Neki dan smo radili jednu vježbu s onom poznatom slikom u kojoj trebaš prepoznati ili staricu ili mlađu ženu. Stvar je u tome da kad naš mozak registrira jednu sliku, ne pušta je lako. Tako sam ja prepoznao tu mlađu ženu, a tu staricu ni nakon gledanja iz više kutova nisam uspio prepoznati. Kad sam s prijateljem, koji je imao isti zadatak, razgovarao o tome, njemu nije bilo jasno gdje i kako sam ja uspio prepoznati tu mlađu ženu. On je samo vidio staricu. Ja sam nekako uspio prepoznati staricu nakon što mi je pokazao prstom gdje su te njezine linije. S druge strane, on nikako nije mogao prepoznati tu mlađu ženu iako sam mu više puta detaljno objasnio kako sam ja to prepoznao.

Korizma može postati jako plodonosno vremensko razdoblje ako se upustimo u ovakvu vježbu. Mi svijet gledamo svojim očima i pokušavamo sebi stvoriti kakvu-takvu sigurnost. Želimo se osjećati sigurno u svojim stavovima, u svojim izborima i u svojim opredjeljenjima. To je čovjeku zaista potrebno, jer bi u protivnom bio u stalnoj tjeskobi i nesigurnosti je li dobro što je napravio ili nije. Zamislite takvu situaciju; da nisi siguran/sigurna ni u jednu odluku koju doneseš. Naravno, naši izbori moraju počivati na nekakvim temeljima, na nekakvim uvjerenjima i nekakvom iskustvu koje smo prikupili kroz dosadašnji tijek svoga života. To iskustvo je dolazilo s raznih strana. Preko onoga što sam ja doživio, preko onoga što su mi drugi pričali, što sam vidio, što sam pročitao…

To je put korizme. Susresti se s Bogom i provjeriti koje su moje opcije. Jer, susretnem li se s Bogom, obzori se nekako otvaraju i proširuju. Je li moguće da sam u krivu? Je li moguće da sam neke stvari krivo zaključio i izabrao? Je li moguće da je bilo i krivih lanaca zaključivanja? Ili, je li moguće da sam nešto propustio, da nisam vidio čitavu sliku, nisam uhvatio sve detalje? U susretu s Isusom (osobito je lijepa ona slika odlaska u pustinju i osluškivanja tišine) provjeravam kakve su to moje odluke i jesam li dobro odabrao. U susretu s Isusom otkrivam tko sam ja i upoznajem bolje sebe. U toj Božjoj blizini, u tom Božjem svjetlu bolje vidim sebe. Bolje vidim tko sam, što mogu, za što sam sposoban i koliko sam grešan, nestrpljiv i nesavršen. To je put korizme. Učim tko sam ja u susretu s mojim Bogom. Umjesto vlastite sigurnosti i vlastitih opredjeljenja, osluškujem za što se to Isus opredjeljuje, naročito u onom izvještaju o kušnjama u pustinji. Umjesto vlastite sigurnosti i vlastitih bedema koji će me braniti od neprijatelja, svu svoju sigurnosti pokušavam staviti u Boga, jer On je moja snaga, moj Spasitelj, hridina moja, utočište moje, zaklon i sklonište u koje se sklanjam kako bi to izrazio jezik psalmista.

Čovjekova oholost je jedna čvrsta utvrda s kojom nam se valja non-stop boriti. Mislim da nam i naša katolička baština i pozadina daje za pravo misliti da smo (uvijek) u pravu. Ako ćemo pravo i pošteno, mi katolici smo uvjereni da smo mi jedini na pravom putu, a svi ostali su se odijelili od nas jer su oni nešto bili u krivu, a mi smo čitavo vrijeme bili u pravu. Zato je teško ostaviti se onoga prijašnjega, svući onoga prijašnjega čovjeka i obući novoga, da se poslužimo jezikom svetoga Pavla. Susret s Bogom nudi nove opcije. Isus je to jako dobro pokazao svojim primjerom. Susret s Bogom nikad nije imao samo jedno rješenje i jednu opciju. Smrt, osudu, odbacivanje – jer je tako nalagala tradicija, pismo, običaji i – svi su tako činili. Isus pronalazi druge i drugačije opcije. Naš korizmeni put može biti i tako oblikovan. Tražiti nove načine i provjeriti je li baš sve ono što radim u redu i ispravno, dobro i korisno. Poslušati drugoga, ili još bolje, poslušati Drugoga, čini se neophodnim jer sami ne možemo dospjeti daleko. Sami se uvijek nekako zapetljamo i ne napredujemo. Zato je važno slušati i čitati o iskustvu drugih, posavjetovati se s drugim, meditirati nad riječima Svetog pisma da bih osluhnuo Drugoga i pronašao savjet za svoj idući korak…

Želim nam blagoslovljen i plodonosan korizmeni hod…

fra Željko Barbarić | Bitno.net