NOVA KOLUMNA FRA ŽELJKA BARBARIĆA

Otišao sam na ispovijed i dobio najtežu pokoru – učiniti nešto što me čini radosnim

Poznajem ljude koji su se zatvorili u svoju nesreću i koji su odustali od svoje sreće. Poznajem ljude koji više nisu radosni. Tužni. Da ne zavaram ni sebe ni vas, uhvatim i sebe ponekad kako odustajem od svoje sreće i kako se zatvaram u neke svoje začarane krugove zbog kojih je teško uputiti i sićušni osmijeh, a kamoli širiti pozitivu oko sebe.

Foto: Flickr.com/cushmok najteža pokora radost, fra željko barbarić

Foto: Flickr.com/cushmok

S druge strane, to je jedna od stvari koje su mi uvijek išle na živce. Postoje ljudi koji su zabavljači po rođenju, vođe po genima, koje sipaju šale i drže napetim čitav autobus ljudi. Već mi se okreće u želucu ako pretpostavim da ja trebam biti takva osoba ili da to netko očekuje od mene. Biti pozitivan na silu je isto na silu. Nije to to…

Ovaj mjesec studeni je mjesec sjećanja na naše pokojne, mjesec u kojem se prisjećamo velikih tragedija hrvatskog naroda. Rijetko koja kuća da nije izgubila nekoga bližnjega u ratu. Rijetko koja obitelj da nema rodbinu negdje daleko zbog rata. Smrt je događaj koji može uzeti čovjeku onu životnu radost. I nije to samo smrt. Tu su nepravda. Tu su tišina zbog nepravde. Tu je laž. Tu je bolesna želja za osvetom. To je tama zla koja se probije i u moje srce. Sve su to oštrice koje probadaju čovjekovo srce i gase njegovu želju za radošću.

Sreća nije nešto što se događa samo od sebe. Ali, sreća nije ni nešto što ovisi o našim planovima i idejama. Tako se možemo uhvatiti u još jednom začaranom krugu. Sretan sam ako prođe sve po planu. Sretan sam i zadovoljan ako je prošlo sve u redu. Sretan sam i zadovoljan ako je pravda napokon zadovoljena. Bit ću sretan i zadovoljan kad se to nešto dogodi. A u međuvremenu ću biti mrzovoljan i tužan.

Nitko nije pretplaćen na sreću. Ako budemo sreću stavljali u kondicional, tako što će ona biti na jednoj strani tablice, a na drugoj će strani biti svi uvjeti koje valja zadovoljiti – pitam se kad će se ta sreća dogoditi. Ako ikad… Gledam to na sebi. Neki dan me upita svećenik na ispovijedi što je to što mi pričinja radost, kad sam radostan. Uhvatio sam sam sebe kako brojim tamo neke stvari koje se događaju ili kako se neke stvari poslože, pa sam onda ja radostan. Dobio sam stvarno tešku pokoru za moj mentalni sklop. Učiniti nešto što me čini radosnim. I baš sam se pomučio da shvatim koje su to trenutno stvari koje me čine radosnim. I shvatio sam koliko malo ih ima i koliko ih malo činim. U novom sam okruženju. U novom svijetu. Često i puno stvari činim automatski, bez neke pretjerane dubine. Jednostavno napravim ili uradim te stvari.

To je prostor na kojem valja raditi. To je polje na kojem mi valja saditi, inače će onaj stupac u tablici s uvjetima koji prethode sreći biti sve duži, sve veći i sve zahtjevniji. Sreća nije nešto što se čeka, pa će ona nekad doći. Tajna Radosne vijesti je u širini prihvaćanja čak i onih negativnih stvari na koje nitko nije imun i kojih nitko nije oslobođen u životu. Život je prepun i dobrih i loših događaja, trauma i veselih trenutaka, lijepih i ružnih osjećaja. Život je sastavljen od uspona i padova. Padovi su često puno češći od uspona. Želim li ograničiti smisao svog života na onih nekoliko uspona? Želim li ograničiti svoju sreću samo na one trenutke kad sam pobijedio? Je li moja radost samo u onom lijepom osjećaju, ili je ona trajna vrijednost utemeljena na onom: Znam kome sam povjerovao. Sreća je stvar odluke koju donosim ujutro kad se probudim i kažem: Danas želim biti sretan!

Logika križa koja je neraskidiva s logikom našega života i naše smrti ima svoju priču. Pobjeđuje se i onda kad se pada. Blaženi su oni koji su progonjeni, oni koji su gladni, žedni, siromašni. Logika Evanđelja upozorava s ‘jao’ one koji se sada smiju, koji uživaju dobra ovoga svijeta, a proglašava blaženima one koji su sada u suzama, koji sada plaču, koji sada oskudijevaju. Križ je bio znak prokletstva, znak sramote, znak koji je valjalo izbjegavati. Znak nesreće i za onoga nesretnika koji je završio na njemu i za njegovu rodbinu i prijatelje.

Staza, put prema sreći ima odlike križnog puta na kojem su i osude, na kojem su i padovi, i oni osobni i oni zajednički. Padovi u raspoloženju, padovi prema našem zdravstvenom kartonu, prema imovinskoj kartici, prema geografskoj karti ili nadmorskoj visini… Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Golotinja? Mač? Progonstvo? Tako će reći sveti Pavao i na jednu stranu tablice staviti nevolje, tjeskobe, progonstva, pogibli, glad, golotinju, mač, a na drugu Krista…

Tjeskoba je zajednički nazivnik za sve ostalo gore nabrojano. Tjeskoba se rađa iz uvjerenja da nas netko ili nešto može rastaviti od ljubavi Kristove. Nesretan čovjek je uvjeren da ga je netko rastavio od izvora ljubavi, a nesretan čovjek teže ljubi. Tjeskoba progovara u čovjeku onim jezikom koji strah dobro razumije, onim jezikom koji u čovjeku budi osjećaj neželjenosti, osjećaj viška ili osjećaj nepripadnosti. Bog u osobi Isusa Krista stalno podsjeća čovjeka (i onoga gubavca i onu bludnicu, one carinike, one gladne…) da je voljen i da otuda dolazi njegova sreća i njegova radost. Ne od onih vanjskih preduvjeta ni od vanjskih podražaja. Ako sreću stavimo u ovisnost sa svim onim što se događa oko mene, onda svaki dan možemo pronaći dovoljan broj izlika i isprika zašto ne biti sretan. Ono što drugi kažu (općenito ili meni) ili što drugi rade – nije dovoljan razlog za odustati od vlastite sreće. Jer valja nam živjeti…

P.S. Namjera mi nije bila objašnjavati što je radost, a što sreća, te pojašnjavati razliku između jednoga i drugoga. Namjera mi je bila poručiti svima onima koji odustaju od sebe, da ne odustanu od sebe. Zašto? Jednostavno zato što zaslužuješ taj osmijeh na licu. To nije ničija privilegija i nitko nema ekskluzivno pravo na radost, sreću ili što već. To je baština čovječanstva.

fra Željko Barbarić | Bitno.net

Objavljeno: 23. studenoga 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi