Za početak ove korizme proveo sam nekoliko dana kod trapista na duhovnim vježbama u šutnji i molitvi. Trapisti žive dosta strogo, provodeći svoje dane u tišini, molitvi i radu. Prekidaju svoj rad nekoliko puta dnevno kako bi se svi zajedno okupili u crkvi na molitvi. Meni se učinilo da oni prekidaju svoj rad nekoliko puta dnevno kako bi ‘okupali’ svoj rad u molitvi. Sav njihov život je usmjeren prema Bogu.

Nisam komunicirao s njima. Sva se komunikacija odvijala u molitvi. Ali sam ih promatrao. Za vrijeme dnevnih molitava, mi gosti smo bili u dnu crkve i gledali bismo izdaleka trapiste kako mole. I slušali njihovu molitvu. S njima smo slavili i svetu misu svako jutro u 6 sati ujutro. Tada bih im stajao bliže. Ono što mi je ovaj put ostalo upečatljivo su njihovi pokreti za vrijeme svete mise. U njihovoj crkvi ne postoje klupe kao inače u crkvama, nego samo korske klupe koje stoje s lijeve i desne strane crkve s prolazom u sredini. Kad se sjedi, onda se gleda u stranu, a ne prema oltaru. No, kad bismo se ustali, onda bi se za vrijeme mise i za vrijeme molitve trapisti okretali ili prema oltaru ili prema mjestu odakle se čitalo Evanđelje.

To ‘okretanje’ mi je ostalo kao jedna metoda kako ostati budan, posebno u ovo vrijeme korizme. Posebno, za vrijeme čitanja Evanđelja, svi bismo se okrenuli prema mjestu odakle se čitalo Evanđelje. To mjesto je bilo nekako na sredini crkve. I svi bismo se fizički nagnuli, okrenuli prema mjesto gdje je stajao evanđelistar i odakle je dopirao glas svećenika koji je čitao Evanđelje. I događala se korizma…

Mislim da je korizma vrijeme okretanja prema Evanđelju. I fizički i psihički. I duhovno. Čitavim svojim bićem usmjeravati se prema knjizi života. U svijetu prepunom izazova, kušnji, nevolja, previranja, straha, tjeskobe, očaja, padova i križeva vrlo je lako izgubiti pravac, izgubiti se po putu, izgubiti ideju gdje sam uopće krenuo.

Duhovne vježbe, a posebno duhovne vježbe u tišini, daju priliku čovjeku naćuliti iznova uši i pokušati iznova čuti nešto što je već čuo stotinu puta. ‘Obrati se i vjeruj Evanđelju.’ ‘Sjeti se da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti.’ ‘Ja sa put, istina i život.’ ‘Uzmi svoj križ i idi za mnom.’ Izgubimo se. Zbunimo se. Poklope nas naši problemi i ponekad ne vidimo ništa dalje od one magle i onoga mraka koji nas obavija. Ponekad, zbog gustoće magle i zbog teške tame mraka, zaboravimo da uopće postoji vedrina i da uopće postoji dan i svjetlost.

Okretanje prema Bogu, prema križu koji stoji dok se svijet okreće (kako kaže kartuzijansko geslo), jest putovanje. I teško je doći do tog cilja, a još teže zadržati se u tom blaženom stanju gledanja Boga i stalne okrenutosti Bogu. Trapisti svojim životom i svojim dnevnim molitvenim rasporedom pokušavaju održati svoj duh budnim i, prekidajući svoj dnevni rad, podsjećaju se komu služe i zašto žive baš tako kako žive.

Nedjeljna misna slavlja, redovite ispovijedi, redovita osobna molitva, sve to služi podsjećanju. Čiji sam ja? Komu pripadam? Odakle dolazim? Komu služim? Za kim idem? I sva ta pitanja nemaju jedan definitivan i konačan odgovor koji će potrajati dokle god sam živ i dokle god dišem. Sva ova pitanja su svakodnevni izazov. I svakodnevno ponovno pristajanje uz Boga, odlučivanje za Boga, okretanje prema Bogu, osluškivanje Boga i molitva predanja Bogu.

Korizma je kušnja. Kušnja odustati i dati se zarobiti u gustu maglu i tešku tamu svakodnevice koja je ponekad sve samo ne optimistična. A križ je ponekad sve samo ne lagan. A i taj jaram je ponekad sve samo ne sladak… Ali i u tom stanju i sa svim svojim poteškoćama opet, baš poput trapista i njihovih molitvenih pokreta, okrećemo se prema Bogu, osluškujemo Njegov glas, slijedimo Njegovu riječ i koračamo u korizmenoj nadi prema Velikom Tjednu kojemu vrhunac nije na Veliki petak, nego na Uskrsnu nedjelju.

Blagoslovljenu nam korizmu želim!

fra Željko Barbarić | Bitno.net