Dakle, što nama kao Crkvi Bog želi reći kroz nevolje koje doživljava svijet – i što mi trebamo prenijeti tom svijetu? Ili ćemo samo ostati na „zdravstvenim mjerama“?

Foto: Shutterstock

Kad god dođu dani korizme sjetim se misli iz jedne propovijedi u kojoj je svećenik ustvrdio kako „ako i mi ne uzimamo ozbiljno to vrijeme, Bog zasigurno korizmu uzima vrlo ozbiljno“. Kako god okrenuli, prije ili kasnije, neće nas mimoići dio Getsemanija. Gospodinu je silno važno da se istinski obratimo, da progledamo, da budemo zreli kršćani, a ne kao neka nadurena razmažena djeca ili neko folklorno društvo, sa svim pohvalama folklornim društvima. Da bi nas spasio za vječnost, Gospodin naravno, ponekad dopušta i trpljenje. On je naš predivni Abba – Tata, i kao svaki roditelj čini sve da djeca shvate što je život. 

Glede virusa koji hara svijetom i o kojem postoje mnoge teorije kao i razmišljanja mnogih raznih zdravih i bolesnih struja, htio bih tebi i sebi reći jedno: Bog ga je dopustio. Ne kažem, jer u to ne vjerujem, da ga je Bog htio ili stvorio – već da ga je dopustio. Ako Bog dopušta zlo, sigurno iz njega želi izvesti dobro. Ne znam hoće li nas zbog toga ubrzo čipirati, ne znam je li ovo „generalna proba“ za nešto neizrecivo gore, neću komentirati vojsku na granicama i ulicama, ne mogu sa stopostotnom sigurnošću ustvrditi zašto je krenulo od Kine i kako je djelovalo (između ostaloga) na milijune tamošnjih političkih i vjerskih zatvorenika kojih „nema“, ne želim raspravljati zašto se sve to poklopilo upravo s adventom i korizmom i s revolucionarnom sinodom (prevratom) u Njemačkoj, ne želim se stavljati na neku specifičnu stranu i donijeti konačan sud ili raspravljati o šarenoj lepezi tamno sivih tema koje se nameću ili skrivaju iza događaja, poput: kakve veze imaju izbjeglice sa svime ovime? Niti to meni pomaže, niti sam ja neki faktor da me se pita o tome, niti to one koji čitaju briga. Smeta mi što je ovo postala gotovo jedina tema u društvu, a opet, ne smeta mi što sad imamo ipak manje drugih „bolesnoća“ u medijima. Ne smeta mi što se u nekim mjestima ove korizme u tomu prikladnim prostorijama neće održati striptiz za Veliki petak, ili slični eventi, tako žarko slavljeni inače. Ja bih isključivo, glede osobne temperaturne potrebe za pisanjem kao i zbog dobra vjernika, htio ponoviti: Bog je dopustio ovu pošast, jer želi spasiti duše za vječnost. Kao i mnoge, mnoge slične u prošlosti. Također, mislim da kuge, zaraze, ratovi… dolaze od neprijatelja ljudi, a ne od našeg Nebeskog Oca koji nas nepojmljivo ljubi. Sjetimo se: Isus je plakao nad Jeruzalemom! Plakao u sućuti i zabrinutosti! Ali, Abba je dopustio u svojem božanskom proviđenju ovu napetost. On čezne da se bolest okrene u zdravlje, da tama postane svjetlost. Da je po starozavjetnom „oko za oko… krv za krv“, samo glede abortusa Bog bi svijetu „naplatio“ kaznu od desetaka milijuna života, u krvi, zar ne? Pošasti su nam prorokovane, na mnogim mjestima i u mnogim prilikama, po Božjoj riječi, po službi proroka, po viđenjima mistika. Ako je Bog dopustio nešto takvo, onda nam nešto – zar ne? – i želi poručiti, a poruka je vrlo ozbiljna jer je i pošast ozbiljna. U ovom slučaju: poruka se tiče doslovno cijeloga svijeta! Svi su dakle ljudi primatelji ove poruke, svaki je narod u istoj situaciji da mu Bog isto kroz isto govori. Ako smo napadnuti virusom, možda je to samo izvanjski znak i otkrivenje virusâ koje latentno nosimo u srcu, u življenju, pa i u strukturama? Ne bih stoga volio da kao Crkva postanemo veliki ili najveći gubitnici u ovoj neprilici – prilici za nas. Ovo je vrijeme naša šansa da se p(r)obudimo i da probudimo bližnje iz duhovne letargije. Sad je vrijeme da se pokaže moć molitve, da se istinski trgnemo i oživimo, u obraćenju, da se vratimo dobrim vrijednostima i da se ohrabrimo, mi, kršćani, dok vidimo da nažalost oni koji ne poznaju Krista grozničavo paničare i strepe za život. Sigurno, trebamo se brinuti, ali ne tjeskobno, kako nas poziva nebo. 

