Etiketiranje. Kao da toga nikad dosta, nikad dovoljno. Etiketiranje vodi prema površnim i pojednostavljenim sudovima. Kao da toga nikad nije dosta, nikad dovoljno. Rasprave i diskusije bi trebale valjda ići prema tome da vidimo tko ima bolje argumente.

Rasprave u našem društvu često ne dopuštaju uopće opoziciju, stranu koja misli i radi rukčije. Oni koji su na vlasti, oni jedini imaju pravo, a opozicija ima pravo jedino primiti etikete koje im udjeljuje pozicija. I sve što kaže ta opozicija automatski nije dobro jer oni nisu “naši”. Ta zar nešto dobro ili korisno može izići i doći od nekoga tko nije iz ‘našega tora, našega stada’?

Nevažno je u ovoj čitavoj priči tko je pozicija, a tko opozicija, jer su pripadnici obje strane uglavnom uvjereni da oni imaju i posjeduju čitavu istinu. Uglavnom pritom uzimaju sebi za pravo ocjenjivati tuđe mišljenje neistinitim, zaostalim, banalnim, jadnim pa i glupim. Jedno od osnovnih ljudskih prava je pravo na vlastito mišljenje. Ono je u današnjem društvu ugroženo sa svih strana. Čovjek se odriče vlastitoga mišljenja zbog vlastite sigurnosti, zbog straha, zbog manjka samopouzdanja…

Čini mi se da smo došli u stanje kad nam valja zamoliti sugovornike: Dopusti mi imati vlastito mišljenje. I ostati živ. I ostati nepopljuvan. Možemo li misliti i pritom ostati živi u javnosti? Ili bolje, možemo li iznijeti svoje mišljenje, svoja uvjerenja, svoja vjerska stajališta i pritom ostati živi? Ne mislim ovdje na ubijanja zbog mišljenja, iako i toga ne nedostaje u našem svijetu i našem planetu.

Vlastito mišljenje je osnovno ljudsko pravo. Ali ako to mišljenje nije moderno, napredno i progresivno (prema sudu onih koji su sami sebe stavili na tu sudačku stolicu), to mišljenje treba zadržati za sebe. Richard Dawkins, jedan od najpoznatijih ateista, znanstvenik svjetskoga glasa, je govorio o religiji kao virusu društva. Prema tome, tj. prema njemu, ako je nešto virus, jamačno nije ni dobro i onda virus treba izolirati, a zaraženu osobu liječiti.

Razbacujemo se etiketama. Tako su jedni bolesnici, drugi su zaostali, treći su lopovi i pedofili, četvrti komunisti, neki tamo ratni profiteri ili što već nisu… I naravno, tko bi s takvima htio imati posla. Poruka glasi, izravna ili neizravna, da trebamo bježati i spašavati živu glavu od takvih. Ili ih promijeniti, liječiti i asimilirati u društvo.

Biti različit je dopušteno, opet, ako je to različito moderno. Ne nazadno. Ne biti različit na način koji ti padne na pamet. Nego opet budi ono što ti kažem. Mediji, društvo i susjedstvo kao da ne dopušta biti različit onako kako si ti to zamislio. Slušam i čitam kako su napadani, ismijani i izloženi prijeziru ljudi koji su iznijeli svoja vjerska uvjerenja pred svima, javno. Pred onima koji to žele čuti. Ostali zatiskuju uši i zazivaju svoja božanstva i svoje sljedbenike koji će svojom bukom, galamom i dimnom zavjesom sve to pokriti, prikriti i okrenuti se opet svome.

U Americi je jako raširena pojava da sportaši javno pokazuju svoju vjeru i govore o svojim vjerskim uvjerenjima tijekom svojih službenih intervjua ili u davanju izjava prije i nakon utakmica. I ostanu živi. Imaju potrebu zahvalit nekom višem biću u koje su oni uvjereni da im je pomoglo. Reći da im je snaga došla iz molitve, iz osobnog susreta s nekim božanstvom ili tomu slično i ostati živi. I ne strepiti hoće li se pola nacije okrenuti protiv njih zato što su izustili neko ime koje se nije smjelo reći javno u eter, jer to nije lijepa riječ, možda se tkogod zarazi ili jednostavno to ime može pokvariti dan polovici stanovništva…

I zaista, što se mene tiče što je nekome pomogao Isus, Muhamed, Allah, Buda ili tko već? Pomogao ti je, meni ne pomaže. OK. To je odlično. Drago mi je zbog tebe. To neko božanstvo ti je pomoglo podignuti se iz ozljede, ponora, depresije ili ne znam ni ja čega. Drago mi je zbog tebe. Ti govoriš o tome. U redu. Meni ne pomaže. Okrenut ću se onomu što meni pomaže. Što god to bilo. Ali ne! Meni smeta što je netko uvjeren da mu je to nešto ili netko pomogao.

Standardna priča militantno-znanstvenog ateizma je konflikt božanstvo-znanost s pretpostavkom ili-ili. Ne može biti i jedno i drugo. Moramo izbaciti jedno iz toga dvoga. Zanimljivo je opet baciti pogled na proces proglašavanja nekog blaženika i sveca kad treba potvrditi nadnaravnost nekoga čuda. Tek kad znanost nema znanstveno objašnjenje za neko čudo, ono se potvrđuje kao autentično. Ne želim reći da Bog nadilazi znanost tek kad znanost ušuti. Onaj tko vjeruje u Boga, vjeruje u Njegovu vječnu prisutnost i vječno postojanje. On je Nestvoreni Stvoritelj. Ateistička znanost želi dokazati da je ta granica – objašnjavanje Božjim čudom onoga što se ne da znanstveno potkrijepiti – samo momentalna, trenutna. I pomiče se. I samo je pitanje vremena kad će nestati tih ‘rupa’ u koje se sakrilo neko izmišljeno božanstvo.

