NOVA MARKOBIOTIKA

Pater Marko Glogović o autentičnim i lažnim objavama Blažene Marije Djevice i kako ih razlikovati

Pravi Marijini učenici su oni koji nasljeduju njezine vrline. Oni nikada neće napadati, vrijeđati, osuđivati. Oni se nikada neće bahatiti, neće prijetiti i uznositi sebe, nemilosrdni prema bližnjima. Gospini ljudi su zapravo neprimjetni, čvrsto stoje na zemlji, ne mudruju i ne moraliziraju, ne galame, ne naređuju i ne uneređuju

Foto: Shutterstock.com

13. lipnja 2017. za mene je vrlo poseban dan.

Više sam puta već rekao i napisao kako je taj dan nastala jedna osjetna prekretnica u mojem životu, te kako od tada dišem novim plućima. Odnosno, osjećam novim srcem, jer dogodilo se nešto intenzivno, invazivno i interesantno, čak intrigantno.

Sklopio sam „Savez ljubavi“ s Majkom triput divnom, u njezinu svetištu u Maloj Subotici kod Čakovca. Za taj sam se osobiti i životno važan događaj dugo i ozbiljno pripremao, proučavajući neobično duboku duhovnost Šenštata (Schönstatt) i njegova utemeljitelja sluge Božjega p. Josipa Kentenicha. Ovdje marijanska pobožnost prestaje biti samo – pobožnost. Blago onomu tko ispravno shvati duh šenštatskog poslanja u Crkvi i svijetu, jer Gospa preko ovoga pokreta nudi tolike neopisive, vrlo stvarne intervencije u živote svoje ljubljene djece.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Tijekom svojeg školovanja, putovanja i osobnog religioznog rasta, upoznao sam mnoge marijanske inicijative, grupe, pokrete i zajednice raznih smjerova i karaktera. Međutim, ušavši u svetište u ovom prelijepom međimurskom mjestu, isti sam trenutak nekako znao: „Došao sam doma.“ Tu sam sreo braću i sestre ispunjene Majčinom prisutnošću, one koji su njoj povjerili svaki detalj svojih svakodnevica i u svemu što čine traže posvećenje i svetost. U ovoj duhovnosti nema pretjerivanja, sladunjavosti, nema mjesta za nametanje svojih „viđenja“ situacija. Gospa je ovdje istinska voditeljica srdaca, blagoslovljena gospodarica a ujedno službenica Božja koja pomaže nama, slugama, da izvršimo svoje misije i postignemo obećano spasenje.

Vrlo mi se svidio ovaj pokret ljubavi, jer je tako skroman i malen, a tako velik i silan. Svaka riječ utemeljitelja dolazi kao melem na rane, kao odgovor na lutanja; o našoj Gospi piše s autentičnim poštivanjem i zaljubljenošću, bez zanesenjaštva, kvazi-devocije ili euforija, teološki jasno, u potpunosti u skladu s crkvenim naukom i predajom. Kad se, sloj po sloj objavljuje ova dubina odnosa, milosti, darova, žrtve… Čovjek se zapanji od šoka spoznajâ što se otkrivaju posredstvom Majke Božje Marije. Kad uđeš iza zavjesa i zaslona pukih termina i tradicionalnih izričaja, a „Utočište grešnika“ (kako je originalan naziv šenštatske milosne slike) postane tvoje svakodnevno ogledalo… Počinješ gledati sebe u njezinom naručju, jer kao što drži malenoga Isusa, upravo tako drži i tebe i mene.

Ovaj neizrecivi odnos naših srdaca, ova neshvatljiva ponuda najužeg mogućeg suživota s Majkom, ovo sudbonosno predanje svega što imam i jesam njoj – to je eto taj naš Šenštat, ta duhovnost zajedništva i srca pred Marijinim prijestoljem. Tu se dobivaju ozdravljenja i oslobođenja duha i duše, tu se uči kako nositi terete tijela i tjelesnosti, tu izviru darovi poniznosti, strpljivosti, ljubavi – ne bez odricanja, pokore, oranja mnogih njiva i ponovnih uzdizanja nakon mnogih posrtaja i padova. Tu se možemo polako riješiti ludila u nama; egoizma, oholosti, lažne veličine, napadnosti, agresivnosti, podmuklosti. Ovdje se Gospa nije ukazala, ne ćemo ovdje naći milijune ljudi, pa ne ćemo niti svjedočiti čudesnim izlječenjima, čudesima u prirodi, ne ćemo moći okružiti vidioce i slikati ih… Zapravo, ovdje je sve tiho i mirno, kao stvoreno da pogledamo dalje i šire, da zaronimo dublje, da se suočimo osobno sa svojim rastrganostima i neprilagođenostima. S ovoga mjesta Marija šalje svoje apostole u svijet, da oni dalje pronose njezin zagrljaj za svakoga čovjeka, stvorenog na sliku Božju. U nas se gradi i drugo svetište, u Slavoniji, a gotovo 200 svetišta Majke triput divne razasuto je po svijetu, dozivajući svojom malenošću one koji su svjesni svoje malenosti i nemoći. Preporučujem svima upoznavanje s ovom divnom, drugačijom duhovnošću!