Ovi nam događaji zorno pokazuju da je čovjek ipak silno krhko biće, da „nemamo“ ništa što mislimo da „imamo“, da neviđene ljudske tehnologije, karijere, naumi, planovi, struke, potencijali i dostignuća padaju u vodu – u kapljicu vode iz grla, da se tako izrazim, da nas jedan okom nevidljivi virus može baciti na koljena. To! I treba nas baciti na koljena, ali u sasvim drugom smislu. Treba nas okrenuti duhu, dok je tijelo ranjeno, da bi i duh i tijelo ozdravili. Kad smo stisnuti, izlaze iz nas raznorazne emocije i stanja za koja nismo bili ni svjesni da ih nosimo u sebi. A Gospodin želi da budemo iskreni, u svemu, pred njim i pred sobom samima. Ovo me danas podsjeća u mnogim elementima na pustinjske neprilike Izabranog naroda, dok je izlazio iz Egipta – i nije slučajno da o tome čitamo u Časoslovu svake korizme, pa i ove. Taj je narod otkrio mnoge viruse u sebi… No, Bog nam je dao „panaceju“ – lijek za sve boleštine u svim dimenzijama, u natpisu ispod slike Božjeg milosrđa: „Isuse, uzdam se u tebe!“ Baš u ovakvim konfuznim vremenima trebamo imati prije svega taj stav, taj vapaj i tu sigurnost: pouzdanje u Božju milosrdnu ljubav i svemoć. 

Poziv na obraćenje

Malo mi, moram priznati, u svemu što čitam i slušam nedostaje taj jedan poziv na obraćenje, na pokoru i zadovoljštinu za grijehe. Kad bismo isključivo gledali na, primjera radi, abortus – koliki su samo tu neopisivi zločini svijeta! Slučajno ili ne, upravo je u Kini abortus odnio najviše nevinih žrtava u zadnjem stoljeću… Ondje je Partija ukinula svaku slobodu glede izbora, odnosno nema izbora i nema priziva savjesti i pobačaj je legalan do poroda; „obećana zemlja“ za sve (i) naše neokomuniste, feministe, pro-death aktiviste. Zar nije djelo milosrđa, pozvati na pokoru glede te silne tame koja je zavladala tolikim masama i tolikim društvima i tako objaviti istinu? Bez obzira hoće li tko početi razmišljati i tako krenuti na put obraćenja, mi moramo govoriti da bi Gospodin mogao djelovati. Dosad je bilo ovako: reklo se usputno da se godišnje u svijetu ubije oko 50 milijuna nerođenih ljudi, i to smo čuli, ali samo čuli. Danas nam taj broj i činjenica možda drukčije zazvuče i odjeknu… Sada je izvanredna prilika za Crkvu (nas) da svijet koji grca u živom blatu najtežih grijeha pozovemo na promjenu života.

