje dovlačimo u Hrvatsku, u Rijeku. Nikada za nikoga nismo gledali kojoj naciji ili vjeri pripada. U toj “fašističkoj” državi mi Hrvati i katolici godinama organiziramo programe za klince Republike Srpske, pomažemo beskućnike, radimo s Medžlisom islamske zajednice, surađujemo sa Srpskom pravoslavnom Crkvom. Odlazimo u pravoslavne hramove, vodimo djecu u džamije. Nekima od nas čak je i Država Izrael pomogla biti danima u Yad Vashemu gdje smo bili na edukaciji o zločinima nacista i fašista. U toj “fašističkoj” državi redovno odlazimo u Auschwitz, evo, ja na primjer, svake dvije godine uredno vodim svoje vođe katoličkih skauta da vide tu “grozu pustoši” u Auschwitzu, te tamne noći koje su bile toliko tamne da je jedno od rijetkog svjetla bila katolička duša svećenika Maksimilijana Kolbea. Taj maleni rastom, a duhom gorostas svećenik Kolbe, dao je svoj život za drugoga. Isus je rekao kako nema veće ljubavi od te: život dati za svog prijatelja.

Uočavate li contradictio in se u tvrdnji ovih netolerantnih osoba koje nama žele pribiti nepostojeći krimen. Ako pak mi Hrvati, katolici, pomažemo izbjeglice, radimo s nacionalnim manjinama, dovlačimo djecu drugih nacija i vjera u našu državu i dajemo im ono najbolje od nas, svjedočimo im ljubav prema Bogu i svakom čovjeku, smijem li se pitati, tko je tu lud da proziva naš narod i one koji slušaju Thompsona fašistima. Moji neki skauti vole slušati Thompsona. Pogotovo djeca hrvatskih branitelja, kao što Thompsona sluša većina branitelja, ali i mnogi građani Hrvatske koji nisu katolici. Markova glazba nije baš opus s kojim bih se ja osobno hranio svakodnevno. Ili ako hoćete iskrenije – prečesto. Radije uživam u Floydima, Duran Duranu, Dire Straitsima. Volim i blues. O, baš volim blues. Jedna od dražih pjevačica mi je Shemekia Copeland. Koža mi se i sada ježi pri pomisli na njezin glas dok lagano strujim kroz zavoje u svom old school golfu jedinici.

Marka Perkovića Thompsona volim poslušati u prigodama kada se sjećamo žrtve hrvatskih branitelja, kada obilježavamo te dane ponosa i slave, dane kada smo u krvi hrvatskih heroja izvojevali pobjedu nad jugoslavenskom narodnom armijom, dijelom pobunjenog srpskog stanovništva i četničkim snagama. Hrvatska nema baš mnogo pjevača koji na pozornici pjevaju o domovini, tradicionalnim vrednotama povezanim s domoljubljem. Marko je tu najizraženiji pripadnik. Marko je zanijekao da je pjevao i onu famoznu i užasnu pjesmu. No, ekipi to nije dovoljno, jer su oni unaprijed donijeli osudu. I nema uzmaka. Oni ne žele Marku oprostiti. Ali, nije tu bitan Marko. Bitno je sve ono što Marko predstavlja. Marko predstavlja, hajmo biti plastični, cijeli jedan sustav vrijednosti koji određena grupacija u Hrvatskoj ne da ne želi tolerirati, nego ulažu znatan novac u borbu protiv istog. I pritom im se pomaže na sve načine. Izvana, pretežito. Ti razni centri za ove ili one studije, koji rade analize koje potom šalju u svijet imaju godišnji proračun od nekoliko milijuna kuna. Taj novac se mahom troši za opću pljuvačnicu baš onih vrednota koje predstavlja i promiče Marko Perković Thompson. Zato se oni tresu, zato oni zubima škrguću. Radi se tu o dvjema stvarnostima. Duhovnima. Žalosno da nisu otvoreniji prema istini.

Kriteriji dvostrukih mjerila

Tako se Stjepanu Mesiću, na primjer, bez ikakvog beda oprostio teški ustašluk dok je pjevao fašističke pjesme po dalekoj Australiji i skupljao čekove od kojih su mu se neki, kako je ispalo, zagubili putem. Oprostili smo mi puno toga svima pa i istaknutom SDP-ovcu Peđi Grbinu glasno deranje na stihove “Bojne Čavoglave”. Oprostili smo i nadobudnim mladcima iz gay pridea onaj videospot spaljivanja heteroseksualne obitelji. Opraštamo novinarima isključivog portala kada dijeli ljudima “mrš”, “mrš”. Opraštamo i zagrebačkoj uvaženoj profesorici krajnje lijevog uvjerenja kada piše bedastoće “par excellence” i na Twitteru broji krvna zrnca Arsenu Dediću i Oliveru Dragojeviću te si dopusti “ispaliti” da je umro i Arsen, ali njemu nije bila organiziran tako veličanstven oproštaj jer je Arsen – Srbin s očeve strane. Možete li u paralelnom univerzumu samo zamisliti da je ovako nešto izvalio netko tko ipak pripada nekom centru političkog svjetonazora? I koliko bi prošlo vremena prije negoli bi dotični/a bi/la raspet po udarnim medijima?

Opraštamo i bojovnicima Indexova naprednjaštva kada kroz sprdnju napišu da smo trebali za Olivera lansirati raketu u svemir. Ne treba ovdje biti pronicljiv i zamisliti što bi bilo da je, na primjer, Raspudić brojao krvna zrnca ili pak sprdao se s Oliverovom smrću i ispraćajem. Oliveru nitko ne smije niti spomenuti, a kamoli zamjeriti što je rekao da nikada neće ići u Srbiju pjevati. I nije, Oliver je doista jedan od najvećih jer je svoju riječ održao bez obzira na zov novčanica koje su mu se nudile da prekrši svoju riječ. I nije nikada, a oprostio im je, jer je Oliver bio čovjek ljubavi, nikako mržnje.

