Nedavno smo s apostolatom koji smo osnovali prije točno 20 godina, u svetištu Majke Triput Divne u Maloj Subotici, radosno i svečano proslavili Dan života.

Slaveći Isusa Krista, koji je naš Život, želimo se osvrnuti na prilike koje obilježuju ovogodišnju proslavu Dana života. Smatramo da se sada, pred najavljeno i vjerojatno donošenje novoga zakona o pobačaju, nalazimo na jednoj sudbonosnoj prekretnici kako za našu domovinu tako i za Crkvu u njoj. Vjernici okupljeni u pokrete za život smatraju da je ovo uistinu dramatičan trenutak, bez trunke pretjerivanja.

U iskustvu vjere, koju nam prenosi Sveto pismo, kao i iz povijesti Crkve znamo da se duhovna borba dobiva samo duhovnim metodama, ničim drugim i nikako drugačije. Nikakav lobi, politika, naravna sredstva i utjecaji ili pak slogani o našem hrvatstvu i katoličanstvu ne mogu nam danas ovdje i sada pomoći. Nisu puno pomogli ni u nekim prijašnjim, pa i nedavnim prekretnicama. Dok premnoge udruge, novinari, liječnici bez prigovora savjesti, razni ubačeni agenti… zadovoljno trljaju ruke ohrabreni melankoličnim otporom, plješću i proglašuju pobjedu (nad životom) – mi, imam osjećaj, generalno, uspavano mudrujemo i čekamo što će se dogoditi.

Ispričavam se na iskrenosti, ali to mi govori i srce i glava. Ni ja ne činim dovoljno!

Osjećamo stid i duboku žalost zbog političara “katolika” koji ne brane najmanje, nevine, a usta su im istovremeno puna uzvišenih maksima o zaštiti slabijih. “Kome je više dano, više će se od njega tražiti.” Potpisat će smaknuće nerođenih, a sutra će biti kumovi na krštenju neke bebe. Srca nam krvare jer je danas tako lako oduzeti – život. Jer veliki u malenima ne vide malog Isusa. Jer ne uzimamo “Božju opremu” u sukobu sa silama tame. Pobačaj je nasilje, trauma, rana, mučenje, krv i smrt. A sve to htjeli bi još i pojednostavniti i učiniti dostupnijim, najbolje bez ikakvih ograničenja. Žestoko se trude opravdati neopravdivo.

Osjećali bismo takvu istu bol i silnu razočaranost ako bi kršćanski duhovni autoriteti u ovo vrijeme rata protiv “Kristove najmanje braće” (usp. Mt 25, 40) bojažljivo šutjeli ili se zaustavili isključivo na porukama i izjavama.

Neka zazvone naše crkve i katedrale. Neka se samostani pozovu na bdjenja. Neka se bogoslovije pokrenu u jasnom svjedočenju ozbiljnosti situacije. Neka vjernici dođu u svoje zajednice i poste i čine pokoru zajedno s nama pastirima. Neka se oglasi djelo zadovoljštine za nesagledive udarce Bogu, koji pogađaju samu bit našeg postojanja i vjeroispovijedanja. Neka se duhovni ponašaju duhovno. Neka se prestane strahovati od gubitaka beneficija, kakvih god i komu god. Neka se podupru laici koji se silno trude da se čuje glas onih “koji glasa nemaju”. Neka se podižu molitvene kuće i zajednice i pokreti. Neka se slavi, moli krunica, neka se probudi kreativnost mladih i starih. Postoje vrlo ozbiljna vremena u kojima vrlo ozbiljno moramo izaći iz svojih kutija i ostaviti svoje sigurne okvire. Biblija i predaja, sveci i mučenici i cijela zbilja vjere nas uče: za nas ne postoji “ugodan status quo”. Nema druge pomoći i nema drugog puta. Sve ljudske inteligentne priče ovdje prestaju, jer nemaju moć preobrazbe srdaca.