Ako ova i slične svjetske nesreće i nisu „Božja kazna“ (kako ju čovjek koji ne poznaje Pisma zamišlja) sigurno je također i da nisu „Božja nagrada“. Naime, čovjek danas misli da sve ima u svojim rukama. „Ima šipak“, što bi rekli naši. Veliki je dio svijeta ne samo zaboravio na Stvoritelja već ga je i riječju i djelom potpuno prezreo, beskrajno žalosteći Očevo srce. Ne samo da ga je prezreo i odbacio nego je to učinio i u mnogim, mnogim slučajevima službeno pa čak i (vrlo) svečano. Ne samo to, već je čovjek (pa i religiozan) kao nikada prije prezreo Boga u najmanjima, u najslabijima, u nebranjenima – posvuda, na neobično strašne načine! Nedavno smo imali otkrivenje virusa pedofilije u Crkvi, danas ovoga u svijetu. U tom se svijetu danas Gospodina javno i neskriveno prezire najogavnijim izražajima „umjetnosti“, bogopsovkama, masakrom nevinih, demonskim ritualima, otvorenim sotonizmom, neizgovorljivom hulom. Najžalosnije je što smo i mi kao vjernici često zakazali u svojoj misiji, ne reagirajući kako treba ili reagirajući plaho i nevoljko ili nehajno. Prvi se iskreno tučem u prsa. Ovaj virus, sa svim svojim tragedijama i teškim posljedicama ili i mogućim još težim, koje ne negiramo i zbog kojih su-patimo, ipak prema svemu viđenomu kao i navedenomu izgleda kao neka slabašna „idi u kut“ kazna (kad bi bila kazna) s obzirom na ono što danas čovjek radi čovjeku i što čovjek čini Stvoritelju. Jao, što smo zaista zaslužili! Zar griješeći, ne kažnjavamo, zapravo, sami sebe? Posljedice grijeha su uvijek kobne, donose razne vrste smrti. Uništenje stvorene prirode kao i prirode čovjeka, ubijanje Božje slike u djeci i mladima, zarobljenosti svih vrsta… Pogledajmo samo koliko u nas susjeda ne priča sa susjedima, a svi kao kršćani. Ne navodeći dalje od ove „banalne“ slike, jedne od mnogih. Kad trpi „adamah“ (zemlja, priroda) trpi i Adam (čovjek) – jer oboje su stvorenje. 

Naš jedini odgovor na pošast ne može biti samo zatvaranje vrata i ukinuće sakramentalnog života za vjerne… Trebamo još nešto reći, još nešto činiti. Moramo znati primijetiti duhovne stvarnosti i pozadine i adekvatno reagirati, kao duhovni također, ne samo kao tjelesni ljudi. Budimo poslušni i razboriti, tako ćemo dati Gospodinu da na svoj način kroči u ovo. Jer, s ovom situacijom došlo je i mnogo neprimjerenih iskorištavanja prilika da se nabaca i drvlje i kamenje na papu, na biskupe i svećenstvo. To čine mnogi „vjernici“ na jedan, da tako kažem, bolestan ili oboljeli način, čak s dozom likovanja nad nesrećom kao i nad „nevjerom“ crkvenih struktura. Takva je nažalost komunikacija ponositih i hrabrih anonimaca s lažnih profila vrlo nezrela, s takvima ne treba voditi nikakve rasprave niti im odgovarati, najpametnije je izbjegavati i ignorirati „supermene“. Izreci sumnje, daj zdravu kritiku, ali ostani čovjek-kršćanin, u Kristovoj ljubavi prema svima, u doličnom poštovanju osoba.

Dok sam kao bogoslov studirao u Poljskoj, redovito smo pjevali takozvane „suplikacije“, osobito tijekom korizme. Dok se gotovo posvuda taj običaj iskorijenio kao nepotreban i staromodan, poljska ga je Crkva zadržala, hvala joj. U tim smo zazivima molili Gospodina da nas sačuva od „gladi, pošasti i rata“ nabrajajući i druge molbe. Ton i melodija ovih zaziva bude u duši jedno zdravo strahopoštovanje prema onomu kojega zovemo Jahve Sabaot, Svemogući Bog, Svesilni, triput Sveti, Jaki, Besmrtni Gospodin. Isus Krist je i lav i janje. Duh Sveti je Životvorac – ne donositelj smrti i bolesti. (Kad sam već kod Poljaka, znamo li kako oni nazivaju malu krunicu Božjeg milosrđa? KORONKA. Baš zgodno.) Majka Božja Marija u Fátimi tužno ponavlja kako je „Bog previše vrijeđan“ i da to tako ne može više biti – duše odlaze u pakao, svojom voljom i željom. Molim vas, tko je od nas i kada zadnji put u crkvi čuo pojam „pakao“? A „pokora“? Pastirčići su pakao vidjeli i ostali dugo šokirani, da ne pišem o surovim pokorama koje su si ta dječica nametnula, jer su shvatila bît poruke i dolaska Majke. Mnogi, uistinu mnogi kršćani su danas oslonjeni jedino na vlastite snage i vjeruju u božanstvo napretka. Ovakav jedan virus pokazuje da je takva „vjera“ uzaludna kao i kult bilo čega stvorenoga.