Postoje i duhovnosti koje se nazivaju Marijinima, a nemaju blage veze s Gospom. Mnoga lažna ukazanja, tisuće i tisuće lažnih proroka i poruka, pogotovo danas, sumnjivih religioznih praksa, „pobožnosti“ koje su nenormalne i abnormalne, prozirno zabludive ili pak sjajno upakirane. „Gospa“ koja sije strah i trepet, koja je malo iznad Isusa, koja prijeti, optužuje, unosi nemir, širi paniku, nije majka Ješue iz Nazareta, Sina Božjega i Spasitelja ljudi. Ima „gospi“ koje nikada nisu pozvale na čitanje Svetog pisma, niti na milosrđe prema bližnjima, niti na poslušnost Crkvi… Neke od njih nude samo poslovne uspjehe, financijsku nadogradnju, duhovna uznesenja sve do duhovne uznositosti.

Neke od tih „gospi“ upravljaju potresima i poplavama, rigaju lâvu iz vulkana, osvećuju se na nevinoj djeci, predviđaju, nude, savjetuju, veličaju, podržavaju nešto što nema ni u tragovima u povijesti Crkve, u nauku, u Bibliji, u praksi. Naša svetost i spasenje ne ovise o medalji, škapularu, krunici. Ovo su samo i uvijek samo sredstva koja nam pomažu na putu svetosti, nisu cilj, nisu magija, nisu sredstva automatizma ili cjenkanja s Gospodinom i sredstva kupoprodaje milosti od Gospe.

Lažne objave Blažene Djevice Marije uvijek milo zvuče, čak i racionalno, no tri su osnovna problema s njima: u početku je sve lijepo, kasnije dolazi bolno otrežnjenje; devet od deset poruka je (uglavnom) ispravno i prihvatljivo – deseta je prava i gadna hereza; slušajući takve poruke vjernici postupno gube mir, zdravlje, psihičku stabilnost, postaju fanatici, crkvofobi, papo-mobili, radikali slični svim sličnim oslijepljenim radikalima, gube se u sve agresivnijim samooptužbama, tjeskobama, „novim spoznajama“ i nekim neljudskim i neljudski pobožnim autoritetima; sve snažnije se vežu (dok ne izgube dah) te na kraju, upavši u silno razočaranje, mogu čak izgubiti i samu vjeru. Neprestano gladuju za novim senzacijama iz novih „poruka“. Spremni su „život dati“ za te objave. Spremni su i uništiti protivnike, ako treba, na sve nedozvoljene načine.

Poznato?

Sve što Crkva odbacuje kao krivovjerno, ne trebamo niti „primirisati“. Sve što je još pod istragom trebamo dobrano istražiti, savjetovati se, pitati ispovjednike i duhovnike za mišljenje, ne donositi osobno konačni sud; moramo biti na oprezu, „puhati na hladno“ je bolje nego opeći se i nositi cijeli život tragove tih opeklina. No, prilično je lako prepoznati lažna ukazanja i krive pobožnosti: uvijek su tu prisutni elementi pretjerivanja, prisile, nemira, pobune, neposlušnosti, bolesne ushićenosti, manipulacije… Kad-tad se otkriju, a vjernik je sam kriv što jede sve što mu se ponudi na pladnju, usprkos razumu kojega je od Boga dobio i za takva razlučivanja dobra od zla.

Ipak, postoje i ona ukazanja i poruke gdje nemamo jasnoga razlučivanja, gdje se čini sve u redu, gdje se može čuti i o „dobrim plodovima“ pa i o sudjelovanju klera… Ponegdje su biskupi oduševljeno dali dozvolu hodočašćenja, da bi kasnije sve zabranili… Ponegdje su sve rezolutno zabranjivali, da bi kasnije pokajnički sve odobrili i blagoslovili… Hajd’ sad budi tu pametan. Pa je l’ mora sve biti tako komplicirano u životu? Je l’ mora bit’ sve k’o u Bosni? (To je šala.) Moja je preporuka: postupaj onako kako SADA Crkva kaže. Tako nećeš nikako pogriješiti i tako te zloduh neće izmaltretirati i odvesti ukrivo.

Uostalom, Crkva nam govori da nijedan katolik nije dužan vjerovati u privatna ukazanja, jer da to ne ulazi u pitanje spasenja. Tako je! Ako ne poznaješ evanđelje, sumnjam da će bilo kakva poruka „s neba“ učiniti nešto više i bolje za tebe i tvoje. No, Đavao je i tu napravio odličan posao, jer veliki broj katolika danas uopće više ni najmanje ne mare za odluke crkvenih autoriteta, jer su im (nam) ti autoriteti skroz poljuljani i popljuvani. Neke bi autoritete linčovali, odmah nakon mise čak. Na primjer, neki tamo biskup zabrani vjernicima okupljanje na nekom „mjestu ukazanja“ i te događaje proglasi neurednima, nevaljalima, necrkvenima. A onda se otkrije da je isti autoritet prikrivao pedofiliju, da pod pseudonimom piše kritikantske pamflete protiv Svetog Oca i da, usput, ima tri jahte na moru. Koliko se zna. Koji kaos. Nije problem u kritici pape (i sâm je to dozvolio i na to pristao) nego je problem kad se papine izjave tumače iz neinformiranosti, neznanja te iz izvora koji su baždareni da ocrnjuju i kleveću, koji rade preko savršeno isprobanih stoljetnih mehanizama „zavadi pa vladaj“. Kad se takvi komentari uzimaju kao neprijeporna istina. I kako onda tu raspoznati istinu i istinsku objavu i kako tu postupiti?

Ovakav autoritet koji poništava „Gospu“ a živi u totalnoj suprotnosti od nauka njezina Sina, sigurno neće biti rado (po)slušan… Problem je što su ovakvi slučajevi zaista rijetki (oduvijek ih je bilo, zauvijek će biti – Crkva je sveta zajednica grešnika) ali mediji i ostale sile učinili su svoje: vjernici često tako gledaju na sve. Ponekad je i to dobro, dok padaju krune s glave. Samo kad počnu glave padati… Vjerujem ipak, da ako iskreno tražimo istinu, sigurno ćemo ju i naći. Gospodin ne napušta svoje. On sve vodi i nad svime bdije. A i svaka se pogrješka može ispraviti! Imamo toliko načina i mogućnosti i snage i alata da otkrijemo istinu i da prezremo laž. A temelj svega toga je osoban, zdrav, zreo i odgovoran odnos s Gospodinom u molitvi. A onda sve ostalo.

Pravi Marijini učenici su oni koji nasljeduju njezine vrline. Oni nikada neće napadati, vrijeđati, osuđivati. Oni se nikada neće bahatiti, neće prijetiti i uznositi sebe, nemilosrdni prema bližnjima. Gospini ljudi su zapravo neprimjetni, čvrsto stoje na zemlji, ne mudruju i ne moraliziraju, ne galame, ne naređuju i ne uneređuju.

S obzirom na to, evo jednog zanimljivog kazusa. Uvijek se trudim izvući stvarne situacije, životne probleme, pa nekako baciti svjetlo na njih, koliko mogu i znam, a nekad i ne znam i ne mogu ništa. Kakvu, evo, korist ima pisanje ako je nerealno, subrealno, nadrealno? Evo primjera iz iskustva, iz pastorala.

