Ako vjerujemo objavljenoj Božjoj riječi Svetoga pisma, onda moramo znati i da prije drugog Kristova dolaska na svijet dolazi i netko zvan Antikrist. Kao što se svijet priprema na njegov dolazak, tako se i mi, Crkva Kristova, trebamo suočiti s činjenicom njegova dolaska.

Kada će to biti, ne znamo. Kako će to izgledati, znamo. Sve je zapisano u mnogim proročkim slikama kako Staroga tako i Novoga zavjeta. A i toliki su sveci i mistici i teolozi pisali o Antikristu te nam pojašnjavali stvarnost njegova lika. Vidimo danas da mu svijet marljivo priprema dolazak, na mnoge načine i kroz mnoge događaje. Brzo i brzinski se mijenjaju postojeći zakoni, donose se nove, izopačene i do jučer nezamislive paradigme, radi se intenzivno na promjenama svijesti i podsvijesti, preinačuje se povijest, izokreću se istine i činjenice, ruše se moralni poredci, legalizira se nasilje pod krinkom nenasilja, mudri se čine glupima i obrnuto, sije se globalna malodušnost i ravnodušnost, raste općenarodna apatija, glorificiraju se korisni kompromisi s međusobno nepomirljivim elementima i dimenzijama; stvara se bipolarno društvo – gospodara i robova.

Tko više uopće mari za istinu, tko ju može prepoznati?! Svatko lupeta svoje, imamo šumu različitih interpretacija „istine“. Priprema se širok put s crvenim tepihom za dolazak onoga koji će zavesti mnoge i doslovno posvuda. Događaju se nesagledive prekretnice na području spolnosti, braka i obitelji, u politici, u religijama, u zdravstvu i ekonomijama. Svijetu prijete ratovi, pogubniji nego ikoji drugi u prošlosti ratovanja – pa i ratovi bolestima, virusima, epidemijama.

Čovjek je sve zatvoreniji na Milost, sve otuđeniji od bližnjih, u sve većoj konfuziji glede svega i sviju, a ponajviše glede samoga sebe. Sve to i mnogo više, ponavljam sa stopostotnom sigurnošću, priprema je za dolazak Antikrista – čovjeka, koji će biti žuđeni „spasitelj“ svijeta i koji će ujediniti politiku i religiju, donijeti „mir i pravdu“ i zablistati na svim područjima društvenih aktivnosti, kao dugo očekivana osoba kojoj će se pokloniti milijarde, čudotvorac i mirotvorac. Da, on će biti čovjek, iako do srži ispunjen zlodusima. Taj će i takav odgovarati i mnogim kršćanima, zapravo, kako se danas čini, vjerojatno i većini. Jer bezličan i prestrašen, peterostrukih mjerila i zakržljao vjernik jedva čeka da ga netko ubaci u fikciju „boljeg sutra“. A toga jednostavno nema. Ima samo križ, koji baš i nismo voljni nositi. No, bez brige – Ostatak će ostati. „Vrata paklena“ – uvjerava Gospod – ne mogu presuditi Kristovoj Zaručnici. Ona će svakako biti ponižena, progonjena, ponegdje unakažena, oslabljena i obeshrabrena, ali neće propasti i nestati. Između ovoga danas i toga sutra, mojim skromnim mišljenjem, dolazi kao prekretnica i kao jedna čak divna prilika, ovo što je prorekao papa Benedikt XVI. Vrlo je zanimljivo i znakovito, pa pročitajmo zajedno:

„Nakon današnje krize Crkve sutra će se pojaviti – Crkva koja je mnogo izgubila. Ona će biti mala i morat će početi iznova, više ili manje od početka. Ona više neće moći živjeti u mnogim građevinama koje je izgradila u vrijeme blagostanja. Kako će se broj njezinih pristaša smanjivati, tako će izgubiti mnoge od svojih društvenih povlastica. Za razliku od ranijih vremena, na nju će se gledati puno više kao na dobrovoljno društvo, gdje ljudi ulaze samo slobodnom voljom. Kao malo društvo, pred nju će se staviti puno veći zahtjevi na poticaj njezinih pojedinih članova. Nema sumnje da će otkriti nove oblike službe i da će zarediti za svećenika odabrane kršćane koji već slijede neku profesiju.