Sve je to oko ovog nesretnog virusa, smatram, u svojoj duhovnoj srži zapravo prvo jedno – konkretan poziv na konkretno obraćenje. Svih nas. Trudim se ne popovati, govorim prvo sebi, najiskrenije. Sada je savršeno, Božje vrijeme (tzv. kairós) da čovjek zastane, da se zamisli, da popravi svoje putove, da iz korizmenih karantena izađemo zdraviji, spašeni. Koliko nam je samo materijalnih stvari nepotrebno, koliko se također, razbacujemo hranom, koliko smo se otuđili jedni od drugih, koliko se malo molimo zajedno u obiteljima, koliko smo postali ovisni o tehnologiji i navikama… To sada jasno možemo vidjeti i to možemo promijeniti. Kako izaći iz ovog prokletstva i ući u blagoslov koji nam Abba-Tata želi dati u ovomu i nakon ovoga? To bi nam danas kao kršćanima trebalo biti primarno pitanje. Tražimo odgovor u Božjoj riječi, u molitvi, u poniznosti. 

Dakle, što nama kao Crkvi Bog želi reći kroz nevolje koje doživljava svijet – i što mi trebamo prenijeti tom svijetu? Ili ćemo samo ostati na „zdravstvenim mjerama“? 

Pomoć s visina

Vremena konfuzije i panike donose mnogo „roda“ kad su u pitanju ekstremi. Svakojake ludosti prenose se kao zrakom. Molimo se da se dio ljudi ne pretvori u napadače, pljačkaše, osvetnike, ubojice, da se situacija ne otme kontroli, da ne zavlada mučna tjeskoba. Lako se upadne u fanatizam, kako god ga nazvali, a ima baš podosta imena i opisa. Međutim, pandemije vjerskih, moralnih, političkih i inih virusa otkrivaju nam i da (pre)malo – molimo. Hoće li vjernicima, kako ih biskupi svijeta pozivaju, pasti na pamet da zajedno mole, vape i zahvaljuju, zatvoreni u svoj stan ili kuću, u vremenu kad su zatvorene škole i granice, kad mnogi neće ni na posao? Ili ćemo se grčevito zabetonirati pred ekranima, poticati insomniju, raspredati o apokalipsama sistema i svijeta, iz dana u dan prebrojavajući koliko čega imamo od namirnica? Treba misliti na sve, ali treba i prvo prignuti koljena. Kako je dobro ovo vrijeme za obnovu zajedničke molitve! Otvorimo misna čitanja, zapalimo svijeću, izmolimo krunicu, ostanimo u tihom razmatranju ili iznesimo molitve srca; blagoslovimo se međusobno. Mislim da većina naše djece i ne zna što je sve to… A toliko bi mira i mudrosti i svjetla stupilo na nas da se sada „prelomimo“ i vratimo dobrim praksama naših dobrih starih. Jer, pisano je: „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime i ja sam s njima… Mnogo može molitva pravednika… Molite da ozdravite… Moli i dobit ćeš… Tko god prizove ime Gospodnje bit će spašen…“ Bog je dopustio sve ovo i da se vratimo k njemu, da ga tražeći nalazimo, da obnovimo svoj savez s njim i da u njemu vidimo svoj temeljni oslonac. 

Podsjećam također, kako su kuće Hebreja u Egiptu, kako nam prenosi Knjiga Izlaska u Staromu zavjetu, ostale pošteđene smrti koju je donio Zatornik („Angelus persecutator“) jer su im dovratnici kuća bili premazani (jaganjčevom) krvlju. Kad se tako premazuje vodoravno i okomito – zar se ne dobiva obris križa? S tim obrisom, bris duše bit će negativan. Neka nam i to bude znak. Milost je, prema definiciji, Božji život u nama. Neka se gubitka neba boje ljudi koji su u smrtnim grijesima, koji u njima ustrajavaju bez kajanja i popravka, koji promiču zlo i njemu se vesele. Neka se ničega i nikoga ne boje oni koji su obilježeni Jaganjčevom krvi i njegovim svetim križem. 

Nije nam uzalud dano toliko pomoći već prije, kao na primjer pomoći u obliku neke („svete“) slike, pa škapular ili druge blagoslovine – pa i svakako, blagoslovljena voda ili ulje. To nisu samo sentimentalne ostavštine nekih davnih vremena, po njima nam i danas Gospodin želi udijeliti obranu i snagu. Isus je sv. Faustini obećao mnoge milosti za one koji će u svojim obiteljima imati i moliti pred slikom Božjeg milosrđa, da ne govorim o drugim slikama – prozorima u nebesko. Kako mudro – to se upravo danas pokazuje kao nebeska mudrost; umjesto samo u ekrane – gledajmo više u te slike! Nije slučajno da u zadnjim desetljećima kipovi Gospe plaču krvlju na svim stranama svijeta… Čovjek prelazi granice koje se jednostavno ne smiju prijeći. Bogu se mora dati i zadovoljština za užasne grijehe koje svijet čini. Kad smo tu riječ čuli u crkvama: „zadovoljština“? Također, nošenje „čudotvorne medaljice“ koju je Gospa dala sv. Katarini Labouré, uz potvrđeno silne milosti može nam ojačati vjeru i nadu. Ili molitva i slika Majke svih Naroda iz Amsterdama, koja u svojih 56 ukazanja tijekom 12 godina na nebrojenim mjestima spominje „veliku svjetsku katastrofu“ koja je izravan plod „moralnog propadanja naroda“ a koja će uroditi „strašnim ratom“ ako se svijet ne okrene Stvoritelju i ako se ne pokrene „velika svjetska akcija“ širenja njezine slike i molitve. Neće Bog poslati rat – rat se rađa u srcima ljudi i sami ga pokreću, na svoju propast. Također, Gospa je izrijekom poručila da će Crkva biti u mnogim teškim opasnostima, te navodi (već 1963. godine) mukotrpnu borbu za celibat, otpadništvo od katoličkog nauka i praksa, oskvrnuće katoličke teologije, svekoliki pad pučkih pobožnosti, odlazak mladih od Crkve, prijetnju humanizma i ateizma, prazne crkve, iskrivljeni moral, propadanje prirode… I još mnogo toga, što se odvija eto već dulje vrijeme pred našim očima. Jasno ukazuje na Đavla kao onoga koji stoji iza nesreća ljudi. Upoznat sam s mnogim ukazanjima, no ovo me u Nizozemskoj ponajviše dojmilo i oduševilo. Nikada nigdje nisam čitao takve riječi. Nemoguće mi je na ovom mjestu to sve opisati, tu dubinu, tu jedinstvenost. Gospa vrlo ozbiljno govori o krivom modernizmu koji u Crkvu unosi raskol i nemir i shizmu, međutim upozorava i da nije rješenje vraćati se na staro. Toliko nam je toga izrekla i pokazala… A sve započinje od početne poruke o – krunici! Evo nam ponajbolje duhovne zaštite, uza sve one tjelesne naravno. Zašto je krunica tako plodonosna u svakom smislu? Upravo zato što je ona nebeski dar – nebesko rješenje, ne zemaljsko. Ona je „nadnaravna“ i treba nam samo vjera da bismo gledali kako Isus po Mariji stvara nešto novo, pobjedonosno. Po krunici, po tako „neuglednom“ oruđu. Drago mi je da će knjiga “Poruka” za koji mjesec osvanuti i na našem jeziku. Ova su ukazanja 2002. godine potvrđena od lokalnoga biskupa kao autentična, uz sliku i posebnu molitvu za koje je Marija tražila da se „brzo rašire svijetom“ jer ljudi u masama odlaze od Boga i Božjega, otvarajući se time na zlo. Majka zna. Majka nas brani od virusa duha i upozorava na njih, koji dolaze od „lažova“ – neprijatelja. On je prevario narode, da se ne klanjaju više istinskom Bogu već božanstvima tijela, mode, uspjeha, moći, nasilja, profita pod svaku cijenu. On je uvjerio cijele narode kako ne postoji besmrtna duša. On sprema perfidna i otvorena progonstva kršćanima. On je zavarao neizbrojive mase Božjih sinova i kćeri, postupno i podmuklo uvjeravajući da nema grijeha, da ništa nije grešno, da se sve smije i može činiti, da u grijehu nije propast čovjeka. „Epidemiolozi“ za ove viruse su pastiri naše Crkve, odnosno – trebali bi biti. Oni su od Spasitelja dobili autoritet nad svakom vrstom zla i nevolje. Oni poznaju i imaju tu vlast nad duhovnim. Oni smiju, moraju i mogu i govoriti i vikati o obraćenju i pokori. Oni se ne smiju umarati u svetopisamskoj pouci, sakriti ili pozatvarati na „sigurno“ – jer sigurnoga u tom smislu, više nema. Oni trebaju hrabro iskoračiti i bez ljudskih strahova i obzira, bez obzira na prijetnje i pomutnju, stajati uz Istinu. Do prolijevanja krvi ako je potrebno, zbog svjedočanstva Kristova. Oni smiju, u imenu Isus, vezati i tjerati duhove nad pojedincima, gradovima, zemljama. Oni su pozvani biti prvi proroci. Oni se trebaju oduprijeti svim duhovnim silama svim virusima, bakterijama, bacilima modernizma i otpadništva u Kristovu ovčinjaku jer – sve počinje od Crkve, nju Stvoritelj gleda i promatra što ona čini, da bi po njoj i zbog nje sudio svijetu. 