Vratimo se na etiketiranje. Pojednostavljeno donošenje odluka na temelju vanjskih i površnih detalja i činjenica. Često se susretnem s jednom prilično očiglednom i već pomalo dosadnom etiketom. Visok sam čovjek. Preko dva metra. Nepoznati ljudi me često pitaju bavim li se košarkom samo na temelju toga kako sam visok čovjek. Nevažno jesam li smotan, nenadaren, nevažno volim li ili ne volim košarku, nevažno imam li problema s ravnotežom ili koordinacijom. Naravno, ne razmišljam uvijek toliko mnogo o tome. Ali ovo je jedan glup primjer među ogromnom količinom našega svakodnevnog zaključivanja.

Zastajem na onima koji se tiču Crkve. Etiketa koja mnogima automatski iskoči kad čuju riječ pop je – pedofil. Etiketa koja mnogima iskoči kad čuju riječ Crkva je – pedofilsko-mafijaško-lopovska organizacija. I, jasno, tu više nema šanse za obranu ili dokazivanje. Ponavljam, etiketiranje je pojednostavljeno donošenje odluka na temelju vanjskih i površnih detalja i činjenica pri čemu ne želim umanjiti užas zlostavljanja djece te žalosnu pojavu svakojakih kriminalnih radnji među crkvenim službenicima.

Imamo mi i svoje etikete. I oni pozitivci i negativci. A to će značiti da imam pravo na istinu. Moja istina je ona istinita i moj je zadatak privesti sve ostale pravoj istini. Moje mišljenje je ono koje je uvijek u pravu i nemam se potrebu ni za što ispričavati jer je, zapravo, moja strana je ona koja je bez grijeha, bez pogrešaka, bez mana. Čest slučaj sa strankama. Čest slučaj s vjerskim organizacijama. Posjednici i veleposjednici istine. Ekskluzivni donositelji prosvjetljenja i istine. Čest slučaj s medijima. Naša je istina prava.

A rezultat borbe za ‘pravu istinu’ se vidi prema tome tko ima više glasova, tko ima više lajkova, tko skupi više ljudi na prosvjedu i tko više galami, a ponekad i tko bolje udara. Jako zanimljivi argumenti za to tko ima pravo. Jako znanstveni argumenti za to tko ima pravo. (Sarkazam).

Pročitah negdje da je i Davor Pavuna smiješan znanstvenik i tako nešto. Čovjek znanstvenik svjetskoga glasa, ali Hrvat je i k tome javno iznosi svoja vjerska uvjerenja. I eto razloga za prikazati ga šarlatanom i diskreditirati ga. Ono, okej ti je znanost, dobro ti to radiš, ali dočim vjeruješ, nazadno je to, bolje da ga nema blizu, jer bi štogod od te vjere i tih uvjerenja moglo naštetiti našem društvu, nekom ministarstvu. Dočim netko javno kaže da vjeruje u Boga, isto kao da je izgubio kredibilitet. Jesu li i vjernici krivi tome? Jesu li i svećenici krivi tome? Ono, brate, dobro radiš, dobar si čovjek, imaš rezultate iza sebe, ali vjeruješ u Boga? Nešto nije u redu s tobom…

Vjerovati u Boga je, dakako, nazadno i glupo jer je utemeljeno na nekakvim bajkama i pričama iz davnine. Ima tu i nekakve magije, tko zna kakve. Nije dobro da se puno ljudi zanosi za takvim pričama. Zapravo, ona društva u kojima ima puno vjernika su nazadna i glupa. To je opasno za društvo. A s druge strane, tamo neke znanstvene akademije su prepune ateista.

Kad ti netko predoči ovako vjeru, bi li ti to ikome preporučio? Ili, bi li tvoj odgovor je li vjera dobra ili loša, zla pojava? Vjera je prikazana kao kočnica prema naprijed, a mi bi negdje naprijed svim silama. I onda, posljednja prepreka prema našem boljitku, boljem standardu, ljepšim parkovima i ljepšim ulicama je to da se više taj Bog skloni, a posebno ta Crkva. Smeta, a mi bi naprijed. Pa i nije baš neka novost ovakvo razmišljanje. Viđali smo to i prije, čitali u povijesnim knjigama, ima toga puno i u Bibliji, u oba Zavjeta…

Svi mi volimo da nam se nitko ne miješa u život. Stoga shvaćam prosvjede i viku kad se netko nekome upliće u život i onda svoja vlastita uvjerenja želi nametnuti i drugima. Bilo bi lijepo kad bismo se malo premjestili u tuđe živote i vidjeli kako im se mi miješamo u živote. Problem je u tome što bi vjernik često određivao nevjerniku što treba vjerovati. A problem je isto tako što nevjernik često ima potrebu određivati što mu je ispravno i bolje (ne) vjerovati.

Kao da je teško prihvatiti da Bog nekim ljudima znači zaista puno u životu. Više nego ti i ja možemo zamisliti. Kao da se teško s tim pomiriti da je čovjek uvjeren kako mu je vjera u Boga pomogla ostvariti nekakav rezultat u životu koji mu je prije bio nezamislivo nedostižan. I kako je teško poslije takvoga nečega reći: OK, čestitam ti! Drago mi je zbog tvog uspjeha! Ti imaš svoj način kako doći do toga rezultata. Poštujem to.

Poštivanje drugoga. Poštivanje druge osobe. Poštivanje života. Sva pravila i zakoni, sve zapovijedi u Crkvi su usmjerene prema poštivanju života. A svaki grijeh je usmjeren prema nepoštivanju života i nepoštivanju druge osobe.

Željko Barbarić | Bitno.net