Kako me uistinu vrlo, vrlo mnogo ljudi ispituje i traži mišljenje o tzv. „krštenju nerođene djece“ ja bih ovom prilikom, u svjetlu istinskih i upitnih objava, o tome kratko propisao. Dakle, diljem katoličkog svijeta već dugi niz godina priča se, prakticira, promovira i nudi ovo dvojbeno „krštenje“. Da odmah budemo jasni: za krštenje osoba treba biti: 1. živa, i 2.: treba se krstiti materijom – vodom. Nerođeno dijete više nije živo, umrlo je u spontanomu pobačaju ili u nasilnom, namjernom prekidu njegova odnosno njezina života; nemoguće je koristiti vodu i krstiti umrlog čovjeka. Također, službena Crkva nikada nije uvela “krštenje nerođenih”, niti je taj izraz i praksu koristila, preporučila. Štoviše, u crkvenim dokumentima čitamo kako Bog u svojem silnom milosrđu nalazi načina da tu djecu spasi (uvede u raj) a papa Ivan Pavao II. jasno piše kako su ona sada “u zagrljaju milosrdnoga Oca”.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Dakle, nema potrebe za krštenjem, ako su spašeni. A krsti ih se, iz želje da budu spašeni, zar ne? Osim toga, ova je praksa ušla u naše vjerničke krugove preko nepriznatih, neautentičnih pa čak i odbačenih od Crkve ukazanja Isusa, Majke Božje i sličnih vizija. „Vizionari“ su počesto i psihički nestabilne osobe, histerične, neurotične. Ili su samoproglašeni „sveci“. Najčešće se i ne znaju ti „vidioci“, naime papirići s porukama nisu obilježeni ni mjestom ni datumom, jedni tvrde jedno, drugi drugo… Vrlo je teško doći do izvora. Dakle ni po tome ovo „krštenje“ nije u redu. Jednostavno, nije ni objavljeno Crkvi, a nije ni potrebno!

“Krštenje” je jedino, ako mogu osobno reći, prihvatljivo kada osoba nakon abortusa jako pati… Ali baš kada je ta patnja neizdrživa. Tada se može primijeniti, kao neki čin utjehe, pomirbe, kao neki melem na tu groznu ranu. Eventualno i samo tada, istaknuvši da to nije obred krštenja, nego da samo nosi isti naziv, isključivo zato da bi se pomoglo veoma trpećoj osobi, mogu to učiniti, možda najbolje nakon svete ispovijedi. Nerođena su dječica „krštena“ i u svojoj krvi, ona su mučenici. „Krštena“ su i u želji Crkve, tako da ja ne bih brinuo za njihove duše… Više trebamo moliti za one koji ih progone i usmrćuju. Slobodno se možemo njima i moliti! Ona su blizu Gospodina… Evo, meni se čini da je ovo sjajan primjer lažnih ukazanja, gdje „duh“ (čiji, tko?) poručuje i govori nešto čega nema u Crkvi i oko čega je Crkva dosta jasna. I famozni limb je stvar prošlosti, i čini se da to „stanje duše“ više nitko ne uzima za ozbiljno. Onima koji su ranjeni pobačajem, a prihvaćaju da „krštenje nerođenih“ nije dio crkvene prakse, a ipak žele nekako unijeti mir između sebe i svoje djece koja više nisu s njima, preporučujem nešto više i sadržajnije od samoga kratkog obreda „krštenja“ koje smo dokazali kao nepotrebnog i neosnovanog, preporučenog iz suspektnih duhovnosti i od nepoznatih duhova.

Učinjen je dakle pobačaj. Sudjelovao/la si u tom činu prekida života nagovaranjem, plaćanjem, podrškom pri tom „izboru“, samim zahvatom ili na neki drugi način… Dogodio se spontani pobačaj, možda i tu kriviš sebe, ili osjećaš razočaranje, mučiš se s mislima, pitanjima, mišljenjima sa svih strana… Danas trpiš posljedice, duhovne i duševne, tjelesne, društvene, zdravstvene, bračne, emocionalne… Nosiš ranu koja teško zacjeljuje i svako malo se vraća u misao? Za tebe – oca, majku, liječnika, prijatelja, svekrvu, kolegicu s posla – postoji radosna vijest: Isus Krist je uzeo sve naše grijehe, pribio ih na križ i uskrsnuo iz groba, pobijedio je tamu i očaj i zlo i strah i bol i depresiju i donio je stvarnu nadu i utjehu, te tako i ti možeš postati baštinik njegova dara oproštenja i novoga života!

U želji da ti pomognem da konačno budeš u miru te da imaš blagoslovljen život u radosti vjere, u kojoj znaš da Bog milosrdno sve prašta i bezuvjetno ljubi, ako se uistinu kaješ, predlažem sljedeće korake u ozdravljenju rana tvoje duše, osobito tebe koji/koja nosiš ranu namjernog abortusa:

• Moli se Duhu Svetomu, da možeš spoznati svoj grijeh i njegove posljedice u Božjem svjetlu.

