NOVA MARKOBIOTIKA

Pater Marko Glogović: Zašto sam odlučio da na velikim duhovnim obnovama više neću polagati ruke na vjernike

Kolikim sam grupama držao i po pet, šest sati duhovne obnove da bi me na kraju satrli pitanjima o „polaganju“. Kao da ovo prije ništa ne vrijedi!… Ne niječem dobrobiti ovoga blagoslova, ali danas je pomama za čudesnim ekspres izlječenjima prevršila svaku mjeru i sliči nekom pseudo-magijskom obredu, baš zato što nema obraćenja

Foto: Journey Church Madison.

Neku sam večer intenzivno i zabrinuto razmišljao kako pomoći jednoj mladoj trudnici-majci (trudnica je već majka, naravno) koja se našla u vrlo teškoj životnoj situaciji: do jučer su je svi voljeli, hvalili, ponosili se njom, a danas, doznavši za djetešce koje nosi pod srcem, svi su se izbezumili, podigli graju, napali ju, silno ju povrijedili optužbama i prijetnjama te odlukom da „prekidaju svaki kontakt s njom ako to čim prije ne riješi“.

Jučer ljubimica i mezimica, danas ološ i budala i nevrijedna ikakve pažnje i bijednica i prokletnica. Sve zbog jedne male, nedužne bebe. Potražio sam pomoć u Svetom pismu. Shvatio sam da tu moje riječi mogu malo učiniti, da je potrebna nebeska intervencija, pa sam izmolio i krunicu za ovu dragu djevojku, koja se neočekivano našla u kaosu emocija, svojih i bližnjih joj osoba. I ne samo emocija, jer ima tu i demonskih smicalica, svakako i prvenstveno. Svaka namjera abortusa strahovita je borba između dobra i zla, života i smrti, i stavlja u akciju anđele i demone. Nakon molitve odlučio sam se napisati joj pismo, u Božje ime. Nekako me tako nadahnuće vodilo, spoznavši da bi možda parafrazirana riječ našega Nebeskoga Oca mogla nekako doprijeti do njezine nutrine. Jer upravo se tu, u srcu ove majke, događao rat. Zapravo, poruka je upućena njezinom djetešcu, a posredno njoj. Evo što sam joj napisao:

„Najmilije moje!

Tekst nastavlja ispod oglasa

Cijelo moje biće drhti od neopisive radosti dok te u divljenju gledam i blagoslivljam svakim nebeskim blagoslovom!

Stvoreno si iz čiste ljubavi, da jednom uzvratiš na tu ljubav i da jednom vječno posjeduješ tu ljubav!

Maleno moje, oduvijek i zauvijek mislim na tebe i grlim te najnježnijim zagrljajem svojega milosrđa; sve sam stvorio za tebe!

Čim si začeto u majci dao sam ti besmrtnu dušu, onako neznatnomu dao sam najviše i najveće što postoji u Svemiru. Nebrojene su čete anđela kliktale tada u zanosu i veselju, jer tako si dragocjeno Nebesima! Odmah si dobilo i svojega anđela čuvara!

Iako si tako maleno i krhko, već sada ostvaruješ moje svete i plemenite planove.

Ti si moje najveće čudo, ti si srce mojega Srca, ti si nepojmljivi dar svijetu i ponos si moje Slave. Ljubim te svim žarom svoje duše, neizrecivo!!!

Nerođeni, slika si mojega nerođenoga Sina Isusa. Utroba tvoje majke je svetinja i hram. U svakoj se trudnici prisjećam Djevice Marije u njezinomu blagoslovljenom stanju. Jaganjčevo janješce!

Najdraže moje! Držim te s velikom blagošću na svojemu dlanu, tebe najpotrebnijega ljubavi, najmanjega, najslabijega, najvoljenijega. Ti si moje blago, moj ponos, moje oduševljenje!

Maleno moje: ja sam tvoj Nebeski Tata. Rodi se i upoznaj me! Ja sam te želio i planirao, ja čeznem za tvojim postojanjem na svijetu i u vječnosti!

Tvoj te Stvoritelj neizmjerno voli. Svi će me moći vidjeti u tvojim očima! Primi, ljubljeno djetešce, tisuće poljubaca od svojega Boga, Oca.

JAHVE.“

Tri sam dana čekao na odgovor, što me podsjetilo na trodnevno počivanje Isusova tijela u grobu. A onda je uslijedilo – uskrsnuće! Ova mi je djevojka odgovorila dirljivim pismom, u kojemu još jednom opisuje svoje muke, svoj križni put, svoje napasti i padove, bol duše i raspeće od strane onih, koji su nju – rodili. Njezin „Šimun Cirenac“ odnosno mladić, bio je jedini koji se usprotivio ruganju, vrijeđanju i suptilnom nasilju kojim je iz dana u dan kažnjavana za svoje „nerazumno ponašanje“ i „sramotu“. Međutim, nastavlja, dečko se nekako ne zna i ne može postaviti kako treba, jer je i sam u problemima te je omražen od strane njezinih. Komplicirana priča. Kao stvorena za našega Isusa! No, imamo i onu poznatu pobožnost „Gospe koja razvezuje čvorove“, a ja volim dodati da „Gospin Isus samo jednim pogledom čini da ti čvorovi eksplodiraju“. A Isus i Marija uvijek rade u zajedništvu.

Središnji dio pisma posvetila je svojim razmišljanjima, u kojima me dotakla jedna rečenica:

„Da nije ove borbe, živjela bih neki život u vakuumu, u lažima. Ovo me sve, koliko god bilo gadno, naučilo nekim nepoznatim pravilima i vrijednostima.“

Tekst nastavlja ispod oglasa

Da skratim, na kraju me obavještava da je odlučila roditi dijete, da će živjeti s cimericom u drugom gradu gdje nastavlja studij, da je „prerezala pupčanu vrpcu“ i da jedva čeka kada će njezinom djetetu odrezati istu vrpcu, da ga primi u naručje. Slava Bogu! Neka ju ljubljeni Gospodin blagoslovi „svakim blagoslovom duhovnim, u Kristu!“ (usp. Ef 1, 3) Ova mi je odluka došla kao melem na ranu, jer nažalost prethodne tri djevojke nisam uspio odgovoriti od zla. Nikoga ne nagovaram, ali svakako sve u sličnim prilikama žarko odgovaram, dakle od zla. Jer abortus je uistinu neshvatljiva grozota koja silno ranjava Božje očinsko srce. Nijedno zlo ne može nikada donijeti dobre plodove. Mi odrasli moramo štititi manje i slabije, uvijek, bez iznimke. Podignimo dakle glas za one kojih se glas ne čuje! Kršćani, mi smo Kristovi. Činimo djela Kristova. Što činimo najmanjima, činimo samom Kristu. Moli i radi da nerođena djeca budu željena i voljena. Pouzdaj se u Gospodina, ne u svijet. „Fetus“ znači – „maleni“. Ti trebaš malene, koliko i maleni trebaju tebe.