Mediji naveliko pišu o mogućem produljenju roka za pobačaj, na 12 tjedana. Osobno mislim da bi to bio događaj ravan pobjedi i okupaciji zemlje u ratu. Kakva će se poruka poslati mladima… Što misli o tome Gospodin? Kome zapravo odgovara moguće takvo “rješenje”? I bez ikakvih vjerskih sankcija za katolike na pozicijama moći. Potpisat će smrtnu kaznu za najslabije i nastavit će raditi svoje, kao da se ništa nije dogodilo. Dolazit će nam na blagdane i isto tako potpisivati razne ugovore s prelatima, gradit će nam pastoralne dvorane. Sudjelovati pri blagoslovima skulptura i autocesta i dičiti se svojom “vjerom.” A ja ću ih morati pričestiti Kristovim tijelom. Radije bih u zatvor zbog stava o nerođenoj dječici, ako mogu birati. S druge strane, razumijem da svatko mora slušati svojeg gospodara.

Najsrdačnije i u bratskoj ljubavi, bez i primisli moraliziranja i dociranja, pozivam oce biskupe te redovničke provincijale i provincijalke kao i drugo duhovništvo da izađu i da se pokažu često zbunjenim pa i prestrašenim vjernicima laicima, da stanu pred bolnice u bdjenjima, da hodaju za život, da podižu savjetovališta i utočišta, da počnu drugačije razmišljati i zaključivati. Da otvore oči! Neka ih pljuju na forumima i psuju u komentarima ispod članaka: ionako to obilato čine, neka bude s pravim razlogom. Neka budu “skandalozni i kontroverzni”. Neka im pogrdno dovikuju i neka ih medijski razapnu, kao Učitelja. Neka ih s pravom i zbog Krista optuže za radikalizam i netoleranciju, jer se odupiru toleriranju čistog zla u njegovu najtamnijem obliku. Znam da nismo svi na sve pozvani i da nemamo svi iste karizme: ali ovo nadilazi naše osobne male svjetove. U obrani najmanjih svi se moramo ujediniti. Najgore što sada možemo učiniti je povući se u svoju komotnost, šutjeti ili najviše sramežljivo i slabašno ponavljati što ponavljaju Crkva i pape i sv. Toma Akvinski. Zloduh smrti ne drhti od naših fraza niti od naših nakana ili od slave prošlosti, već od vapaja upućenih na koljenima vjernih koji plaču zbog strahote grijeha i vape Gospodinu za milosrđe nad ovim svijetom.

Ako ćemo pasivno promatrati kako nas zavode i uništavaju ono najsvetije jednom narodu, djecu, sve ostalo u našem propovijedanju i življenju bit će upitno.

Gledajte što se događa u New Yorku: ozakonili su abortus do poroda, a u drugoj američkoj državi željeli su zakon kojim bi se dopustilo da se i nakon poroda dijete ostavi da umre! Totalan krah čovještva! Ovo demonsko zvjerstvo i žrtvovanje djece je savršeni znak do čega je ljude dovelo ludilo i izopačenost pobune protiv Stvoritelja. I što kraj toga znače sva zgražanja nad holokaustom? Što nama znači ogorčenost nad ratnim zločinima? Kad se sve ponavlja u užasnom krvoproliću nevinih – koje rađa novim svirepostima prema čovjeku. To je svijet, to je duh ovoga svijeta. Bez Isusa sve je u tami i kaosu.

Ako danas ne ustanemo i ne zavapimo Bogu, potpisujemo našem narodu izvjesnu propast. “Ako se sa zelenim drvetom tako postupa, sa starim – što će biti?” – možemo parafrazirati Sveto pismo. “Narod koji ubija vlastitu djecu nema budućnosti”, rekao je sv. Ivan Pavao. “Rat protiv nerođenih izaziva nove ratove među ljudima i narodima”, rekla je sv. Majka Terezija. Jesu li oni lagali, izmišljali?! Ako se sada Crkva ne ponizi i ne zajeca pred Jahvom, bit ćemo “kao bljutava sol koja se baca van, da bi ju ljudi gazili”. Sada trebamo “zatrubiti u trublju na Sionu” i uzeti autoritet u imenu Isus.