U mnogim manjim zajednicama ili samostalnim društvenim skupinama, pastoralna skrb će se obavljati po ovom modelu. Uz to, služba svećeništva s punim radnim vremenom će biti neophodna baš kao i nekad. No, unatoč svim promjenama koje bi se mogle dogoditi, Crkva će naći svoje utočište iznova i s punim uvjerenjem u onome što je uvijek bilo u njezinom središtu: u vjeri u Trojedinog Boga, u Isusa Krista, Sina Božjega koji je postao čovjekom, u prisutnosti Duha sve do kraja svijeta. U vjeri i molitvi ona će ponovno prepoznati svoje pravo središte i doživjeti sakramente opet kao štovanje Boga, a ne kao predmet liturgijskog učenja. Crkva će postati više duhovna Crkva, ne pretpostavljajući nekakav politički mandat, ne koketirajući niti s lijevim niti desnim strankama. Bit će to teška vremena za Crkvu jer proces kristalizacije i pojašnjenja stajat će je puno vrijedne energije. To će je osiromašiti i uzrokovati da postane Crkva krotkih.

Proces će biti još i teži jer će se morati odustati od crkvene uskogrudnosti pa i od pompozne samovolje. Može se predvidjeti da će za sve ovo trebati vremena. Proces će biti dug i zamoran kao što je bio put od lažnog progresivizma uoči Francuske revolucije – kada se za biskupa mislilo da je pametan ako ismijava dogme ili čak da sumnja u samo postojanje Boga – sve do obnove u devetnaestom stoljeću. No, kada ovaj proces postane dio prošlosti, velika će moć poteći iz ovakve više produhovljene i pojednostavljene Crkve. Muškarci u potpuno planiranom svijetu naći će se neopisivo usamljeni. Ako su u potpunosti izgubili iz vida Boga, oni će osjećati cijeli užas svog siromaštva. Tada će otkriti malo stado vjernika kao nešto posve novo. Otkrit će ga kao nadu koja je im je namijenjena, odgovor koji su uvijek tražili u tajnosti.

I tako mi se čini da se Crkva suočava s vrlo teškim vremenima. Prava kriza jedva da je počela. Moramo računati na nevjerojatne preokrete. Ali sam isto tako siguran u ono što će ostati na kraju: ne Crkva političkog kulta, koja je umrla još s Goebbelsom, nego Crkva vjere. Ona možda više i neće biti dominantna društvena sila u mjeri u kojoj je bila sve donedavno, ali će uživati u svježem procvatu i biti prepoznata kao čovjekov dom, gdje će naći i život i nadu nakon smrti.“ (Izvor: quovadiscroatia.com)

Zar nismo već ušli dobrano u ovo stanje, mi Europljani? Kod nas je još jaka tradicija, ali koliko će proći vremena dok ljudi ne shvate da mogu i – bez tradicije? Upravo su se tako hametice ispraznile crkve Zapada. Što će sve naši donijeti iz Njemačke, i to je pitanje. Još malo pa će mladi reći, zaštićeni svojim „pravima“: “Tata, ja ne bih na krizmu.” Misliš da neće? Što njima znače svi ti naši rituali i obredi i fešte? Većini, baš ništa, samo teret. Svi koji misle da pretjerujem, neka posjete koju crkvu u Belgiji, u Nizozemskoj… Ima izuzetaka, ima. Uglavnom su ti izuzeci primjetni u malim živim molitvenim i evangelizacijskim zajednicama, koje uglavnom kod nas, kako je opće poznato, nisu dobrodošle poprilici u 19 od 20 mjesta.

Što će nama neki civili solit’ pamet. Nikakve koristi od njih. Samo nas gnjave, dolazili bi triput tjedno u crkvu. Ima živih malih zajednica, ali uglavnom, kako je sam papa Franjo jednom rekao: “Europa je kao stara baka nemoćna da više rađa”, a mislio je na Crkvu katoličku u njoj. Ludo je vjerovati da nas to neće dohvatiti, da nas bezboštvo neće raniti. A kako bi onda došao Antikrist? Ako vjerujemo u pisano, onda se trebamo nekako pokrenuti u tom smislu. Zar nije sve u Božjem planu? Zašto bi progonstva bila zlo za nas? Zar Bog ne šalje jasne znakove i ne čini li nas ranjenima da bismo se otrijeznili i drugačije molili i radili?