No, ovom mojemu pisanju tema zapravo ne želi biti vezana uz pitanje pobačaja, nego uz obraćenje.

„Pokajte se i obratite, da se izbrišu grijesi vaši“ (Dj 3, 19) „Ako se ne obratite, svi ćete (tako) propasti!“ (Lk 13, 3)

Izdvojio sam samo dva biblijska citata, između vrlo mnogih. Ovo obraćenje temelj je adventa i korizme, svake svete ispovijedi, uvjet je da bi dobra djela vjernika bila dobra, znak je u bolestima i trpljenjima, misao je koja bi nas trebala barem nakratko dnevno zaokupiti, srž je naših (večernjih) ispita savjesti. Upravo tom rečenicom/pozivom Gospodin Isus započinje svoj javni nastup: „Obratite se, približilo vam se kraljevstvo Božje.“ (Mt 3, 2)

Postoji nekoliko vrsta obraćenja i nekoliko varijanti ili nijansi koje obilježavaju obraćenje: netko se obrati s islama na kršćanstvo; netko se obrati iz ovisnosti pa umjesto droge i kocke ili alkohola slavi Boga i živi Bogom; netko se obraća zbog straha i panike (od pakla i paklenih), a netko možda obraćenje traži i nalazi svakoga dana, kao vjernik. E, u tom grmu leži zec. Pozivajući se na primjer s početka teksta, dodao bih da su roditelji, prijatelji, poznanici, kumovi, profesori i liječnici mlade trudnice, svi odreda (kako razabirem iz razgovora) nominalno – katolici. Krste djecu, primaju svećenika na blagoslov obitelji, kumuju, upisuju svoje na vjeronauk, hodočaste Majci Božjoj, uplaćuju misne nakane za pokojne. No, kad se „dogodilo dijete“ beskompromisno zahtijevaju njegovo okrutno usmrćenje, bespogovorno traže smrtnu kaznu za nevinoga. To je činjenica, ne osuda.

Krste djecu, primaju svećenika na blagoslov obitelji, kumuju, upisuju svoje na vjeronauk, hodočaste Majci Božjoj, uplaćuju misne nakane za pokojne. No, kad se „dogodilo dijete“ beskompromisno zahtijevaju njegovo okrutno usmrćenje, bespogovorno traže smrtnu kaznu za nevinoga

Jesu li ikada čuli evanđelje?! Je li naš Nebeski Otac dopustio ovo začeće i trudnoću, da bi se, kako slušamo o prikazanju maloga Isusa u hramu u poruci njegovoj majci, „razotkrile misli i nakane ljudskih srdaca“? Sklon sam vjerovati da je tako, da je Bog dopustio ovaj njima neplanirani i šokantan događaj, kako bi iznio na vidjelo što se zapravo i uistinu nalazi u njihovim srcima. A nalazi se smrt, bez obzira na krasnu šminku. Možemo mudrovati, analizirati, diskutirati, ali na kraju opet dolazimo na početak: u njihovim je srcima smrt. Vjerojatno zato Gospodin dopušta i nekomu neke teške bolesti ili tragedije, ili kakvo drugo zlo: da bi potaknuo duše na obraćenje, duše koje bi možda vječno patile zbog tvrdoće svojih srdaca. Dopušta i zbog obraćenja drugih, bliskih tim patnicima. Ne kažem da to vrijedi za svaki slučaj, jer u konačnici svaka je patnja misterij, i nema savršenog odgovora na boli kroz koje moramo proći. Mistici su, ipak, prihvaćali boli čak s radošću, čak su odbijali i molitvu za ozdravljenje, razumjeli su duhovne stvarnosti koje mi ne razumijemo… Nekada je patnja i milost i dar. A nekada je posljedica prokletstva i grijeha. Kako bilo da bilo, svi smo, ponavljam: svi smo pozvani na obraćenje. Svi mi, ti i ja. Svi smo najozbiljnije pozvani da provjerimo što držimo i skrivamo u svojim srcima, te kad ondje otkrijemo kakvu tamu, da ju iznesemo pred Gospodnji križ na Golgotu. Da ju ondje Jaganjčeva krv prekrije i odnese, kao rijeka milosrđa, a nama daruje pravu slobodu, svetost i sretnost. Obratiti se ne znači živjeti bez grijeha, nego grijeh vidjeti i odreći ga se, jer je baš grijeh uzrok svih ostalih zala i nesreća.

Primjećujem kako je najteže govoriti i pozivati na obraćenje prvo sebe, a onda i ostale koji se smatraju (velikim) vjernicima. Povrijeđeni smo, ako nas netko opomene, ukori ili malo bocne jer nam odmah „pada kruna s glave“. Nekako mislimo (neki, ponekad) da je dovoljno „ići“ u crkvu, „obaviti“ sakramente“, „uplatiti“ misu. Ja nekako mislim da nije! Zapravo sam siguran da to nije dovoljno, da je to tek neki početak, da Gospodin od nas traži da budemo učenici, a ne samo sljedbenici, odnosno pripadnici neke religije, kao što smo učlanjeni u neki klub ili udrugu. Siguran sam da Gospodin želi da budemo „intimni“ s njime, da ga osobno i dobro poznajemo, da nam on bude središte, ne dodatak. Obraćenje iziskuje reviziju života, a ta revizija malo boli. Obratiti se znači osloboditi se ljudskih obzira, krenuti ispočetka s Kristom, gledati šire u Kristu, prisvojiti Kristove stavove (okreni obraz, ne proklinji, ne sudi, ne uzvraćaj…), utjeloviti Kristovo upravo skandalozno milosrđe prema grešnicima. Obraćenje nas teše! To je proces, to je nešto nadnaravno što nam ruši naravne i uhodane situacije i planove. Obratiti se zaista znači – umrijeti sebi. Tko se ne obraća, stagnira i umire na putu vjere, hoda unatrag. Tko se odbija obratiti, žalosti Duha Svetoga i lomi Očevo srce. I sam sebe kažnjava! Obraćenje unosi u vjernički život jednu novu snagu, pouzdanje u Božje putove, mir.

„Idi u miru! Vjera te tvoja spasila! Ne osuđujem te!“ kaže Gospodin (usp. Iv 11, 11) Idi, hodaj dalje, ako se obratiš Gospodin ti uzima ne samo grijeh nego i krivicu, uzroke i posljedice pada! Ali moraš hodati, napredovati, boriti se, kad tresneš, podići se, ustrajno vršiti duhovnu inventuru, otkrivati svoje mehanizme obrane, svoja lukavstva, podlosti, osude, sreću zbog nesreće drugih, svoja licemjerja i dvoličnosti, svoje zamjeranje Bogu, svoje navezanosti i privezanosti, zadovoljstvo za koje misliš da donosi grijeh… Ajme, dugog li i nezavršenog popisa! Nije lako obraćati se. Nije lako priznati si istinu. Lakše je biti farizej i napadati, ujedati, okrivljavati druge. Puno je lakše prebacivati odgovornost na Evu, pa na zmiju. I jako je lako „u Božje ime“ svima popovati. Kao ja, tu i tamo.

„Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“ (Mt 5, 48) Obraćenje je to: usavršavanje, uvijek iznova. Negdje je napisano (ne da mi se sad tražiti) i „Volja je Božja za vas da budete sveti“. Plod obraćenja je radost u Duhu Svetomu, nove mladice duha koje pupaju i donose sladak rod. Primijetimo kako nas u svim poznatim i priznatim objavama naša Gospa poziva na – obraćenje.

Nije lako obraćati se. Nije lako priznati si istinu. Lakše je biti farizej i napadati, ujedati, okrivljavati druge. Puno je lakše prebacivati odgovornost na Evu, pa na zmiju. I jako je lako „u Božje ime“ svima popovati. Kao ja, tu i tamo

Nemamo ništa od toga ako samo „vršimo“ (iz navike i zbog obaveze) lijepe religiozne obrede, ali bez obraćenoga (dakle: novoga) srca. U duhu obraćenja trebamo, obasjani Duhom Svetim, kroz molitvu i ispit savjesti, barem s vremena na vrijeme redefinirati svoj odnos s Bogom i hrabro se suočiti s istinom o sebi. O, svašta ćemo otkriti!!! To znači da trebamo preispitati i svoj odnos s bližnjima, te svoje stavove i odnose prema novcu, tijelu, modi, karijeri, internetu, hrani, prošlosti i budućnosti, te sa svim ostalim dimenzijama našeg postojanja. U to uključujemo i naš odnos prema Crkvi, papi, liturgiji. Ne možemo se smatrati dobrim katolicima ako ne ljubimo Crkvu, papu i svećenike, ako više vjerujemo konstrukcijama lažnih proroka, odmetnulih biskupa, majstora medijske manipulacije, negoli primjeru života i propovijedanja Svetoga Oca. Uostalom, da su pojedinci u kleru (kao što jesu, jer odjeća ne čini čovjeka) zaista u apostaziji (otpadništvu), nemoralu ili zločinu, Isus kaže jasno: „Ljubi svoje neprijatelje.“ Ljubit ćemo takve Kristovom ljubavlju, moliti i postiti za njih, upozoravati, savjetovati, upućivati na obraćenje, ili i prepustiti ih sudovima Crkve i države. I malo ćemo se prisjetiti kakvi smo sami bili ili kakvi bismo možda mogli postati. Jer obično je tako da postajemo ono što sudimo. Nadalje, obraćeno srce ne ide za pukim osjećajima i ne hrani se s pladnja otrovane hrane što ju lukavo serviraju razni centri raznih moći, nego se hrani isključivo Isusom Kristom. Obratiti se znači i: priznati svoje krive putove, izbore, mišljenja, načine prenošenja, nepoštenje, dvostruka mjerila, skrivene nakane, hinjenu srdačnost, zločeste komentare ispod novinarskih članaka, dvosmislenosti, precjenjivanje ili podcjenjivanje sebe i drugih, ocrnjivanje također, hvalisanje, uporno bezobrazno kavgadžinsko petljanje u tuđe živote nametanjem svojeg životnog standarda (ne mislim na svekrve, nego općenito) i slično.

Mene kao svećenika ponajviše trenutno zanima problem obraćenja u onih koji se diče svojim dobro predstavljenim statusom savršeno ispravnih duhovnih osoba katoličke provenijencije. Naime, lako nam dođe pozvati na obraćenje ili moliti za obraćenje, na primjer: političara koji, iako katolici, odobravaju i promiču abortus (Isus je bio nerođeno dijete); katoličkih poslodavaca koji tlače svoje radnike; homoseksualaca koji paradiraju po ulicama; katoličke svekrve koja spletkari protiv katoličke snahe; svećenika koji živi dvostrukim životom (ili dvostrukom smrću?) i slično. (Inter scriptum: hoću li reći svekrva katolkinja ili katolička svekrva? Svećenik katolik ili katolički svećenik? Hm.)

Podsjetimo se: Gospodin Isus je najviše problema imao s farizejima. Iako su živjeli super moralno, iako su napamet znali Pisma, iako su bili dio dobre, korisne, religiozno ispravne strukture, njihova su srca ipak bila slijepa i grešna. Sve su lijepo, po Zakonu, Isusu govorili i na kraju su ga, po Zakonu, osudili na smrt. Farizejski način danas razmišljanja uključuje: „ja sam uvijek u pravu, ja znam uvijek što mi je činiti, ja sam jedini ispravan, ja sam ortodoksan-pravovjeran, ja sam…“ Bog, tj. bog. Drugima. Primijetimo ono „ja, ja, ja“. „Obratiti se“ ne znači promijeniti vanjštinu, nego „obrezati srce“ kako nas poučava Božja riječ. Dakle, jasno nam je da se takvi što čine neki veliki grijeh trebaju obratiti i rado ćemo im pomoći svojom molitvom, žrtvom i savjetom. (Netko je rekao: molitva bez pokore nekako je krnja. Dobro je razmisliti o tome.) Oni se zaista trebaju radikalno obratiti, odnosno odmah i jasno prekinuti s grešnim stavovima i navikama. Bog pomaže! Za „veliko obraćenje“ je potrebna i veća žrtva: tumori se ne liječe aspirinima. Netko tko živi neuredne seksualne aktivnosti, primjera radi, sigurno će imati težu borbu, veća iskušenja, više pokušaja ustajanja iz padova, općenito više napora u skidanju tih mučnih nakupljenih bremena u psihi i duhu i tijelu. No, kažem, to nam je nekako jasno i logično. Međutim, trebaju li obraćenja i pobožne duše, dobri vjernici, pravednici? E, u tom grmu leži kunić.

Sjećamo li se Isusova dolaska i propovijedanja u Nazaretu? Onda, kad su mu svi pljeskali, čudili se i divili blagoglagoljivosti mladoga učitelja? Ali kad im je dražestan Rabbi Jeshua ben Joshafat rekao istinu (tj. uputio im poziv na obraćenje) uhvatili su ga i pokušali ubiti. UBITI!!! U biti, na to mislim pišući ove retke. Dobri ljudi, seljaci koji žive od poštena rada svojih ruku, došli u šabat u sinagogu, pjevaju Psalme, ljube svitak Tore, pružaju si šalom, tupkaju nogom u ritmu Qol rinnah, slušaju poučnu i zanimljivu homiliju na tekst proroka Izaije… A za desetak minuta odvode Mesiju na vrh ponora, spremni ga zauvijek ušutkati! Nevjerojatno, zar ne?! Ok, to je bilo tako prije dva tisućljeća, ali ima li kakvih paralela s nama danas?

Nažalost ima. Istina je sljedeća i bolna i iritantna: možeš biti član molitvene zajednice, obavljati bdjenja i postove, moliti devetnice i mnoge krunice, pomagati siromasima, čitati Bibliju, znati teologiju, posjetiti Lurd i Fátimu, biti pretplaćen na Glas Koncila, objaviti pobožne pjesme i pisati apologetske knjige… A ne biti obraćen, odnosno biti neobraćen. Je, moguće je! Zvuči ludo, ali zaista je moguće mimoići se s Kristom na istom putu iz Jerihona! Ponekog ta silna dobra djela i „svetost“ života i tradicionalna pobožnost u obitelji i neka fina titula ispred imena i kakvo priznanje župnika i osjećaj da sam dobar jer ne činim teške vidljive, osjetne, znane grijehe i ta „klasična“ sudjelovanja u crkvenom životu… Mogu nas jednostavno oslijepiti i učiniti samo-pravednima. Znam to iz vlastita iskustva. Ja sam nekoć smatrao da je svećenik sam po sebi svet, uzvišen, uvijek dobar, pristojan i pošten, snažan protiv Đavla i svijeta. Smatrao sam da sam siguran i zaštićen jer znam latinski, jer imam ispravne navike i nakane, jer činim humanitarne akcije, jer sam nebrojenima bio na raspolaganju i vodio ih k Gospodinu. Sindrom „zlatnog teleta“. Problem je dakle u tome što sve to može (zbog ljudske slabosti i nesavršenosti) postati idol i zato što tako izgrađena (dobra) struktura može nažalost ugušiti duh.

Dođeš do trenutka u kojemu vidiš da više ne vapiš, da ne slamaš svoje srce pred Bogom, da ne plačeš zbog izgubljenih i uništenih, da ne razgovaraš nego diktiraš Gospodinu, da „obavljaš“ sve što treba doduše vrlo savjesno i po propisima, ali bez zaljubljenosti u Isusa. On nas je pozvao da budemo sol zemlje, ne šećer! Rekao nam je (preko sv. Pavla) i da pazimo da „ne primamo uzalud milosti Božje“. Hvala Bogu, ta divna milost uvijek dolazi prva, i zove i nudi nam pravu pomoć. Tvrdim i uvjeren sam da i dobrim i pobožnim vjernicima treba obraćenje i obráćanje. Do toga obraćenja dolazimo u konfrontaciji s Božjom riječi te iz vjere koja se iz toga rađa. U vjeri ispravno vidim sebe i otkrivam pukotine kroz koje je ušao neki drugi duh. Rutina i mehaničko vršenje vjerskih obaveza vrlo često dovodi do prestanka razmišljanja i oduševljenja putovima Gospodnjim i čini da ne primjećujemo da štetimo u nekim stvarima bližnjima i sebi, te da tako žalostimo i svojega Boga.

Obratiti se ne znači – prestati pušiti cigarete ili od danas voziti po propisima, na primjer (makar je to u redu i odlično). To nije to. Obraćenje nije neka površna akcija „uljepšavanja“ sebe i svojeg ega. Nije predstava. Dok god, na primjer, misliš da je propovijed „za nekog drugoga“ i da „velečasni govori o mojoj mami/tati/zetu…“ (umjesto da misliš da Bog preko prečasnog/velečasnog gospodina župnog upravitelja/supsidijara/vikara/župnika u miru govori tebi) u tebi se još ne događa obraćenje. Ako Gospodinu govoriš: „Dao sam ti svoj život, idem svaki drugi dan u crkvu, plaćam školovanje djeci u Nigeriji, a ti si mi uzeo to i ono, a ne daješ mi ovo…“ nažalost nisi u obraćenju, nemaš pouzdanja, lutaš i tumaraš pustinjama ne nalazeći oazu, srce ti nije smireno, barem kao nakon nitroglicerina. O, kršćanstvo je tako neizrecivo više od naših navika, predrasuda, zamjerki, filozofiranja, prognoziranja…! Ako ne vapiš za obraćenjem, vodiš svoj život, svoje borbe na svoj način, a Bog ti je usputno potrebni dodatak jer je tako ipak nekako malo ljepše. A i naš je narod katolički. Raskrinkaj ogorčenost, sarkazam, znatiželju, nemilosrđe, neposlušnost, tvrdokornost, kritiziranje… u sebi, to je početak obraćenja. Prvo trebamo vidjeti gdje smo, a onda idemo dalje. Hrabro.

Ako Gospodinu govoriš: „Dao sam ti svoj život, idem svaki drugi dan u crkvu, plaćam školovanje djeci u Nigeriji, a ti si mi uzeo to i ono, a ne daješ mi ovo…“ nažalost nisi u obraćenju… O, kršćanstvo je tako neizrecivo više od naših navika, predrasuda, zamjerki, filozofiranja, prognoziranja…!

Obraćenje znači i prihvatiti tuđu pomoć. Tvrdoća srca, umišljenost i ponositost, oholost i egoizam kao snažni konopci priječe nas da prihvaćamo dobronamjernu pomoć stručnjaka. Ako si bolestan od alkoholizma (na primjer), budi kršćanin-vjernik, prihvati pomoć onih kojima je stalo do tebe. Ništa te drugo neće spasiti. „Snaga volje“ je bajka za malu djecu, ako si godinama rob alkohola (ili sličnih demonskih lanaca). Ponizi se, ohrabri se, priznaj da ti je pomoć potrebna i prihvati je. Pođi na liječenje u sanatorij, uključi se u klubove u bolnicama, slomi svoju tvrdoglavost i nijekanje stvarnosti i potraži pomoć, tj. obrati se! Ako ti i ne vidiš svoju bijedu, tvoji bližnji itekako vide, i pate. Obrati se, Bog se proslavlja i po lijeku i po liječnicima. Obrati se, poslušaj Gospodina koji govori i preko činjenica, preko bližnjih, preko događaja.

Obraćenje se mora prvenstveno dogoditi u području uma, razmišljanja. Tu krojimo svoje životne stavove, tu se vode odlučujuće bitke. Ja sam se, na primjer, odlučio preispitati i promijeniti neke aspekte svoje duhovnosti, i svako se malo savjetujem s iskusnijima. Ulazim u obraćenje iz dana u dan, nije lako, kad uporno zapnem bičujući svoje ustaljenosti i prefriganosti, kao da dobijem neku fibromialgiju. Ali borim se, to je važno. Želim biti poslušan i najiskrenije želim vršiti Božju a ne svoju volju. Sveti Mihael neprestano lomi i mijenja mačeve udarajući nečastive čete oko mene. Obraćam se, polako, postupno, s otporima ali ustrajno. Bog mi pomaže, liječi me, razbija mramor oko mojega srca, ljubi me silno i kroz napor obraćenja to mi dokazuje. Evo jednoga primjera iz moje osobne transformacije, mislim na bolje, koju prolazim zadnjih godina, slava Bogu.

Prije nekog vremena šokirao sam jednu grupu prigodom seminara. Odbio sam im usrdnu molbu da izvršim njihov ultimativni diktando. Naime, nakon dugog razmišljanja i molitve, u slobodi djeteta Božjega odlučih od tada, da unutar duhovnih obnova više neću činiti tzv. „polaganje ruku“. Dugo, dugo me to kopkalo, ali sada sam se odvažio i izgovorio to, spreman na sve. O, ja skroz naskroz ljubim karizmatsku Obnovu u Duhu Svetomu, čvrsto vjerujem u nadnaravnu Božju silu iscjeljenja i oslobođenja, koristim dar jezika, radujem se pred Stvoriteljem i plešući i plješćući i kličući! Položit ću ruke u imenu Isusa, na svakoga bolesnog, nevoljnog, depresivnog, odlutalog brata i sestru i žarko moliti za njih. Tko god se želi pomoliti za me, može me primiti za ruku ili položiti svoje ruke na moje rame. Volim silno ono djetinje u pokretu Obnove u Duhu Svetom, ono izvorno, katakombalno, ono uzbudljivo druženje s Gospodinom, ono promatranje sebe u njegovu zagrljaju!

Molitvene su zajednice predivno Božje djelovanje i blagoslov za Crkvu. Uglavnom jesu. Doživio sam istinska čuda, vidio kako ljudi ustaju iz kolica, svjedočio kako se i najtvrđa srca lome pred Gospodinom u plaču i kajanju, a da i ne govorim o spašenim bebama, brakovima, mladima; propovijedam o karizmama i sokolim ljude da ih primaju, međutim upozoravam i korim svaki fanatizam i izopačenost. Nepokolebljivo vjerujem da su upravo karizmatski pokreti osobiti dar Duha Svetoga Crkvi (kao što i pape naglašuju), kao zaštita pred krivovjerjem, permisivizmom, modernizmom, apostazijom i pred galopirajućom „grozotom pustoši“. Dar su, ako ne pristanu na kompromise s new ageovskim „duhom Trojanaca“ kako ga zovem. Ne samo dar kao zaštita, nego i dar za produbljenje vjeroispovijedanja, te svega onoga što taj „novi Pentekost“ čini kao kontinuirano ponavljanje onog prvog Silaska. Sâm vodim zajednicu toga tipa, u kojoj i šutimo, i klanjamo se, i slavimo, i molimo u cenakulu s Gospom, i proučavamo Sveto pismo i Katekizam i… Naravno, nitko nije imun na skretanje s puta! Živim se ljudima svašta može dogoditi. Vrag je lukav, ljudi su slabi pa skrenu, ako ne predaju svoju slabost Jakomu. Zabluda da imaš neku „moć“ može te zaslijepiti do neprepoznatljivosti. Neobuzdana revnost nekad zna eskalirati u ekscentričnost. U svakom žitu ima i kukolja. Nitko ne može sto posto tvrditi da će sutra biti ovakav ili onakav. Niti karizmatici, niti oni koji svoju utjehu i snagu nalaze u Tradiciji i povratku na staro, niti oni vjernici koji se nigdje ne svrstavaju (Nesvrstani), jer se i ne moraju. Neobraćenost srca temeljna je zamka svih koji unose nemir, razdor, onih koji se u pretjeranoj gorljivosti razbahate ili pak brzo ohlade. Nema izuzetaka, nomenklatura i puka struktura ne mogu nas osigurati pred eventualnim budalaštinama ili zastranjenjima ili pak pred nekim još većim grijehom. „Tko misli da čvrsto stoji, neka pazi da ne padne“ piše negdje u Bibliji. Obraćenje je uistinu stvar srca, ne etikete: ja sam karizmatik, ti si tradicionalist, a Katica je umjerena i klasična vjernica.

Dakle, silno volim karizmatski pokret i ostale pokrete nove evangelizacije i zahvaljujem Gospodinu na daru „sile odozgor“ nama danas, bombardiranima silama svijeta. Ali, vidjeh i shvatih da uopće ne moram na sve ponuđeno pristajati i svima vazda ugađati, te da je i to „ne moranje“ dio procesa i trudova obraćenja. Eto, to s polaganjem ruku, na primjer. Veselio sam se svakako, kada bi netko po tom činu blagoslova primio kakvu Božju milost, kakvo uslišanje svojega vapaja. Međutim, moram biti pošten prema sebi i drugima, shvatio sam jasno da to više nema smisla činiti javno i u masi svijeta, osim eventualno u nekim malim, za to dobro pripremljenim zajednicama, gdje je taj čin detaljno objašnjen i gdje su oni za koje molim svjesni da je to samo – blagoslov. Ovako, u crkvama i dvoranama događa se sve više igrokaza i pravih cirkusa, uz silna i silovita naguravanja, senzacionalizam, euforije, egzaltacije, ekstaze, plašenja, vriskanja, slikanja i snimanja, ponovnih dolazaka „jer prvi put nije upalilo“… nego što se događa milosnih Božjih dodira. Pojedinci su (možda nekoć s dobrom namjerom) upravo pomahnitali za darovima i čudesima, toliko da hoćeš-nećeš dobiješ sindrom karpalnog tunela u rukama nakon svakog seminara. Od vriskanja, što su kao neka uvertira u polaganje ruku, djeca i mladi doživljavaju traumu, a propovijed se ne može ni čuti. Ranjeni ljudi, našli su priliku da se oglase! Da ih netko gleda, doživi, primijeti. Najiskrenije ih poštujem u njihovoj povrijeđenosti, ali krikovima si neće pomoći. To nema veze s duhovnim, tu je u pitanju isključivo psiha. Zašto nema vike na svakodnevnim misama? Đavao je puno lukaviji, on se skriva, on niti pod egzorcizmima ne otkriva svoje ime bez duge borbe… Ovi vriskovi nisu od njega, već od ranjenosti duše tj. psihe. Iako i u tim ranjenostima, naravno, postoje tragovi zloduhovskih kandža.

No ok, vratimo se na problem polaganja ruku. Kolikim sam, evo grupama držao i po pet, šest sati duhovne obnove (ispovijed, klanjanje, euharistija, pouka) da bi me na kraju satrli pitanjima i molbama o „polaganju“. Kao da ovo prije ništa ne vrijedi! Kao da je to polaganje neki novi „osmi sakrament“, kao da sve živo ovisi o tom blagoslovu. Sâm sam nekoliko puta doživio taj tajnoviti pohod i „pao u Duhu“ i znam da Bog djeluje i preko toga znaka. Znam da nisam bio hipnotiziran niti podložan psiho-manipulaciji; znam, jer sam se jako odupirao tomu, a ipak me snašlo! A znam i da i je lakše „pasti u Duhu“ nego pasti na koljena (tužni smajlić)! Razumio sam i ovo: padaju pod silom Božjom oni kojima je potrebna poniznost, umanjivanje, „snižavanje“ (meni). Aha, hoćeš li sada tako hrliti pod ruke, grešniče? Obraćenje znači i prije i iznad svega: prihvaćanje križa! Promjena srca dolazi preko kerygme, preko navještaja Radosne vijesti, koja rađa vjeru („Vjera te tvoja spasila…“) Poslušnost Božjoj riječi mijenja naše živote. Ne ruko-polaganje!!! Čak i potpuno zdrav, možeš završiti u paklu, ne daj Bože. Što će koristiti polaganje ruku, ako se korjenito ne promijeni život u grijehu? Zašto mnogi izbjegavaju svećeničko polaganje ruku u sakramentima, a jure k’o Speedy Gonzales na duhovne obnove, gdje je krema događaja baš ovo o čemu pišem. Pazimo da „krema“ ne bi „kremirala“ našu odgovornost pred Kristom i vjeru u njega.