Poput kineskih katolika

Na više sam mjesta čuo staro-novi pojam „kućna Crkva“, pa i „katakombe“ su „oživjele“ u javnom diskursu. Sad izgleda kao da postajemo poput kineskih katolika. Oni već desetljećima imaju kućne Crkve i katakombe, u kojima mole, primaju svećenike, slave otajstva. Možda će tako izgledati i naša Crkva budućnosti? Nije loša ideja već danas razmišljati o jednoj novoj (uvijek staroj) praksi, odnosno molitvenim sastancima u obiteljima. Uz Gospin kip, dođi svećeniče, u tu i tu obitelj, izmoli s njom (i sa susjedima) krunicu, posvetu Srcu Marijinu, blagoslovi sve prisutne, položi na njih ruke i predaj snagu u gesti po kojoj si sam primio tu istu snagu blagoslova. Sve skupa takav susret ne traje iznad sat vremena, a donosi tolika dobra. Moramo se naučiti čitati Božje znakove i putokaze za ovo vrijeme. Skrušena i radosna molitva naučit će nas prepoznati i viruse i prije njihova napada. 

Čini mi se kako je osobito tzv. virus kompromisa usmrtio mnoge oboljele katolike tzv. Zapada, u kojega gledamo iz više pravaca i nakana. Neposlušnost, bunt, oholjenje, dogovorom ukinuti teški grijesi, samodostatnost, egocentrizam, zaluđenost trendovima, permisivnost, desakralizacija, bogaćenje i moralno propadanje… Nedavno su mi tako, konkretnih primjera radi, u Njemačkoj (gdje ima svakako predivnih, predanih vjernika, udruga, zajednica i svetosti i pobožnosti kakvih također nisam drugdje sreo!) pričali kako su uveli „ekumensku misu“ jednom mjesečno u nekim župama. Slijeva dolaze katolici na pričest i svećenik kaže: „Tijelo Kristovo“ pružajući hostiju. Zdesna dolaze protestanti i on im, pružajući hostiju, kaže: „Kruh života.“ To tako ne ide, to je svetogrđe. Protestanti ne vjeruju u stvarnu Prisutnost, odbacili su apostolsku predaju, svećenstvo, ne poštuju katoličku hijerarhiju, ne priznaju jedinstvenu važnost Bogorodice u povijesti spasenja, važnost svetaca, ne pripremaju se na pričest kroz svetu ispovijed… Sve puno virusa, uza sve dužno poštovanje našoj braći u Kristu. Ti su virusi osakatili i desetkovali naše zajednice tamo. Pričali su mi i o obredima rastave braka – svećenik blagoslivlja muža i ženu koji se tako, „s blagoslovom“ rastavljaju u crkvi, gdje su se vjenčali. Časna sestra me pitala „hoću li čitati evanđelje na misi“ – u nedjelju. Jer da je to „opcionalno“. Sakristanka mi donosi ciborij s hostijama na oltar, ulazeći u svetohranište – ona to smije i treba, jer laici su „na istoj ljestvici kao i svećenici“. Gledam župno oglasno mjesto i čitam: tečaj joge, tečaj gitare, tečaj plesa, čajanka za starije… Nikakvog katoličkog identiteta. Da nema oltara u betonskoj crkvi, mislio bih da je to neka koncertna ili sportska dvorana. Nema križa po crkvama, križa s korpusom odnosno križa s ranama i krvi. To je srž svega: ne smijemo trpjeti, ne smije se vidjeti patnja. Ne daj, Bože, da nas nešto boli, da nam netko ili nešto smeta, sve mora izvana biti odgovarajuće afirmativno i pozitivno svima. I abortus i eutanazija dolaze iz tog izvora, kad se malo bolje razmatra. Nestao je mučeni Isus na križu, nestalo je trpljenja (a buja na sve strane), nestalo pokore za grijehe (koji ne postoje, koji su „legalizirani“). Živjet ćemo dugo, zdravo, sretno, u (lažnomu) miru sa svima. Svaku minutu života trebamo maksimalno proživjeti jer – nema vječnosti. Kad tako govori svijet, ne čudim se. Kad tako počne Crkva živjeti, onda i Crkva i svijet doživljavaju potrese, požare, viruse koji vode u veliku neizvjesnost i muku. 