Imaš li ti, Čitaoče, neki osjećaj da se ponašamo kao da ne znamo za sve ovo, kao da nemamo pojma o Antikristu, kao da se nas to zapravo i ne tiče? Imaš li osjećaj da se ne pripremamo dovoljno ili čak uopće na te stvarnosti koje su već ovdje, pred našim nosom i očima i ušima? Svijet se super radikalno mijenja, u svim pogledima i u svim pravcima, a mi kao da stojimo ukopani u svoje beneficije i malo činimo da kao Kristovi radikalnije slijedimo svojeg Učitelja i Spasitelja. Neki žive kao da je Crkva još uvijek omiljena društvena princeza, kao da nismo razrovani krizama i skandalima, kao da smo neki moćan faktor u državi i državama, kao da ne postoje proroštva koja se obistinjuju rapidno i aktualno, tu.

Još nas drže masovna okupljanja za crkvene blagdane, a crkve bez djece i mladih u nedjelje kao da nisu problem (i još oko dvjesto sličnih problema). Kad sutra dođe Antikrist, mnogi će župnici njegovu sliku staviti na pokrajnji oltar na štovanje. To je zato, jer danas zatvaramo oči. Jer se ne usudimo učiniti nešto drugačije, konkretnije, evanđeoskije. Nije dovoljno imati legalizirane crkvene objekte, isključivo redoviti pastoral, uredno plaćene račune, mir s mjesnom vlašću, uređenu fasadu, obnovljene freske, kulturno-umjetnička događanja u pripremi proštenja, pečatiranja, dokumentaciju, vizitaciju, plaću. Mora postojati nešto više, nešto drugačije, nešto što nas odvaja od svijeta i čini svetima! Što nas razlikuje od bilo koje druge religije, organizacije, duhovnog pokreta??? Prvo nas svećenike, a onda i vas vjernike-laike. Svijet nema percepciju o nama kršćanima, da smo različiti, drukčiji! Ne bolji, nego drukčiji! Mora postojati nešto više od ovoga u čemu jesmo, klasično i rutinski. Ovako, u ovoj ustajaloj vodi „dobro je ovako kako jest“ mentaliteta, u kojemu prihvaćamo sve osim križa, tonemo a i da ne znamo, otrovani i omamljeni isparavanjima takvih močvara. Dok još možemo, moramo izaći, moramo dušama gorljivo pokazivati Put, Istinu i Život. Dok još smijemo, trebamo s više vatre živjeti ono što nam je predano, riskirati, padati i ustajati, odupirati se duhu Antikrista, tražiti Božje lice, produbljivati naš odnos s Gospodinom, moliti i očekivati više od njega, istraživati više o njemu, živjeti u sve većem suživotu s njime… A ne biti zadovoljni onime što imamo. To je put sigurne iznemoglosti ne-činjenjem, duhovnog i ne-samo-duhovnog srozavanja i betoniziranja milosti.

U svojem sam samostanu tako, već četvrti put ugostio Marina Restrepa, evangelizatora rodom iz Kolumbije. O njemu danas na našem jeziku imamo mnoge članke i knjige, te mnoge prevođene kateheze sa susreta. Nekako smo si postali baš dobri prijatelji, razgovaramo o svemu, sad piše i knjigu o duhovnoj strani pobačaja, na moju usrdnu zamolbu. Silno voli doći u naš samostan, oduševljen je prirodom, crkvom, našom hranom i gostoljubivošću naših ljudi. Uglavnom, za one koji ne znaju, Marino je 47 godina svojega života proveo u potpunom poganstvu i okusio je sve što je mogao naći u svijetu grijeha: drogu, alkoholizam, promiskuitet, newageovsku ideologiju, a uz sve to prolazio je kroz mnogobrojne bračne i obiteljske probleme, potpuno nezainteresiran spasenjem vječne duše i općenito vjerom i moralom.

Radio je, osim kao diler, i u Hollywoodu, živio u Kolumbiji, Njemačkoj, Engleskoj i SAD-u, provodeći svugdje isti način života, u porocima i teškim grijesima, u depresijama i izlascima iz depresija, u negiranju činjeničnog stanja tumora duha i opiranju zdravom razumu. Sve dok ga jednoga dana nisu oteli gerilci koji su ga svezana šest mjeseci držali zatočenog u nekoj kolibi-špilji sa šišmišima i paucima duboko u prašumi, čekajući obiteljsku otkupninu za njega. Ne znam poznajemo li malo kolumbijske stvarnosti; donedavna je ovo bila sudbina stotina tisuća ljudi. Oružje, droga, otmice, narko-karteli, kriminal, prostitucija… Kolumbija je „cvjetala“ tako zadnjih sedamdeset godina. Toliko patnje i toliko suza i stradanja nevinih, užas jedan. Evo i on je, dakle, iskusio nešto od te grozote.