Sljedeće što me istinski smetalo i konstantno ljutilo bila je alarmantna glorifikacija moje osobe i ostalih svećenika koji polažu ruke. Koliko god puta govorio da Isus liječi, da Isus oslobađa, na kraju se opet ispostavilo da sam ipak ja nešto malo bolji, draži, pristupačniji i djelotvorniji od Isusa! Mene dotiču, mene zaklinju da im pomognem, meni se klanjaju (i ulizuju), mene traže kao suha zemlja vodu, meni se utječu! Sa mnom bi satima razgovarali, a minutama bi molili. Katastrofa. Nikako objasniti, uvijek jedno te isto. Također, razmotrimo gdje su plodovi tih silnih polaganja ruku? Nisam ih ni u sebi dovoljno primijetio. Ako se redovito ispovijedam, molim, pričešćujem… polaganje ruku mi uistinu ne treba.

Oprostite mi na uznemirujućem pitanju, ali gdje su tisuće koje dolaze nama „karizmaticima“ kad treba stajati ispred bolnica u molitvi za život, na primjer? Kad god dođem ispred naše bolnice, u gradu od 60 000 katolika, susrećem najviše dvoje ljudi koji satima sami bdiju. Ali na duhovnu se obnovu može putovati stotine kilometara, bez obzira na sve obaveze. Puni autobusi za svetišta i sastajališta. Sve razdragano i presretno, jer ide se po čudo. Vjerujem u čuda, ne vjerujem u spasonosnost čuda. Ne vjerujem da je čudo ograničeno samo na tijelo. Ne vjerujem da o čudima ovisi moja vjera i ljubav prema Gospodinu. Primijetio sam da se u grupe duhovnih obnova ubace svakojaki čudaci, koji počesto diktiraju ostalima što i kako trebaju razmišljati i činiti. Izmišljaju, preuveličavaju, plaše narod pričicama i nebulozama. Takvi neki nedefinirani stvore atmosferu koja preraste u nered. Sveti Pavao jasno kaže, aludirajući na bogoslužja: „… a sve neka bude dostojno i uredno“ (1Kor 4, 14).

Onda, primijetio sam da mnogi vjernici-polagoručitelji zapravo ignorantski prebacuju i primjenjuju zablude iz svijeta i poganstva, na ovo inače dobro i ispravno blagoslivljanje polaganjem ruku. Evo kako: misle da je to neka sveta „bioenergija“, ili da će to „nešto posebno“ trenutno riješiti sve nevolje, ili su si pak fokusirali da je ta „moć“ apsolutno jedno i jedino što im može pomoći. To jednostavno nije i ne može biti istina, Gospodin nas neće skinuti s križa, ta nije skinuo niti svojega Sina! Kao što u svijetu, naručujući s interneta ili ubacujući novčić u automat dobiju što god požele, tako i ovdje, dođu da bi dobili i uzeli, uvjereni da se „to“ uručuje evo upravo i isključivo i neupitno preko polaganja ruku. Mnogi vjernici gotovo valjda svaki drugi vikend sudjeluju u nekoj duhovnoj obnovi, pretvarajući se u one koji samo primaju, a ništa ne daruju, ne uzvraćaju. I tako postaju duhovno tromi, prejedaju se medom i mlijekom (od čega će jednom povraćati) i upadaju u niz drugih poteškoća, koje na kraju mogu uroditi i čak gubitkom same vjere! U jednom sam gradu u nas baš to zorno primijetio: godinama su samo primali, em ovog em onog karizmatika, organizirali sve moguće seminare, uživali u mnogim duhovnim događajima, „debljali se“ u cvatućoj duhovnosti. No, tamo jedva ikakva inicijativa može zaživjeti! „Nema ljudi.“ Nema tko bi zasukao rukave, radio humanitarno, pokretao udruge i zajednice… Jer svi dolaze samo „dobiti“, a nema ih kad trebaju „davati“. Tisuću i pol na susretu za ozdravljenje, pet buseva za Međugorje a jedna žena javlja se da bi sudjelovala u pro-lifeu. Meni, meni, meni… Moje, moje, moje… Ja, ja, ja… Daj, daj, daj… Odmah, sad, sad… Kao neka pjesma. Tužnija od najtužnijeg sevdaha.

Znam nažalost i za mnoge osobe koje inače nedjeljom ne odlaze u svoju crkvu („naš župnik nema duha…“) da slave sv. misu (!), ali nije im problem odlaziti na sto drugih mjesta pa i u inozemstvo, samo da bi „primili blagoslov“. A živi Isus im pred nosom, doma. Takvima ne daj Bože išta reći, možeš ostati bez prstiju od ugriza, a kako onda polagati ruke tako osakaćen? Ili, ako kažeš istinu, mogli bi i oni „položiti ruke“ odnosno šake. Hehehe. Samo ne obraćenje! Sve ostalo može.

Gdje su tisuće koje dolaze nama „karizmaticima“ kad treba stajati ispred bolnica u molitvi za život, na primjer? Kad god dođem ispred naše bolnice, u gradu od 60 000 katolika, susrećem najviše dvoje ljudi koji satima sami bdiju. Ali na duhovnu se obnovu može putovati stotine kilometara, bez obzira na sve obaveze

Oko svećenika koji makar povremeno služe tim načinom molitve, stvaraju se nevjerojatne fame i legende, koje djeluju kao ulje na vatru uzburkanih emocija. Mi smo „posebni“, mi smo jedinstveni. Ma tko sam ti ja, bolan, šaka jada. Ma to je suludo, strašno, jadno i sramotno. Možeš pričati unedogled, nitko te živ ne sluša. Koji paradoks! Dolaze k meni u velikoj ljubavi, ali samo zato da bi me „iskoristili“. Duboka je ovo tema i nema joj kraja. Nimalo ne niječem dobrobiti ovoga blagoslova, ali danas je ova nerazumna pomama za čudesnim ekspres izlječenjima prevršila svaku mjeru i prije sliči nekom pseudo-magijskom obredu, baš zato što nema obraćenja. Zašto se mučiti s obraćenjem, kad imam sve u polaganju ruku?

Obratiti se znači – čuti Božji glas. „Ako danas čujete glas Gospodnji, ne budite srca tvrda“ (Ps 95, 8) Teško je čuti taj glas u halabuci, kroz naguravanje, zbrku, strku i u raznim kvazi-karizmatskim performansama. Nagomilane nevolje ne nestaju naglo, kao što nisu naglo ni nastale. Dio auditorija neminovno će me krivo shvatiti, kao što će me i mnogi shvatiti ispravno: zbog vas ovo i pišem, a i zbog sebe. Da se obratimo, zajedno. Ne kažem da moji radni kolege moraju odmah prestati s tom praksom, već da se ta praksa treba staviti u neke granice. Ovo što imamo danas izmaklo je kontroli, uljudbi, pa i počesto zdravom razumu. Dolaze mi vjernici s molbom da položim ruke prije umjetne oplodnje. Jedan me moli da molim da mu se ljubavnica vrati. Da ne govorim o onima koji u slaboj glavobolji vide vraga, te im je odmah potreban egzorcizam, a najbolje da ga mole barem tri svećenika. Imam tonu sličnih primjera. Oni nisu slušali navještaj Riječi, nego su slušali susjedu koja im je rekla da taj i taj ima posebne moći. I za njih je to „amen“. Obraćenje, zasad, mission impossible. No, dobri Bog je strpljiv s nama, rastemo i padajući. On radi s nama i preko nas, bez obzira na naša ljudska ograničenja i usprkos našim nedorečenostima i ludostima. Obraćenje znači i: oranje i sijanje (iako je nama sve teško, uzeti Bibliju, postiti, svjedočiti); podvrći se operaciji (a mi bi sve bezbolno); ući u šutnju (a nama se sviđa buka i ljudska pažnja); i put i lijek i rađanje i skidanje maske i skidanje mrene. Često se baš to „seminarenje“ pretvara u bijeg od križa, posljedično – i od Krista! A on nas na križu želi susresti i spasiti!

To polaganje ruku je postalo kao neki „event“ kako se kaže na današnjem hrvatskom. U autobusima se samo o tome priča. Atmosfera je napeta, kako se približava kraj redovitog programa, jer počinje „ono glavno“. A tada, kao u košnici, kao na stadionu. Svi bi „pod ruke“ kao pod dva čarobna štapića. Nemam zaista više ni volje ni snage za prepucavanje, nadvikivanje, apeliranje i diskutiranje. Sada kažem župnicima: „Ako baš inzistirate, neka ljudi sjednu, ali i vi ćete moliti nad njima.“ Jezik mi se ukočio od ponavljanja: „Nisam iscjelitelj!“ Žao mi je tih svećenika koji se muče i koje muče. Žao mi je ponajviše vjernika koji u dobroj vjeri i ozbiljno traže i trebaju pomoć, ali se nekako najčešće podvrgnu površnim nagonima većine. Duhovna obnova treba obnoviti duh vjerom i snagom, za nošenje križa, a ne fanatizirati ga. Već odavna nisam polagao ruke, bio sam uvjeren da mogu nešto promijeniti, ali evo priznajem poraz. Jači su od moje dobre volje. Ne želim biti učlanjen u „raspašoj-aktivnosti“.

I onda još, mnogi ljudi čuju samo ono što žele čuti, i sami sebi postavljaju i dijagnoze i terapiju. Obično ne čuju poruku obraćenja, posvećenja, pokajanja, promjene, pokore, žrtve, zadovoljštine, nego samo: „Urečen sam, jamačno je šukundjed kriv, nabačeno mi je ovo i ono, trebamo istjerivanje barem nekih dvadesetak demona, svi mi u zgradi i ulici, osobito moja šogorica“ i slično. Pišem to dobronamjerno, želeći dobro svima koji traže olakšanje u svojim bolima. Spasenje se ne nalazi u rukama svećenika ili redovnika ili vjernika-laika, već u srcu Spasitelja. Ne, definitivno sam prekinuo s polaganjem ruku, finito. Pokušao sam, zaista jesam, ispraviti krive ljudske pretpostavke, iz petnih sam se žila trudio objasniti, mučio sam se dokazati, ali džabe, jednostavno ne dopire, to je toliko zabetonirano u ušima i srcima, da ovdje više nitko ne može ništa učiniti. Polaganje ruku je izvor i vrhunac i cilj i lijek i rješenje za sve probleme, to je jednostavno sve što ih zanima i za čim teže. Žao mi je, ali pišem istinu, i ne pretjerujem, zapravo sam i preblag, uviđavan. Ima divnih i dragih vjernika, na polaganje ruku dolaze s vapajem srca, pripremljeni, znajući tko je tko i što je što. Iskreno mole, vape. Dolaze s mnogim teškim bremenima. Traže pomoć. Ne rade gungulu, ne cerekaju se, ne izvrću se, ne glumataju, ne luduju, ne stvaraju pomutnju i horor zbog kojega poslije ostali imaju noćne móre. Ali takvi pretežito i ne stignu na taj blagoslov, pregazi ih „stampedo“ onih koji po osamsto devedeset i peti put primaju sve nebeske i zemaljske blagoslove, čitaj: zdravlje i novac. Kad to imam, onda je sve sjajno. Samo to mi je važno za sreću. Nije li tu potrebno obraćenje? Tako da ja više to ne činim, hvala lijepa, sayonara, neka me nadležni ispričaju, osim svakako u individualnom razgovoru, nakon ispovijedi, u bolesničkom pomazanju te za male grupe, kod kojih razumijem da ne traže grčevito prolazne darove nego vječnoga Darovatelja.

Mislim da sam donio dobru odluku, savjest mi je mirna, vidim i da me i ovdje Gospodin dodirnuo darom obraćenja, nisam rob ljudskih obzira, taman ne imao više nijedan seminar, važnije mi je da sam u pravednosti i volji Božjoj. „Nisam došao donijeti (prividan) mir, nego mač“, govori Gospodin, s mojim dodatkom u zagradi. Pozivam ali zaista ne prozivam, cijenjenu i dragu subraću u svećeništvu, one koji redovito prakticiraju tzv. polaganje ruku, pozivam s ljubavlju i uistinu dobronamjerno, oslanjajući se na moje višegodišnje iskustvo koje sam odlučno zatvorio, da razmisle dobro ima li smisla nastavljati s tom praksom ako se i u njih izobličila i pretvorila u show-program, ako je i u njihovim sredinama kulminirala u zacementiranu instituciju koja zasjenjuje sve ostale čine u crkvi. Isus je negdje rekao: „Sad više ne griješi, da ti se štogod gore ne bi dogodilo.“ O tome treba poučavati vjernike, a ne dozvoljavati da govor o čudima prerasta govor o Isusu. Obraćenje znači okrenuti (odvratiti=obratiti) leđa životu u grijesima. Po meni, grijeh je i to neprestano trčanje po seminarima, često u zanemarivanju obitelji i tako dalje, pomama za svećeničkim rukama, fiksacija i lov na brza izlječenja i oslobođenja, koja naravno dolaze isključivo „izvana“, a nipošto ne iz radikalne promjene srca. Ja to nisam nikada poticao, nikada odobravao, nikada i nikada naviještao, baš suprotno, vikao sam da se prestane s idolatrijom. Ali vidim da me uglavnom ne šljive ni pet posto, pa sam jednostavno prestao s tom praksom, inače vrlo Isusovom, vrlo biblijskom, vrlo korisnom, kao što već naglasih. Nisam prestao jer sam ogorčen ili zločest (ne u ovom smislu, inače jesam povremeno) nego jer sam shvatio da je to dobro za moje obraćenje. To je sve o tome. Sapienti sat.

