Nedavno sam, kao i mnogi od vas, pročitao priču o djeci koja su dobila domaći zadatak brojiti zvijezde iz svog dvorišta. Da ne pričam čitavu priču ponovno, jedno dijete je uspjelo izbrojiti tek osam zvijezda iz svog dvorišta, a ostala djeca su izbrojila na stotine zvijezda iz njihovih dvorišta. Prepričavam tu priču kome god stignem i pomalo se pitam je li do dvorišta ili do neba. Tko je kriv zato što se malo zvijezda vidjelo iz djetetova dvorišta?

U Velikom smo tjednu. Slijedimo Isusa koji poziva da izvezemo na pučinu, tamo gdje je široko i duboko i visoko… Slijedimo Isusa koji progovara na gori odakle se bolje vidi. Zar nije poveo učenike na goru i tamo se pred njima preobrazio, da vide još bolju sliku njega samoga? Zar on nije taj koji je otvorio oči slijepcu od rođenja i čuo vapaj onoga slijepca – smiluj mi se, sine Davidov? Ovih dana dolazimo do novih točaka (a opet tako starih) kod kojih se zaustavljamo da bismo malo bolje vidjeli. Važno je učiti gledati, jer same oči ponekad nisu dovoljne. Važno je podignuti pogled jer smo ovih dana s Isusom na Kalvariji, na mjestu koje se zove Golgota – Lubanjsko mjesto. Slijedimo Isusa i učimo malo bolje (i malo dalje) gledati od samoga križa, od same patnje i od same izdaje. U pobožnosti puta križa toliko puta ponovismo: Klanjamo se tebi, Isuse, i blagoslivljamo tebe! Prigibamo koljena, klanjamo se, gledamo i u pod, a onda opet podižemo pogled i gledamo u Krista. U križ zagledani, u križ koji je priča za sebe, u križ koji otkriva jedno potpuno novo zvjezdano nebo.

Tako je lako samo zaustaviti se na tome kako je Juda izdao Isusa i kako je Petar zatajio Isusa i kako su se svi učenici razbježali i kako je pod križem bilo tek nekoliko žena. Tako je lako zaustaviti se na onim psovkama i pljuskama, na onim udarcima i padovima, na onim porugama i na onom dobacivanju. U silnim nevoljama možda propustiš vidjeti bolje. Možda uspiješ vidjeti samo onih ‘osam zvijezda’ na nebu, ali nebo je puno šire, puno veće i puno ljepše od tih nekoliko zvijezda. Možda nisi ni ti dobro prebrojio. Možda si se zamislio samo na njih par, a zaboravio sve ostale. Možda možeš baciti još koji pogled na to zvjezdano nebo…

Isus je imao problema s ondašnjim vjerskim autoritetom, zato što je vidio više zvijezda od njih. Njegove otvorene rane pozivaju i tebe i mene danas da se malo više otvorimo iz te svoje zatvorenosti. Njegov probodeni bok dopušta i nama jedan novi način gledanja na svoga Boga. Gledamo onoga koga su proboli… Eto još jednog novog načina gledanja u nebo, jednog ‘širokog dvorišta’ iz kojeg se bolje vidi. Probodeni Bog koji visi na križu daje nam i dopušta bolje i drukčije vidjeti. Drukčiji pogled na svijet, drukčiji pogled na čovjeka, drukčiji pogled na ljubav, drukčiji odnosi, drukčiji život. Toliko toga drukčije toliko da i ja sam postajem drukčiji. On me čini takvim. On me mijenja. On me transformira. Poput onoga kruha (ploda zemlje i rada ruku čovječjih) i onog vina (ploda trsa i rada ruku čovječjih) i ti postaješ nešto drukčije. Ne da gubiš svoj oblik, svoje kosti, svoje meso i svoju krv, ali postaješ – čovjek duhovni. Produhovljeni čovjek. Duhom zaogrnuti čovjek. Čovjek pun Duha. Hram Božji.

Pogled na samoga sebe i na druge ljude (počevši od onih najslabijih i najranjivijih kategorija) u takvom smislu i u takvom zanosu, otvara ti nove kvadrante i galaksije na nebu koje je bilo škrto zvijezdama. Sada je svaki čovjek zvijezda. Sada svaki svijetli jer je i u njega udahnut Dah Božji. Poput onih kostiju koje je vidio Ezekiel, suhih kostiju, tako se i tvoj suhi život i tvoje suhe kosti mijenjaju i transformiraju. Oživljuju. Iste su to kosti, isti je to čovjek, a opet nekako – drukčiji. To je novost Uskrsa. To je novost uskrsnog jutra. Sve je isto, a opet ništa više nije isto.

Oni darovi iz gornje sobe s naslonjačima u Jeruzalemu (Euharistija i sveti Red), oni darovi s brda Kalvarije (otvorene Božje rane, evo ti Majke, evo ti sina), oni darovi uskrsnoga jutra… Oni darovi iz tvoga iskustva pustinje kroz ovu korizmu… Čine li da sad vidiš malo više zvijezda na nebu i malo više čovjeka na zemlji? To što smo se penjali za Gospodinom, to što smo ostavili sve (dobro, ne baš sve, jer još teglimo i vučemo svoju ranjenu narav) i pošli za Gospodinom, čini li te lakšim, pozornijim, čvršćim, pa i sigurnijim?

Korizma i Uskrs su usko povezani s onim – bolje vidjeti. Molim i ja danas s onim slijepcem kojeg je Isus pitao što želi da mu učini. Gospodine, da progledam! Molim da ne budem onaj koji će gledati i gledati, a neće vidjeti, koji će slušati i slušati, a neće čuti. Molim da ova tmina ne bude toliko tamna, i da ova noć kroz koju prolazim i meni zasja kao svjetlost. Molim da mojim očima ne bude uskraćeno prepoznati svoga Gospodina. Molim da, ako ništa drugo, gori srce u meni dok mi govori… I to će biti dobar početak.

fra Željko Barbarić | Bitno.net