Govorimo “Stepinčeva Hrvatska” i rado ponavljamo tu sintagmu. Ali naš kardinal blaženik je dao život za Hrvatsku! Imajući ga za uzor moramo biti spremni na to da budemo znak protivljenja, pa i do progonstva, zbog istine! Nipošto ne smijemo sagriješiti ovako teškim grijehom propusta – ako djelima ne potvrđujemo naše riječi i lijepo sročene deklaracije. One same nisu dovoljne! Ako šutimo, činimo kompromis, a posljedice će biti neopisive, jer obrana nerođenih je i obrana nedodirljivosti i dostojanstva već rođenih i života uopće. Pred čime ćemo u ovoj oluji pokleknuti, mi, koji imamo Božju riječ i Božju silu? Pred financijama, častima, karijerama, ljudskim obzirima? Što će nas natjerati da padnemo na koljena i zavapimo iz svega glasa, ako ne ovaj rat protiv dječice, protiv života samoga? Kada ćemo konačno kao kršćani shvatiti ozbiljnost vremena? “Izbacit ću te iz utrobe, jer niti si vruć niti si hladan, već si mlak!” Ne smijemo šutjeti i glede ovoga: navješćujmo Božje milosrđe i njegovu želju za obraćenjem svih onih koji sudjeluju u “civilizaciji smrti”. Isus je umro i za njih: i to trebamo “vikati s krovova”. Ljubeći neprijatelje izvršavamo misiju i zapovijed koju smo dobili samo mi, kršćani. Zadnje riječi Djevice Marije zapisane u evanđelju su: “Činite sve što vam Isus kaže.” Ako smo Kristovi učenici, onda moramo nešto učiniti, jer taj se isti Krist nedužan i svet usmrćuje u majčinoj utrobi.

U subotu smo slavili Dan života. U našim se crkvama možda pročitao neki dopis, možda se u molitvi vjernih dodao jedan zaziv, možda će na nekoliko stotina župa jedna, samoinicijativno i nešto više učiniti. Znamo da je to tako, zašto bismo uljepšavali. Ako griješim, najiskrenije molim za oprost. No, ako samo na tome ostanemo, na klasičnom izražavanju općecrkvenih stavova, u ovom presudnom času, neka nam se Bog smiluje. Što ću reći pred njim, kada me pozove? Danas abortus, sutra eutanazija. Danas nerođeni, sutra rođeni. Pitanje svih pitanja, pitanje od “nacionalne važnosti i sigurnosti”, pitanje prosperiteta, transparentnosti, ali i istinske veleizdaje temeljnog ljudskog poštenja i pravednosti – pitanje je života nerođene djece u majčinoj utrobi. A ključevi ovog pitanja su u rukama nas vjernika i naše Crkve. Da, sve je ostavljeno moći molitve, pokore, zadovoljštine, posta i ljubavi. Tu se nalazi odgovor i pobjeda, samo tu. Iz toga izviru djela milosrđa, ali prvo to. Svaka čast papirima, ali oni neće zaustaviti oduzimanje života živoj dječici pod majčinim srcem. Govorit ćemo, ali iznad svega ćemo moliti – jedna svehrvatska, ozbiljna molitva je ono ispravno i jedino djelotvorno djelovanje koje danas trebamo.

Molim s nadom i vjerom da će Gospodin podići vjernike koji će shvaćati koliko je važna i temeljna ljubav prema najmanjima i prema njihovim bližnjima. Slavim Gospodina za one koji su prozreli laži i zavođenje “kneza ovog svijeta” i hrabro se uključuju u pobjedu Uskrsnuća.

Sretan vam i blagoslovljen Dan života!

pater Marko Glogović | Bitno.net