Još jedan grozan ‘virus’

Glede navedenog, uz viruse kompromisa i komotnosti i političke i ine korektnosti nauštrb katoličke vjere, postoje i mnogi drugi virusi koje danas možemo detektirati i pobijediti, samo ako hoćemo. Na primjer, gadan virus puke folklorne i formalističke religioznosti i tvrdog nemilosrdnog legalizma. Ili virus nekih ponegdje ponekad pseudo-karizmatskih devijacija, u kojima se sve svodi na demonsko, na „šume obiteljskih stabala“ koje nikako posjeći, na okrivljavanje predaka i vragova za sve zlo i nevolju, na histeričnost, kripto-spiritizam, evangelizaciju bez mandata legitimnih crkvenih vlasti, na „evanđelje prosperiteta i savršena zdravlja“… Od ovih smo virusa već dugo šmrcavi. Iza njih se vješto kriju bakterije oholosti, prijetnji, agresivnosti, optužbi, lažnih spoznaja, viđenja, uz imponiranje „naređivanjima zloduhu“. Neka sad naređuju koroni, kad sve „pečate“ i sve znaju zapovijedanjem svladati. Ništa ljepše i bolje od zdravog karizmatskog duha i duhovnosti – ništa ružnije, pogubnije i gore od devijacije istoga. No, tko ima volje izaći iz začaranih krugova… A bila bi to vrlo zrela i zdrava odluka.

