Gle čovjeka koji (ne) uze Boga za svoju zaštitu… Ps 52,9

Jedan od načina kako možemo moliti je molitva blagoslova. Zbog nečega smatramo da će nam blagoslov pomoći, da je blagoslov koristan i dobar za nas. U vjerskom smislu, mi zazivamo Boga kao izvor i počelo svakog blagoslova da na neki način intervenira (dođe među nas) i učini nešto dobro za nas. Prije puta, prije jela, na početku gradnje, prije škole, operacije, mi molimo Boga da to što mislimo činiti prođe dobro.

Pitam se kolika svijest, koliko znanje i kolika vjera stoji iza tog najjednostavnijeg izraza/molitve blagoslova koji izgovaramo: „Bog te blagoslovio!“ U tim jednostavnim riječima krije se tolika teologija. Te riječi nose sa sobom čitavu povijest spasenja, toliko ljubavi, milosti, dobrote, pažnje i strasti koje mi ne možemo ni shvatiti ni razumjeti. Pred tim riječima, pred tom molitvom, pred tim blagoslovom jedini ispravan čovjekov stav je – pokloniti se.

Ako se vratimo do izvještaja o stvaranju, onda možemo malo dublje ući u otajstvo blagoslova. Sama riječ blagoslov znači dobra riječ. Blago + sloviti, odnosno, dobro + govoriti. Latinska riječ benedicere ima isti korijen. Bene (dobro) + dicere (govoriti). U izvještaju o stvaranju Bog nešto govori. Nakon njegova govora, nakon njegove riječi nešto se događa. To nešto što se dogodilo je dobro. Bog vidi da je to dobro. U istom smislu mi molimo za blagoslov. Da ono što mi radimo ili što mislimo raditi bude ono što je Bog naumio (budi volja tvoja), a posljedično će to biti dobro.

Molitva blagoslova je, zapravo, potraga za već prisutnim Bogom. U tom smislu je Božić svetkovina blagoslova. On je prisutan, utjelovljen, među nama, ali tek rijetki to prepoznaju. Blagoslov je u prepoznavanju utjelovljene Riječi, u prepoznavanju Božjih djela i Božje prisutnosti u njegovim stvorenjima. Stoga je i sveti Franjo Asiški imao potrebu nazivati vodu, vjetar, vatru, nebeska svjetlila, biljke, životinje i ljude svojom braćom i sestrama te s njima i po njima blagoslivljati Boga.

U tom se nalazi čarolija Božića, ako je smijem tako nazvati. Bog nije ostao dio iluzije, mađioničarskog trika i nije ostavio čovjeka u očaravajućem transu svoga najnovijeg trika, čuda ili zahvata. Ne ostaje nedohvatljiv. Nejasan. Dalek. Bog ostaje otajstven. Bog ostaje misterij. Ali taj misterij je onaj kojeg Majka nosi pod srcem i grli u jaslicama. Bolesna žena dodiruje njegove haljine. Pruža učenicima kruh i vino u kojima je on sam stvaran i prisutan. Vojnici tom otajstvu stavljaju krunu od trnja i probijaju njegove stvarne i prisutne ruke na križ. Njegovo stvarno tijelo je položeno u grob. Taj misterij pruža svoje stvarne izranjene ruke Tomi da provjeri je li to stvarno on.

Božja stvarna prisutnost je zapravo Božji blagoslov; Božji dobar govor koji se uprisutnjuje i utjelovljuje uvijek iznova u mom i tvom životu. Stoga i zazivamo Božju prisutnost u naše domove, u naše živote i u naše projekte. Utoliko je važno vraćati se na Bibliju, osobito na Evanđelja i učiti iz Isusova primjera. Učimo iz Jakovljeva primjera koji se hrvao s Nepoznatim na Penuelu i rekao mu: „Neću te pustiti dok me ne blagosloviš!“

Neka to bude i moja molitva, uporna, hrabra i pomalo drska. Neću te pustiti, neću odustati, dok tvoja Riječ u meni ne učini štogod dobro.

fra Željko Barbarić | Bitno.net