Očekujući da ga smaknu – kako su i sami nagovijestili – Marino je provodio dane i noći u tom strašnom mjestu razmišljajući o svojem životu. Uopće ne poznavajući, ne želeći i ne računajući na Božju intervenciju, upravo mu se to dogodilo! U jednom trenutku Gospodin je mistično i stvarno zakoračio u njegov život, mijenjajući ga u potpunosti. U vrlo skraćenoj verziji: doživio je osudu zbog svojeg dosadašnjeg životarenja, pojavu Gospodina Isusa i drugu priliku koju mu je darovao; pokazane su mu otajstvene stvarnosti vječnosti, raj, pakao i čistilište, te su mu ulivene duhovne spoznaje o mnogim aspektima i dimenzijama Boga i čovjeka, svijeta, grijeha i milosti, prokletstva i blagoslova, tame i svjetla, dobra i zla. Nakon čudesnog oslobođenja prvo je našao svećenika i ispovjedio svoje grijehe, a ubrzo nakon povratka Crkvi i Gospodinu dobio je i nadahnuće da pokrene „Hodočasnike ljubavi“ – pokret nove evangelizacije. Otada je sav svoj život preusmjerio prema Božjim standardima i volji, obvezavši se i zaželjevši da do kraja života obilazi zemlje i ljude svjedočeći o Božjem neizmjernom milosrđu, pripovijedajući sve što je doživio i spoznao. I tako, naš je dragi brat Marino obišao već cijeli svijet, pozivajući na obraćenje i autentično življenje vjere. Ne ide to naravno bez progona, kušnji i raznih problema. Sedam mjeseci je bio zatvoren ni kriv ni dužan u jedan od najgorih mogućih zatvora, gdje je, uza sve opasnosti od osuđenih teških kriminalaca, ubojica, silovatelja, pedofila, dilera droge, uživao čudesnu Božju zaštitu i još je k tomu napisao knjigu svojih razmatranja objavljenih mu u tom mjestu strave ljudskoga pada. Nedavno je postao djed, njegova je bol i ta što mu se dvojica sinova još nisu približila Bogu. Također, nedavno je i operirao srce, ali on se ne da, radi punom parom, pokret raste i razvija se, on u nekoliko mjeseci obiđe i desetke mjesta u mnogim državama svijeta…

Nama je ove godine govorio o Blaženoj Djevici Mariji, a u drugom predavanju o Božjem milosrđu. Ja sam osobno izabrao ove teme, jer sam htio da malo dublje zaronimo u te vrlo bitne osobe i osobitosti. Njegove su kateheze uistinu nešto posebno. Jednostavnim jezikom opisuje nevjerojatne nebeske istine. On je staložen, spokojan, ništa ne ostavlja nerazjašnjenim. Nakon predavanja ostaje s ljudima u razgovoru, moli s njima ako zatraže. Upozorava vjernike na opasnosti koje nudi svijet i poziva da se potpuno predamo Gospodinu. Njegove su najčešće teme: važnost sakramentalnog života, predbračna čistoća mladih, istina o demonskoj pozadini abortusa, LGBT pokreta, masoneriji; nužnost povratku praksama posta i pokore, molitvi krunice i ostalih katoličkih pobožnosti; upozorava na otpadništvo koje se događa u Crkvi i daje smjernice kako ga prepoznati i ne ulaziti u jedinstvo s tim duhom. Marino govori o potrebi iskrene i neprestane molitve koja mijenja čovjeka, o čitanju Biblije, o razmišljanju o vječnom životu i besmrtnosti duše. Govori i o napadima na obitelj, o ispravnom odgoju djece i mladih, o ljubavi prema papi, Crkvi, Učiteljstvu, svećenicima. Osobito stavlja naglasak na otpor „protestantizaciji“ naših katoličkih uvjerenja i vjeroispovijedanja. Naime, on tvrdi kako mnogi katolici nisu svjesni dara Euharistije i Gospe i sakramenata koje posjedujemo, te dopuštaju da im mnoge ideje, temeljno nastale u protestantizmu, kradu milosti i blagoslove koje kao katolici imaju.