Quod licet lovi, non licet bovi. Moćnici su učinili to da se ti pojedinci ponašaju kao Jupiteri, gospodari društvene zbilje stavljajući pod svoju čizmu većinski puk. Pa ipak, ljudi više ne šute. Narod se budi i više ne želi biti otirač onima koji su ustvari istinski širitelji netrpeljivosti u našem društvu. Opraštamo mi redovito svima. Dok oni pak Marku jednostavno oprostiti ne žele, ako uopće se i ima što čovjeku oprostiti.

Takvi su valjda fašisti po definiciji dežurnih znalaca. Pola milijuna građana dođe na doček hrvatskoj reprezentaciji bez izgreda, bez nasilništva. Zagrljeni u zajedništvu koje je naprasno prekinuto u režiji Dolenčićevih nalogodavaca. Daliću se ne oprašta što se drznuo pozvati Thompsona i što svjedoči gdje stigne svoju ljubav prema Bogu i domovini. Trener koji je ostvario najveći uspjeh hrvatskog sporta tako postaje grubi predmet difamacije i sveprisutne katolikofobije. Šteta da Daliću omiljeni bend nije Hladno pivo, a pjevačica Severina, automatski bi bio zaštićen od svih svojih ispada. Ovako? Treba ga na sve moguće načine degradirati po prokušanim receptima koji su od mnogih, na svu sreću, prepoznati. Povucimo paralelu s naprednim Francuzima. Građani Francuske su po ulicama svojih gradova, nakon proslave prvaka svijeta, ostavljali mrtve osobe, provaljene i opljačkane trgovačke centre, zapaljene ulice. Nazadna Hrvatska se valjda, po toj logici, mora čim prije transformirati u tako naprednu struju.

Ajmo biti otvoreni. Mi Hrvati ustvari nemamo problem s fašizmom i nacizmom. Možemo reći kako postoji ona šačica cirkusanata, minorna manjina, skupinica koja ne može okupiti više od dvadesetak pojedinaca od kojih se pak neki u slobodno vrijeme mažu crvenim ružem oskudno odjeveni na privatnim zabavama uz bazene. Njih vode likovi koji si briju brkove poput Chaplina u filmu Veliki diktator. To su predstavnici hrvatske ekstremne desnice, to je ta zloguka ustaška zmija kojoj treba zgaziti glavu.

U našem društvu mi posjećujemo Jasenovac i Auschwitz, radimo sa srpskom djecom, Bošnjacima i beskućnicima. Pomažemo izbjeglice i brinemo o potrebitima. Slavimo Nove godine u Beogradu i družimo se sa srpskim prijateljima. I sada bi nas valjda netko htio žigosati nazivljem užasnih povijesnih konotacija. No pasaran, dame i gospodo. No pasaran!

Kršćanstvo je moderno

Kršćanstvo je najmodernija religija na svijetu. Stara dvije tisuće godina, a ustvari kada gledate njezine istine – kršćanstvo je kao neka predivna mlada djevojka koja je upravo izašla s fitnessa. Lepršava, snažna i jaka i točno zna što hoće i kamo ide. To je kršćanstvo. Oprostite mi na mojoj analogiji, ali to je istina gledajući očima današnjice. Mi kršćani volimo svoju domovinu, ali smo svjesni da imamo domovinu vječnu na nebesima. Mi kršćani smo svjesni da imamo točno određenu odgovornost u društvu u kojem živimo (kako je rekao sveti Ivan Pavao II.). Mi volimo biti svjesni vlastite pripadnosti svome narodu, ali znamo da pripadamo nadnacionalnoj Katoličkoj Crkvi čiji je jedini kralj i gospodar Isus Krist. Nećemo prihvatiti da se odreknemo istine, trajne i nepromjenjive, jer su pojedinci današnjice uporni u razvodnjavanju naravnih vrednota. Sviđalo se to nekima ili ne, ugodnije je ugađati Bogu negoli ljudima, piše u Bibliji. Svi ovi koji nas žele staviti u kutije da bi njima bilo lakše spoznati nespoznatljivo, dajte saberite se. Vjernicima, kršćanima je strana svaka ideologija mržnje: komunizam, fašizam, nacizam. Naš Gospodin od nas traži da ljubimo ne samo one koji nas ljube, već da ljubimo i molimo za naše neprijatelje. Isus to izričito traži. Tako nam je i činiti.

A narod? Narod će progledati. Točnije, narod je progledao. Ovi to osjećaju. I tu leže razlozi njihove velike uznemirenosti. Tlo im se trese pod nogama. Jer su shvatili da velikoj većini građana Hrvatske treba i Oliverova senzibilnost i ljubav, ali i Markovo viteštvo. Hrvatima baš treba oboje. Ljubav koja je temelj svega i koja je posebno opjevana kroz stihove kojima je Oliver dao posebnu dimenziju. Viteštvo koje je toliko potrebno našem narodu i radi kojeg smo i opstali na ovim područjima od stoljeća sedmog. I Oliver i Thompson trebaju Hrvatima. I Bogu hvala da smo ih imali i da ćemo ih uvijek imati, kroz njihove pjesme, obojicu…

Marin Miletić | Bitno.net

Tekst nastavlja ispod oglasa


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 4. kolovoza 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi