Nedavno je hrvatsko društvo ponovno pokazalo svoju duboku podijeljenost. Uzrok ideoloških tabora, prepucavanja jednih po drugima duboko skrivenih u svojim rovovima je ovaj put bio susret hrvatske Predsjednice i srbijanskog Predsjednika. Tako su određene skupine teško zamjerile Kolindi jer je primila “četnika”, dok su drugi tepali kako je to Predsjednica morala učiniti. Treći pak vide i u ovome činu geostrateške poteze koje na šahovskoj ploči brdovitog Balkana i “predziđa kršćanstva” igraju oni veliki, iz raznih centara moći, dok svaki hrvatski predsjednik nakon Tuđmana, barem se meni tako čini, u pravilu radi ono što mu se kaže da treba raditi. Ako je pak ovo istina, to žalosti, jer ja želim vjerovati da se veličina jednog naroda ne mjeri njegovim brojem, već hrabrošću, sposobnošću, znanjem, vjerom… Dolazi li nam vrijeme kada ćemo moći jedni drugima reći: oprosti? Oprost ne znači zaboraviti na zlodjela koja su nam napravljena ili prepustiti prašini žrtvu naših branitelja i civila, naprotiv, mi moramo biti mudri kao zmije da nikada više onakvo zlo ne dočekamo nespremni, ali, ujedno, ne smijemo zaboraviti biti bezopasni kao golubovi i – oprostiti. Istina, teško je oprostiti nekome tko taj oprost i ne traži, ali onda barem možemo otkloniti svaku mržnju prema zločincima jer ta mržnja i nas truje i uvlači nas u spiralu zla u kojoj nema mjesta za istinske Isusove učenike.

Poljski biskupi tražili oprost od Nijemaca

Šest milijuna Poljaka je ubijeno od ruke nacističkog režima. Svi smo upoznati s grozom najdublje tame koju je cijeli svijet proživljavao u koncentracijskom logoru Auschwitz. Sustavno uništavanje Varšave, okrutna ubojstva i najgnjusniji čini nacizma očitovali su se na leđima poljskog naroda. I onda – paf! Hladan tuš za sve, ne samo za radikale, kojima je mržnja pogonsko gorivo, već i za sve one koji nisu dopustili da im milost evanđelja natopi dušu. Poljski biskupi šalju pismo njemačkim biskupima. Godina 1965. U pismu biskupi pišu nevjerojatne milosne stvari, a meritum je: “Opraštamo i tražimo oprost.” Komunističke vlasti su biskupe prozvale narodnim izdajnicima. Posve jasno, ako znamo koliko je komunizam udaljen ne samo od ideje Boga nego i od ideje milosrđa, ljubavi, oprosta na čemu počiva cijelo kršćanstvo. Deseci Nijemaca su u okviru akcije “Znaci pokajanja” (Sühnezeichen) radili na očuvanju i obilježavanju mjesta stradanja Poljaka. Katolički intelektualci iz organizacije Bensberger Kreis pisali su apele za pomirenje Nijemaca i Poljaka. O, Bože, koje li kršćanske odvažnosti i snage u poljskim biskupima. I kako divan primjer da i neki drugi biskupi idu ovim tragom evanđelja, zar ne? Ili pak odozdo, možda se čeka akcija od nas laika?

Njemačka i Francuska su mogle

Treba li ovdje pisati o zločinima nacističke Njemačke i okrutnom zlu koje je Hitler činio ubijajući milijune nedužnih ljudi? Držim da je to svakom iole razumnijem biću posve jasno. Francuska je u Drugom svjetskom ratu izgubila 567.000 svojih branitelja i civila koji su stradali od ruke nacističkog terora. Golema i užasna brojka. 567.000 ljudi ubijeno je od strane Nijemaca. Pa ipak, unatoč ovom silnom zlu, poraženi i pobjednici, agresori i branitelji, točnije govoreći, predstavnici dvaju država Njemačke i Francuske, kancelar Savezne Republike Njemačke Konrad Adenauer i general de Gaulle 22. siječnja 1963. godine potpisuju ugovor o francusko-njemačkoj suradnji koji je u povijest ušao kao „Elizejski sporazum“. Ovaj sporazum, koji je zapečatio francusko-njemačku pomirbu, postao je temelj partnerstva između dvaju zemalja. Pojednostavljeno govoreći, Francuzi i Nijemci tada znaju da žele li gledati u budućnost i nju graditi, a ne valjati se u glibu tereta prošlosti, moraju ići – naprijed. Zakopati ratne sjekire i raditi na dobrosusjedskim odnosima. Kasnije su pokrenuti mnogi projekti, na stotine njih točnije, koji su potakli oba društva u cijelosti, od gospodarskih priča, preko akademske zajednice, posebno se naglasak stavljao na – mlade. Suradnja srednjoškolaca, studenata, umjetnika. Političari su tamo uspjeli. 2200 gradova i regija potpisalo je sporazume o prijateljstvu. Više od 70 milijuna noćenja godišnje rezerviraju Nijemci u Francuskoj, Njemačka je prvi francuski trgovački partner i obratno, 250.000 radnih mjesta u francuskim tvrtkama je u Njemačkoj, a 350.000 radnih mjesta u njemačkim tvrtkama u Francuskoj. Ta je ista Njemačka, s dobrim vodstvom, doživjela metamorfozu. Od nacističke tvorevine postala je najsnažnija europska demokratska zemlja s najjačim gospodarstvom, jedna od osnivača Europske unije.

Tuđmanova želja

Franjo Tuđman je zagovarao hrvatsku pomirbu. Da sinovi ustaša i partizana nadiđu rane prošlosti i krenu zajedno u izgradnju budućnosti. Jednom je Tuđman izjavio: “Pobjednik koji ne zna praštati, taj sije klice novih razdora i budućih zala. A hrvatski narod to ne želi.” Možda bi dobro bilo ovo ponavljati svaki dan, posebno onim usijanim glavama koje ni danas ne žele nikome oprostiti – baš ništa. Na koncu, zar se nije i Tuđman nalazio s Miloševićem? Koliko je uopće bespredmetno razgovarati o potrebi vođenja dijaloga? I što se događa kada riječi utihnu? Kada ne pričamo, kada nema komunikacije, zar se ne povlačimo u vlastite osame, u rovove iz kojih nerijetko druge promatramo kroz nešto nalik nišanu… Zar ne dolazi vrijeme grmljavine i oluja kada utihne svaka riječ, kada nestane naša spremnost na susret?

Ne mogu ne napisati: ne budemo li potpuno oprostili – propast ćemo. Želim danas čitati knjige i gledati filmove o Domovinskom ratu koji govore o herojstvu Gavrana, Radnića, Borkovića, Lulića, Prpića, Paše, znanih i neznanih junaka, “malih” heroja bez kojih ni najveći generali ne bi uspjeli izvojevati pobjedu. Vjerujem da mogu pisati i u množini: želimo gledati akcijske uratke, dokumentarne filmove, koji i o tim najtežim trenucima progovaraju s pijetetom prema ratu, prema žrtvi, prema svakome ubijenom čovjeku. Naši mladi danas ne trebaju kuknjavu, trljanje soli na rane prošlosti, novo rezanje hrđavom oštricom bila našega naroda. Može se i drugačije. Može se o Domovinskom ratu pričati, svjedočiti, snimati, na veličanstven način. U prvi plan isticati dobro i pozitivno, ma koliko god se to teško činilo – jer radi se o ratu, ali jako je važno istaknuti – onom obrambenom. Možemo prisjećati se tih dana ponosa i slave, a istovremeno oprostiti susjedima na svemu. Tada, na zgarištima naših duhovnih kuća Svemogući Bog kreće u suradnički projekt i s nama počinje graditi nove kuće, otvorenih prozora, prozračne, velike, dovoljne da prime sve one koji žele dijeliti ideju ljubavi i pomirenja.

Isusov poučak

Uvijek kada mi je teško, kada me nešto buni pitam se: što bi Isus činio? Bi li Isus primio na razgovor onu drugu stranu? Bi li Isus želio tražiti najbolje rješenje za sve? Bi li naš Gospodin stalno pozivao avete prošlosti ili bi gledao oko čega se možemo držati, na kojim temeljima možemo graditi ono nadolazeće. Kršćanin živi od opraštanja. Isus nas u temeljnoj molitvi Očenaša podsjeća da kako mi opraštamo drugima, tako će se i nama opraštati. Jesmo li uopće svjesni ove istine? Dopustite mi da vam prizovem još jednu misao: Isus je rekao da mjerom kojom mjerimo i nama će se mjeriti. Mi moramo oprostiti. Sve. Do kraja. Raskinuti okove koji nas tako bjesomučno vuku u jučer, zbaciti sa sebe taj jaram koji ne moramo mi nositi. Bog će ga nositi za nas. Isus je umro na drvu križa, a potom pobijedio smrt svojim uskrsnućem. Isus je molio za svoje progonitelje, jasno kao jutarnje svitanje, od nas traži da ne ljubimo samo one koji nas ljube, jer nema tu one kršćanske izvanrednosti. To čine i pogani, kaže Učitelj. Mi moramo moći ljubiti naše neprijatelje. Jer, samo ljubav mijenja. I to, pazite, ne događa se tada metanoja jednosmjerno, ne, nikako. Kada ti ljubiš svoga progonitelja, ti mijenjaš sebe, ali mijenjaš i njega. To je snaga ljubavi. Samo ona može blato prljavo pretvoriti u najdragocjeniji biser. Čovjeku je nemoguće, ne uznosimo se, ali, Isus je rekao tada i danas opet govori: Bogu je sve moguće. Bilo bi dobro da napokon počnemo svom Bogu i vjerovati. Jer, kako sam napisao, ne budemo li oprostili, sigurno ćemo propasti. Neka nam Gospodin bude blizu, to molimo i činimo ne ono što je naša volja ograničenog čovjeka, nego dopustimo našem Duhu da utkan u Duh Svemogućega stvara opet – sve novo.

Marin Miletić | Bitno.net