Škalnica je malo mjesto općine Klana. Toliko blizu Sloveniji da žitelji ovog sela svoje mrtve pokapaju na groblju u – Sloveniji. Bliži put do Sušaka, ako idete brzom cestom, dug je 20 kilometara. Ali, moja maturantica iz Škalnice nema automobil pa stiže autobusom, javnim prijevozom. Dva presjedanja i točno 30 kilometara. Svako jutro. Da bi došla na misu zornicu u 6.30. Klara joj je ime. Druga pobjednica je isto moja maturantica. Iva. Ona je na istoj razini predanja kao i Klara. Iva se ustane ujutro na otoku Krku pa iz Omišlja krene na Sušak na mise zornice. Koje li mladosti, koje li hrabrosti. Kako nadahnjujuće!

Spustimo se malo i u drugu, nama često bližu realnost. Zamislite samo kada bi tako čisto srce imali i ljudi koji donose odluke. Koji kreiraju našu svakodnevicu. Skriveni iza tih svojih visokih zidina, opijeni moći zlata i raznih mirisa ne vide kako im živi narod. Oni kao da su u nekom paralelnom svemiru. U toj dimenziji postojanja čovjek može postati sam sebi dostatan. Tada ne uočavaš kako su tvoji bližnji – gladni.

Kao krikovi u gluhoj noći i sada odzvanjaju misli pape Franje:

“Nadam se da nas mnogo više nego strah da ćemo pogriješiti pokreće strah od zatvaranja u strukture koje nam daju lažni osjećaj sigurnosti, u norme koje nas pretvaraju u neumoljive suce, u navike u kojima se osjećamo mirni, dok je vani gladno mnoštvo, a Isus nam bez prestanka ponavlja: ‘Podajte im vi jesti.'”

Tko će se približiti nama? Tko će doći i iskreno nas pitati imamo li mi jesti? Tko je taj koji će nas pogledati u oči i zaplakati pored nas ako nam već ne može pomoći riješiti probleme? Imamo li onih koji će se spustiti sa svojih pijedestala moći i koračati s narodom? Imamo li naše sugrađane, jedne od nas, koji nam se neće približavati samo u vrijeme izbora, a potom raditi od tog istog naroda budale u doslovnom smislu riječi smijući nam se u facu jer smo im mi tako naivno vjerovali. Hoće li se pojaviti neki novi Vlado Gotovac? Prisjetimo se govora koji ga je koštao i slobode, 1977., kada je švedskoj televiziji rekao: ”Dilema Zapada i čitavog suvremenog svijeta jest kako zajedno biti pravedni i slobodni. To je centralno pitanje. Naime, suvremenom svijetu se nameće misao, da je bitno da je on pravedan, o slobodi se malo misli i još se manje na njoj inzistira (…) Ja sam duboko uvjeren, da svijet u kojemu nema pravde ne može biti slobodan; niti svijet u kome nema slobode ne može biti pravedan. Ne vjerujem da se u suvremenom svijetu može realizirati bilo kakva socijalna pravda, ako u njoj ljudi ne budu slobodni, i ako do te socijalne pravde ne bude došlo u jednoj slobodnoj, istinski slobodnoj, pluralističkoj razmjeni mišljenja.” Hrvatska država vapi za nekim novim Gotovcima. Do tada je na svima nama, koliko god možemo tamo gdje jesmo. U obitelji. Među prijateljima. Na poslu, školi, fakultetu i u župi. Čuvati slobodu i graditi pravednost.

Dopustite mi reći, mi baš trebamo svoju sigurnost tražiti jedino u Bogu, ne u drugim ljudima ni u drugim strukturama. Kako bi veliki kardinal Kuharić rekao: “Bog je apsolutna sigurnost. Isus Krist je najčistije svjetlo i tko za njim ide ne luta u tminama. Za njega se svjedoči sigurnošću vjere i dosljednošću života.”

Vratimo se gornjem dijelu teksta. Onim mladim djevojkama kojima nije teško tako dugo putovati da bi došle podržati župnika, vjeroučitelja, svoje druge prijatelje. Da bi došle Isusu. Pokazati da se može. Kada se to dovoljno želi. I kada si spreman na žrtvu. Jordan Peterson bi se isto nekako složio. Mala žrtva – mali uspjeh. Velika žrtva – veliki uspjeh. Meni se nekako čini kao da i mi sazrijevamo. U cjelini. Kao društvo. Kao da naši sugrađani sve glasnije pričaju ono što su do jučer potiho spominjali. Kao da je strah nestao. I ono, kao da se tamo, na obzorju, naziru nova svitanja. Vrijeme bistrenja. Vrijeme čišćenja.

Marin Miletić | Bitno.net