Pitao sam svojeg duhovnika što bi, prema njemu, bilo obraćenje? Ovaj je čovjek meni najveći Božji dar i putokaz mi je neprestanoga obraćenja. Satima razgovaramo o Božjim čudesima i djelima, otkrivamo zagonetne Božje putove, molimo. To je jedan od najispravnijih ljudi, najautentičnijih vjernika koje sam ikada upoznao. Prošao je sito i rešeto, napatio se kao rijetko tko u životu. Evo što mi je ta izvanredna osoba i najbolji prijatelj i jedan od najvećih blagoslova mojega života i služenja rekao: „Obraćenje… Povjerovao sam u Božju ljubav prema meni. Činim sve bez prisilnog napora, ne činim ništa vlastitim silama. Ne mijenjam ja situaciju nego Gospodin. Promjena mojega stava mijenja moje (ne)prilike. Obraćenje je razotkrivanje istine, puta kojim trebam ići, ljubavi koja mi je sakrivena grijesima, podsjetnik na Božja obećanja. Obratiti se znači ući u radost zbog Božjeg pogleda, osvijestiti se iz nesvijesti svjetovnoga; Bog me zove imenom, ljubi me milosrdno i zauvijek. Obraćenje: usmrćenje vlastitih želja, ulazak u intimu s Bogom, bol umiranja – bol rađanja, povjerenje u neprestanom odrastanju. Duboka bol promjene, duboka ljubav zajedništva. Obraćenje čini moj život smislenim. To je i jedna tama, malo osvijetljena, hod u povjerenju i ljubavi. Obraćenje: grlim ljude koji mi čine zlo, opraštam bezuvjetno, obraćam pažnju, vraćam dostojanstvo sebi i njima. Obraćenje je avantura! Imam stalnog, najboljeg Prijatelja s kojim sve dijelim. Sigurnost, „sve će biti dobro, Bog sve vodi“. „Idem, evo me!“

Obraćenje znači i: primijetiti druge, osobito u njihovoj patnji, suosjećati s drugima. Obraćen čovjek/vjernik nosi Gospodina u središtu svojega srca, na prijestolju. Obraćenje se pokreće u nama i kad ne ranjavamo druge svojom ranjenošću. Onda, kad slamamo srca zbog Boga koji je toliko vrijeđan.

Kad promatram svjetska zbivanja, čini mi se kao da proživljavamo ponovno veliki potop. U duhovnom smislu. Tolika koncentracija zla i zabluda i kaosa, kao da su se nevidljivi oceani digli na narode. Noina arka nam je sveta misa. Pogledaj, masonerija i ostali upravo misu žele izbaciti, omraziti i ukinuti. Kad se ukine svakodnevna žrtva, dolazi „grozota pustoši“. Već su u mnogim zemljama uspjeli u tom naumu; crkve se zatvaraju i prodaju, svećenika ili nema ili su pod poganskim jarmom raznih pastoralnih suradnika i voditelja, koji se groze na kipove, krunice, križne putove, celibat, procesije, osobnu ispovijed… No, nekakva pusta sentimentalnost, bijeg u neke enklave, maštanje o onomu „kako je nekoć bilo“ nam ne pomaže: moramo se obratiti. Obraćeni vjernici mole i poste za one koji ih progone i omalovažavaju, šikaniraju i proglašuju zaostalim glupanima. Karizme su kao neka, recimo, vesla ovoj arci. Nije dobro ako se vesla sudaraju i pucaju. Nije u redu da neki vjernici jedne svećenike mrze, a druge obožavaju. Nije u redu sititi se seminarima, a proklinjati svoj i tuđi život. Ako se ne obratimo, nećemo dugo izdržati na dvije stolice. Obraćenje je mukotrpno kopkanje po savjesti, traženje bisera u polju, izvlačenje ribe iz jezera, sjedanje za stol sa Zakejima, Levijima i Magdalenama. Obraćenje je traženje Božjeg lica, Božje volje, Božjeg srca. Obraćenje nas otrježnjuje, šamara, prodire kroz kosti, vrti nas noćima, gura nas danima, smeta nam i dosađuje, dok konačno ne kažemo: „U redu, pristajem biti svet, želim to, cijelim srcem.“

„Ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko“ (Mt 5, 20) Evo, Gospodin traži nešto više od nas. Nije dovoljno samo „pomoliti se“, samo raspravljati, gunđati, imati „svoj sveti mir“ i svoje „dobre navike“. Nije dovoljno samo nositi kostim religioznosti. Ako smo autentični i zreli kršćani, nećemo isticati tuđe grijehe radi uzvišenja sebe i nećemo biti samo-pravedni; ne ćemo se nametati, moralizirati radi moraliziranja, uporno vršiti svoju volju. Krist traži nešto drugo: traži djela ljubavi, svjedočanstvo života, neprestano obráćanje! Da, trebamo se dnevno obraćati, ispravljati greške, odlučivati se za bolje i Božje. Ne budi vjernik koji moli i koji odmah poslije mise ogovara ili čak psuje. Dozvoli se poučiti. Istraži dubine oceana Božje prisutnosti u svijetu, ne plivaj plitko i ne budi plitak. Ne drži se manijakalno svojih misli, možda ipak nisi uvijek u pravu. Krunica nije stvorena za bičevanje, gušenje i vezivanje „dragih bližnjih koji su u krivu“. Promijeni stav. Ispituj duhove. Priznaj grijehe koje skrivaš i koje niječeš, jer si ih zatrpao maskom uzorna života, vrijedna i pravedna. Ako si u kakvoj zajednici, neka ti vrijede ova pravila: radost da, urnebes ne; slavljenje da, trans ne; polaganje ruku da, vašar ne. Nijedno pretjerivanje ne donosi mir za kojim žudiš. Nova evangelizacija – poziv je na obraćenje današnjim katolicima, kažu mjerodavni. A zašto se uopće obratiti i obraćati? Zato što je cvijet obraćenja nebo na zemlji! Obraćen čovjek je nebeski čovjek. Onaj koji se obraća dionik je vječne sreće, baštinik nebeske sretnosti. On će biti kao apostoli: progonjeni, mučeni, ubijeni, ali stameni u vjeri do kraja, i zaljubljeni u Isusa, do kraja, i s njime u raju, zauvijek. Molite za moje stvarno obraćenje, hvala od srca.

Marko Glogović | Bitno.net


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 26. veljače 2018.

Možda vam se svidi