• Moli Gospodina za oprost. Oprosti onima, koji su te povrijedili i raznim načinima doveli do pobačaja. Oprostiti znači „biti slobodan od zla kojega su mi nanijeli“, ono je čin volje i ovisi isključivo od tvoje odluke. Negativni osjećaji prema onima koji su te odbacili, ranili, prevarili… Nisu prepreka u odluci da oprostiš. Oproštenje pokreće proces ozdravljenja, a za to obično treba nešto vremena. To je blagoslovljeno vrijeme, u kojemu Bog želi ući u dublji odnos s tobom, naučiti te suradnji, poznavanju Njegovih znakova i putova.

• Ne krivi Boga za svoj pad. On želi čovjeku isključivo i uvijek dobro. Pokazao je svoju ljubav došavši k nama kao nedužno Dijete, uzevši oblik sluge i umrijevši za nas na križu. On je sam „postao grijehom za nas i uzeo je naše boli“ (Iz 53, 4).

• Oprosti sebi! To je nužan preduvjet da budeš oslobođen/a bolne prošlosti. Ako sebi ne oprostiš, nećeš moći prihvatiti ni Očevu ljubav.

• Priznaj da trebaš ozdravljenje. Bog te ne osuđuje, želi te samo osloboditi od razornih utjecaja zlih osjećaja (mržnja, ljutnja, bunt) na tvoj život, te iznova te ispuniti ljubavlju i mirom.

• Prihvati križ, stavi svoje osjećaje u Isusove rane. U njima se nalazi naše iscjeljenje. Svi smo grešnici! Isus je uzeo na sebe sve grijehe svijeta, također tvoje grijehe i svih onih koji su te ranili. Moli za ljude kojima si oprostio/la da i oni mogu „iskusiti oproštenje i živjeti u slobodi djece Božje“ (Gal 51, 13).

• Ispovjedi grijehe u sakramentu pomirenja. Ne gledaj u prošlost, i ne ispovijedaj ponovno grijeh koji je Bog jednom oprostio! Pouzdaj se u njegovo silno milosrđe!

• Bogu predaj – prinesi svoje nerođeno dijete/djecu, znaj da su ona živa i da mole za tebe: moli se i ti njima, dajući im ime. Možeš ih predati nebeskom Ocu po srcu Majke Marije, moleći za oproštenje i izražavajući želju da ih sretneš jednom u vječnosti. Zamoli nerođene da mole i za obraćenje svih onih koji su sudjelovali u njihovu nestanku. Vapi Bogu da po Jaganjčevoj krvi poništi posljedice abortusa u tebi i u tvojoj obitelji.

• Započni duhovnu borbu: čitaj Sveto pismo, koje se neće „vratiti bez ploda“ kako je ondje zapisano. U Bibliji ćeš naći odgovore i čuti o bezuvjetnoj i milosrdnoj Božjoj ljubavi, što će ti biti snažna zaštita u trenucima napada zloduha. Ako ti se vraćaju misli poput „Bog mi nije oprostio“ ili „Bog me kažnjava“… Uzmi krunicu i moli. Možeš često ponavljati i molitvu srca, kao npr. “Isuse, uzdam se u Te!”. Euharistijsko klanjanje pomoći će ti jako na putu svetosti i milosti. „Sve mogu u onome koji me jača“ (Fil 4, 13).

• Sakramenti ispovijedi i pričesti otajstva su Milosrđa, često ih primaj! Uključi se u apostolat za život. Ostvari neko djelo ljubavi prema bližnjima, osobito prema samohranim majkama, trudnicama, napuštenoj djeci… I vjeruj, da Gospodin „sve čini novo“ (usp. Otk 21, 5).

Crkva je Majka koja te hrani i štiti. Bog te neizmjerno ljubi! Isus Krist je došao „spasiti grešnike, uništiti djela đavolska, osloboditi potlačene, zacijeliti slomljena srca, ozdraviti bolesne, pozvati nepravedne!“ Hrabro! Nebo je uz tebe. Kad ti Bog oprosti, onda ti i dijete/djeca opraštaju. Gospodin te treba. „Obrati se i vjeruj evanđelju!“ (Mk 1, 15) Bog nas sve želi dotaknuti svojim neopisivim milosrđem, jer svi smo ga nužno i žurno potrebni!