Tako, on se opire raznim novotarijama u liturgiji, spektakularnim i senzacionalističkim molitvama za ozdravljenje, javnim egzorcizmima, „evanđelju prosperiteta“ i mnogim drugim „škakljanjima ušiju“ koje su mnogi katolici (osobito u Amerikama) bez razmišljanja prihvatili. No, kaže, nije tomu svemu izlaz u zatvaranje u neke „svete katakombe“ ili enklave, nije izlaz povratak na pretkoncilsko doba, u pretkoncilske prakse, jezik, obrede, nego na traženju svetosti danas, ovdje, u poslušnosti Crkvi koju vodi Duh Sveti. Jer, dodajem, ako ćemo druge (o)suditi, isti smo farizeji, ma kako se nazivali i kojim god jezikom u liturgiji govorili. Danas su jako moderne krajnosti. Koje se mrze.

Katolici, nadalje priča gost, nisu neka sljedba, nisu jedna od denominacija. Marino nije karizmatik na kakve smo naviknuli, iako ga je Bog obdario mnogim karizmama, za zajednicu vjernika. Štoviše, on trezveno pristupa nekim tzv. karizmatskim pojavama i potiče da razmišljamo, a ne da srljamo, te da, ako nismo u nešto potpuno sigurni, da to odmah i ostavimo. Rekao nam je kako se simpatizeri i uključeni u karizmatskim pokretima moraju osobito čuvati tzv. „evanđelja prosperiteta“ koje nam se nameće pogotovo iz raznih čudnovatih pseudo-evanđeoskih duhovnosti sa Zapada. Tamo je na snazi (ne kod svih naravno) jedna totalna zbunjenost i ludilo. Vrlo tužno, vrlo ružno, vrlo „newageovski“ nude se vrlo ozbiljne duhovne perverzije s maskom kršćanstva. U ovomu trenutku, „as we speak“, u Americi se i drugdje događaju abnormalne stvari po protestantskim crkvama, možda i u nekom smislu kao posljedica davnog ili prijašnjeg otpada od katoličke i apostolske Crkve, ako gledamo na taj protestantski dio kršćanstva. Veliko otpadništvo u gotovo svim područjima nauka i djelovanja, svakojake zloporabe u crkvama u kojima divljaju nevjerojatni lažni proroci, u kojima bujaju nakaradni nauci, gdje razna „otkrivenja“ truju mase vjernika, a često dojučerašnji Kristovi danas su sablazan i tama. To se događa sve više i snažnije kako kod „naših“ tako i kod „njihovih“.

Pogledajmo evo videa s YouTubea, iz, na primjer, ponekih glasnih američkih protestantskih zajednica, pa će nam se slediti krv u katoličkim žilama. Poneki (svjetski poznati i uvaženi) pastori svojim dahom ruše stotine odjednom, ljudi se na pozornici valjaju polugoli, skaču, pjene se, urlaju, izmišljaju i prenemažu se, „liječe se“ momentalno i side i tumori i ovisnosti o kokainu, a da o financijskim dobrobitima showa i ne govorimo. Neki pastori nagovaraju pastvu da im kupe nove avione! U „Božje ime“. Naivni i slabi ljudi padaju u te mreže satkane lažima. Oni će se ponašati i govoriti kao mnogi opsjednuti, kao opsjednuti u npr. indijskim kultovima i slično. Oni reže, zavijaju, tonu sve dublje u blato zabluda, otupljuju na Istinu. Danas takvi moderni propovjednici ne propovijedaju Božju riječ, nego drže motivacijske govore! Ili se deru s propovjedaonica kao mahniti. Ljudi to žele, odobravaju! Stotine tisuća hrle čuti propovijedi bez poziva na obraćenje! Samo da nam „bude bolje“. Puno je tu svakako i psihologije mase, insinuacija, raznovrsnih manipulacija. Sve lijepo odjeveno u biblijsku nošnju.