Hajmo također u sebi otkriti i jedan grozan virus koji nas s vremena na vrijeme sve napada i preznojava i koji je, izgleda, najgori u prva dva tjedna inkubacije. Mislim na virus povrijeđenosti i ogorčenosti. „Ne poštuju me. Zavrijedio/la sam puno više. Odbacili su me a toliko sam uložio, toliko sam se trudila. Nitko ne vidi moje darove i služenje. Kako su me mogli tako zanemariti? Bog ih blagoslovio… Ali neće to izać’ na dobro, vidjet’ će oni. Što sve nisam priskrbio, učinila, bio, našao, dao… A sada sam zaboravljen, oduzetih časti, prekriženih planova, čak me i ogovaraju…“ Poznajem jako mnogo tako povrijeđenih i ogorčenih duša, koje si nametnu nepotrebnu samoizolaciju, punu tjeskoba i prisilnih misli. Uzalud im govorim kako ćemo svi ponekad biti u sličnim situacijama nemoći, kako je normalno da se ljudi zakače, kako ne treba reagirati betonažom osjećaja i susreta, kako je i Isus bio identično odbačen, ali je pokazao put: oprost i pomirenje… Ali vrlo malo imam uspjeha u suzbijanju tog opakog virusa. Nekada se infekcija proteže na godine i godine, a na uništen imunosustav prilijepe se druge bolesti… Preko nesteriliziranih instrumenata ogovaranja uvlači se sve širi krug ljudi, sve više crnila i sve veći teritorij traženja svojega, sebi, za sebe. Kao u serijama – sapunicama. Naravno, dotične su osobe uvijek u pravu i uvijek su žrtve. Ako i jesi žrtva – daj gledaj Hostiju (latinski, žrtva), daj se ponizi („Tko se ponizi bit će uzvišen“) i daj prihvati što te stiglo, prikaži to kao zadovoljštinu za grijehe, za blagoslov, za duše u čistilištu, itd. Sigurno da te boli nerazumijevanje bližnjih, ali pričekaj, uđi u pustinju, slušaj Glas u sebi, ostani Kristov jer Kristovi nose križ „danomice“ za Učiteljem. Onda, imam iskustva kako će povrijeđene i ogorčene duše s jedne strane pretjerano eksponirati svoju pobožnost u mnogim pobožnim praksama, a s druge će strane odbijati pomirenje s osobama, kopajući, provocirajući daljnje sukobe, bez prestanka se žaleći, kukajući, sudeći po svojemu. I nikad kraja… Onda će doći na polaganje ruku na seminar(e) i padati (iako ja već dulje vrijeme smatram kako Isus uzdiže a ne ruši čovjeka) u Duhu, gradeći dodatno svoj krivi stav o Božjem blagoslovu za svoja počinjanja, kroz počivanja i slične oduške. Kad već ovo spominjem, pročitao sam i čuo kod, npr., Don Stefana Gobbija, p. Gabriela Amortha, p. Augustyna Pelanowskog, sv. Padra Pija…, kako su sudili da bi specifičan katolički svećenički čin polaganja ruku u katoličkoj praksi trebali vršiti samo katolički svećenici i đakoni, a da bi ostali vjernici trebali primiti za ruku ili za rame osobu nad kojom se – sjedeći – zagovorno moli, da se ispravno shvati i odijeli tipično svećenička gesta od geste roditelja, prijatelja, brata u vjeri i da ne dolazi do zamjena teza i mnogih nesporazuma i preuzetnosti. Da taj čin ne postane puka ekshibicija neke vrste nadmoći. Virus povrijeđenosti i gorčine nažalost ne nestaje tako, jednim zamahom bilo čije ruke, nego ozbiljnim marom oko obraćenja, dnevnim trudom, ustrajnim radom nad dušom i prihvaćanjem Božje neshvatljive logike. Sve ovo pišem iz vlastitog iskustva, tako da ne pomisli netko da samo mudrujem i popujem – i meni je često imunosustav bio kompromitiran istim zabludama, istim virusima. Ako nas stave u karantene, dobro je napraviti si reviziju životnih stavova, odluka, izbora. Možda otkrijemo zanimljive stvarnosti duše na koje nismo ni mislili a koje su nas toliko kočile i zadržavale na krivome.      

No, iznad svega: srca gore. Ljubiš Isusa? Moliš se, primaš sakramente? Znaš li njegovo Pismo? Odričeš li se svojih tamnih strana, koji svi imamo i lagali bismo da kažemo da ih nemamo? Prenosiš li i svjedočiš li javno svoju vjeru? U stanju si milosti, bez teškoga grijeha na duši? Jesi li pružio i darovala oprost neprijateljima? Onda – čega se bojiš? U naletima zabrinutosti ili tjeskobe, ponavljaj: Isuse, uzdam se u tebe. Ponovi i sto puta ako treba. Vjeruj Bogu. Sad je došlo vrijeme da povjeruješ Bogu, ne samo „u Boga“. Vremena nisu laka, nisu i neće nikada ni biti. Iskoristi ove situacije nemoći i strahova i kaosa za dobro svoje duše i duša svojih bližnjih; tješi, ohrabruj, analiziraj svoj život, odreci se nevažnoga, moli. Preživjeli smo ratove, preživjet ćemo i ovo. Ovo bi mogla biti naša najplodonosnija korizma, kako su mnogi ustvrdili, samo ako ju ispravno prihvatimo i samo ako uđemo u pouku koju nam virusi otkrivaju.      

Molitva koju je dala Majka Svih Naroda sa željom da se proširi po cijelomu svijetu kako bi se spriječilo zlo planirano za čovječanstvo

Gospodine Isuse Kriste, Sine Očev, pošalji sada svojega Duha na Zemlju. Neka se Duh Sveti nastani u srcima svih naroda, kako bi svi narodi bili sačuvani propadanja, katastrofa i rata. Neka Majka Svih Naroda, Blažena Djevica Marija, bude našom zagovornicom. Amen

pater Marko Glogović | Bitno.net