Dakle, slijedeći ove korake, u jednom ćemo trenutku Bogu predati, odnosno prinijeti tu nerođenu pobačenu dječicu. Taj prinos, predanje, to je zapravo jedna prihvatljiva i ispravna opcija, nasuprot „krštenju nerođenih“. Ono lijepo zvuči (i sâm sam to stotine puta činio, dok nisam razumio ostatak priče) i nekako dobro osmišljeno i predstavljeno, i onima koji nose ranu pobačaja čini se nečim „osjetilnim“ i „stvarnim“. Međutim, takvo „krštenje“ – ponavljam – jednostavno ne postoji i ne preporučujem ga, osim u iznimno gorkim, izvanredno tužnim slučajevima, kada majka (otac) inzistiraju, jer vjeruju da ih samo to može primiriti. Ako je tako, u takvom slučaju možemo i na taj način iskazati milosrđe, mi svećenici. Jer, u nekim se „ukazanjima“ pozivaju vjernici da tako „krste“… A postoje već i grupe koje to čine svakoga dana, organizirano, već postoje i „obrednici“ i posebni dani i mjesta za „krštenje“… Mnogi svećenici također to čine, i javno. Dobro, ja sam izložio svoje mišljenje na temelju svojeg iskustva i razmatranja činjenica. Privatne nas objave zaista ne obvezuju na vjeru!

Nas ljude naravno zanimaju i privlače nadnaravna mjesta i događaji. No, ni znatiželja nije dobra, vodi nas u ćorsokak. (Ispovijedaš li Bogu znatiželju? Moraš sve znati i vidjeti, Fejsbuk neprestano radi, sve komentiraš, trošiš vrijeme, muž i djeca trpe, uvlače ti se stvari svijeta u srce…) Sve treba smireno i ozbiljno ispitivati. Ja se uvijek vraćam na Fátimu i Lurd, ta su mi mjesta nekako uzor za sva ostala. Evo vidjelaca: skromni, siroti, neuki. Odbačeni, osramoćeni, oklevetani. Skroz, potpuno maleni, slabašni, a beskompromisni, uvjereni, čvrsti, puni žara, posvećeni. Može li vidjelac ne biti mučenik? Jesu li se oni svađali, branili, dokazivali svoje, na način kako to čini svijet? Mogu li, nadalje, vidioci pušiti, opijati se, voditi firme, imati silna bogatstva, sportske terene i vozila, hotele, živjeti mondeno i boemski, biti svugdje dočekivani kao filmske zvijezde, graditi svoje crkve i kapele, vazda govoriti sladunjavo, biti neposlušni autoritetima, djecu školovati na najboljim i najskupljim koledžima, baviti se politikom, imati ukazanja kraj bazena, na kruzeru ili u privatnim odajama nekih svjetskih figura? Ne ciljam ni na koga posebno, ali neki tvrde da postoje i takvi, osobito na Zapadu.

Meni nije sporno da je vidjelac i dalje čovjek, sa svojim manama, i da griješi, i da ga Gospa ili netko drugi od „nebeskog personala“ neće promijeniti čarobnim štapićem, i da, u konačnici, i ne treba biti Superman. Ali ipak, nekako mi u ovakvim opisima i primjerima nedostaje one temeljne – svetosti. Svetosti, koja se vidi u „neprijateljstvu prema svijetu i prijateljstvu prema Bogu“ kako negdje piše u Pismu. Bilo je svakako i svetaca sa svakojakim karakterima u prošlosti, neki su se borili s ovisnostima, neki su bili u depresiji, neki su imali strahovite kušnje prema tijelu… Ali ono svjetovno, tjelesno, ono od pale prirode, ono od „staroga čovjeka“ su nekako strastveno odmicali od sebe, borili su se protiv toga duha, živjeli su nekako više nalik… Isusu. Ljubili su skromnost i siromaštvo, skrivali se od masa, prezirali titule, nisu se upuštali u modno i moderno. Kad gledamo neke današnje vidioce i „vidioce“ te one iz Fátime i Lurda… Kao da postoji neki raskorak. Ne mislim na konkretne ljude već općenito, ono što se čuje i zna.