Takvi sve počesto opravdavaju, te imamo, na primjer, izjave pastora milijunskih crkava kako „pobačaj i/ili homoseksualnost nisu grijeh“. Katolički karizmatici, možemo tako zaključiti, imaju korijene u protestantskim „probuđenjima“ i duhovskim manifestacijama iz 60-ih godina prošloga stoljeća. Njeguju međusobno poštivanje, suživot i suradnju – ekumenizam. I to je ok. S onima koji su ok. Međutim, u svojoj srži naši su karizmatici i teološko i pastoralno bitno drugačiji. Odnosno, tako bi svakako trebalo biti! Stoga nam je gostovanje dragog Marina Restrepa bilo jedno stvarno osvježenje, pouka ali i poziv da ostanemo oprezni i budni. Nekada radimo gluposti ne znajući, nekada iz obijesti. Nekada ostajemo zatvorenih ušiju iako nam je sve jasno. Nekada Bog dopusti bolest, skandal, muku, slom da bi nas po tome iscijelio. Hvala mu na ovakvim svjedocima i evangelizatorima, koji apostolski djeluju na njegovu slavu i naše obraćenje. Ma nije stvar u protestantima, Bog ih blagoslovio, niti je stvar u islamu ili u komunizmu. Sve je stvar mojeg i tvojeg srca. Marino nas nije učio napadati i optuživati protestante, strepiti od rukovanja s njima, nego nas je poučio da svoje trebamo čuvati i razvijati, voljeti i braniti, shvaćati i produbljivati spoznaje. Niti jednu ružnu riječ nije rekao o toj našoj – hoćeš ili nećeš, braći – nego nas je podsjetio na istine naše vjere, kao najvećeg Božjeg dara u ovomu životu. Blago katoliku koji je svjestan blaga koje ima! Ja sam mu skrušeno priznao da ponekad slušam propovijedi nekih pastora, da tu i tamo pročitam neku dobru protestantsku knjigu, i da volim njihovo slavljenje, ono umjereno, ne ono neko hard-rock urlikanje. Pogledao me kao da sam vojnik kolumbijske gerile i dao mi je broj telefona nekog dobrog sto posto katoličkog egzorcista iz Italije, pa se evo spremam na put.

To je bila šala.

Također, Marino se dotakao pitanja abortusa. Rekao mi je da nađem vrlo dojmljiv opis ovoga čina u svjedočanstvu jedne druge latinsko-američke svjedokinje Božje nezamislive ljubavi, pa sam odmah potražio na internetu. Dakle, poznata obraćenica i evangelizatorica dr. Gloria Polo u svojem svjedočenju novoga života nakon silaska u pakao, između ostaloga, govori:

„Svaki put kada se prolijeva krv jednog djeteta, za Sotonu je to kao velika žrtva paljenica, to je svečana gozba za Đavla… Vidjela sam kako se naša duša u trenutku stvaranja stvara, u času kada sjemena stanica susretne jajnu stanicu. Tada bljesne predivna iskra, koja isijava svjetlo, koja ima izvor u svjetlosnom suncu Boga Oca. I trbuh žene koja postaje majkom bude obasjan zrakama te nove duše u času, kada njezina jajna stanica bude oplođena. A kada dođe do pobačaja, tada kriči i jauče ta duša od velike boli, premda još nisu oblikovane ni oči niti ostali udovi. I čitava zajednica svetih, čitav onostrani svijet čuje te krikove i to jaukanje, kada jedna nova, s pomoću Božjom stvorena duša, bude ubijena. Čitav nebeski svod trese se pod tim krikom i čuje ga se od jednog kraja do drugoga, glasno i jasno kao jeka u brdima. U paklu se također čuju glasni krikovi, ali tamo su to krikovi divljeg veselja… Što će biti s našim svijetom, ako je cijena nevine krvi svakog pojedinog nerođenog djeteta tolika da jedan novi zloduh biva pušten slobodno na zemlju. Uskoro će na našem svijetu postati tama od brojnih puštenih zloduha…“

Citirao sam ovo jer mi se čini važnim opet i opet ponoviti da je i abortus i eutanazija i svaki drugi udarac na dostojanstvo i svetinju ljudskoga tijela i duše zapravo u izvoru mnogih zala koja nas pogađaju kao narode. Marino je govorio o tomu koliko katolika danas opravdava i podržava pobačaj. A mirno se pričešćuju Kristovim tijelom i krvlju. Vrlo je upečatljivo i višekratno ustvrdio, da više nemamo vremena. Da se trebamo istinski pokajati i početi živjeti svoju vjeru kako treba. Molim se za to da tako bude, da poslušamo glas današnjih Božjih proroka i životom u mnogim kompromisima i mlakosti ne prezremo žrtvu s Golgote, kojom smo spašeni za vječnost.

pater Marko Glogović | Bitno.net