Možda su druga vremena? Možda ne znamo sve detalje? Možda su nas krivo izvijestili? Malo je škakljiva ova tema. Ljudi uglavnom vole drukčije, onostrane, prosvijećene. Lijepe se na njih. Neki i ovise o njima. Često se ne čini razlika između svećenika i bioenergičara. Ja želim razmišljati, želim pitati, ne želim prihvaćati sve bez vlastitog stava, besprigovorno. Imam pravo i sumnjati i tragati. Imam pravo i biti u krivu. Na primjer, tko nekom vidiocu daje mandat? Tko ga osposobljava, upućuje, korigira, tko stoji nad njime, nad njom? Kad obilazi zemlje, tko za njega jamči? Tko ispituje poruke, tko ih pušta u javnost, koje su to organizacije i kakva udruženja? Tko ga šalje, u čije ime evangelizira, ako evangelizira? Zašto se u mnogim „ukazanjima“ nude isključivo medalje i škapulari, a ne govori se, primjera radi, o važnosti čitanja i razmatranja Svetoga pisma? Zašto je više ozdravljenja u mjestima „ukazanja“ i ukazanja, nego u sakramentu bolesničkog pomazanja?

Toliko je pitanja…

Ne znam, ne znam što bih glede takvih situacija točno rekao, osim da ponovim kako sve trebamo višestruko provjeravati i razmišljati i raspraviti, a ne olako udovoljavati našoj znatiželji i pomami za dimenzijama izvan ove, pune bola i muka. Tko sam ja da sudim? Zato ne sudim. Samo razmišljam. I ja svakoga dana primam i blagujem Tijelo i Krv Isusovu, pa sam pun grijeha i gluposti i padova i slabosti i sablazni. Ne, ne pišem ovo kao osudu, nego samo preispitujem i sebe samoga. Ispada da mnoga „ukazanja“ nude samo neku vrstu pobožnosti. Pobožnost nije jednako – pobožnjaštvo. Pobožnost izgrađuje, pobožnjaštvo satire i ruinira. No, prije pobožnosti imamo i sakramente, i Bibliju, i djela ljubavi… Masovnost u nekim mjestima „ukazanja“ u svijetu nije neprijeporni znak autentičnosti. Niti su čudesa, sama po sebi. Čudesa imaju i u hinduizmu, tamo kipići plaču mlijekom, na primjer. Neki u Mekki dožive oslobođenje od neke ovisnosti, ili čak tjelesno ozdravljenje. Ono što neprestano treba sebi posvješćivati je: Đavao ne može jedino biti poslušan, sve ostalo može! I vrlo se često preodijeva u Anđela svjetlosti, kako je pisano. A Gospodin je bio poslušan Ocu sve do smrti na križu, piše Pavao. I dao se poniziti skroz, do kraja.

Zaključujem: od crkveno nepriznatih ukazanja i od onih koje je Crkva osudila kao lažna: bježi k’o od kuge ili od ospica. Od ukazanja gdje je prisutna Crkva ali se nije do kraja očitovala: budi na oprezu, ispituj, razmišljaj, važi. Kod priznatih i potvrđenih ukazanja: ne budi poganin, ne traži samo izvanjsko, ne čini idola od mjesta i događaja. Traži ozdravljenje, ali prvenstveno ozdravljenje svojeg srca, ispunjenog svime i svačime; moli za obraćenje i posvećenje. U odnosu na razne vidjelice: ne trči pred rudo. Vrijeme će pokazati. Ti ne vidiš, a vjeruješ: blago tebi, kaže Isus. Slobodno razmatraj, ali uvijek slušaj Crkvu. Slobodno dvoji i troji, i sumnjaj i ispituj i zdravo kritiziraj; ali uvijek se vrati Crkvi i njezinu pravorijeku. Ako želiš ostati izvan ovoga ludila u svijetu, sakrij se u Srce nebeske Majke Marije. Mislim da nije nužno da znaš sve poruke iz svih ukazanja; da nosiš sve medalje i da moliš sve krunice. Izaberi ono što odgovara tvojem karakteru. Gospa je putokaz prema Isusu. Gospa je naša majka, naša zaštitnica i zagovornica, ona je naše najveće blago i blagoslov. No, ako ju poznajemo samo ustima, onda ju uopće ne poznajemo. Ma, samo sam to htio izreći, ovo sve ostalo je neki dodatak.

pater Marko Glogović | Bitno.net


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 14. lipnja 2018.

Možda vam se svidi