P. Marko Glogović ekskluzivno za Bitno.net: Bi li ubila malu macu, pitao sam je i zgrozila se. Ali, od prava na abortus ne odustaje

S pavlinskim redovnikom koji se bori protiv abortusa razgovarali smo uoči Molitvenog sabora za nerođene koji se održava ovaj vikend u organizaciji njegove udruge Centar za nerođeni život -Betlehem

Glogovic

Zvuči kao banalna fraza, ali ovaj put je doista tako – patera Marka Kornelija Glogovića ne treba posebno predstavljati. Pavlinski redovnik, naime, već odavno je poznat i to ne samo vjernicima, po svom specifičnom pastoralu borbe protiv abortusa, ubojstva nerođenih. Knjige, duhovni seminari, propovijedi, a potom i “konkretnije” metode poput otvaranja prihvatilišta za majke koje nisu popustile pritisku okoline i počinile abortus, sve su to načini na koje on taj svoj poziv izvršava. S paterom Markom razgovarali smo uoči Molitvenog sabora za nerođene, duhovnog događanja posvećenom borbi protiv abortusa koje se već nekoliko godina održava u pavlinskom samostanu na Sveticama kod Ozlja. Ovo je osmi po redu i održat će se 14. rujna (subota).

– Kako je nastala ideja o održavanju Molitvenog sabora za nerođene, koje su nakane i motivi koje stoje iza toga duhovnog događanja?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kada smo 1999. započinjali naš pavlinski apostolat za život, oslonjen na ideju molitve i pokore kao osnovice duhovnog rata za život u kojem se nalazi svijet danas, nismo mogli ni zamisliti kolike će se inicijative, zajednice, humanitarne akcije pokrenuti i koliko će se dobrote i ljubavi prema najmanjima, nerođenima, osloboditi i ostvariti. Od početka sam znao jedno: abortus je zamisao đavla, a Isus je Život. Zato, ako želimo da život pobjeđuje, moramo se za nerođenu djecu u opasnosti pobačaja prvenstveno boriti na koljenima. Zato sam prije osam godina sazvao molitelje da se jednom godišnje ujedinimo u cjelodnevnoj molitvi, koja bi prodrla do Neba vapeći za milosrđem za nas i za “najmanju Kristovu braću” (usp. Mt 25, 40) koju zagovaramo i koju toliko ljubimo. Molitveni Sabor je upravo to: molitveno sabiranje mnogih duša, sa svih strana domovine, pa i drugih zemalja, koje zahvaljuju Gospodinu, slave Boga, koji nam daruje pobjedu nad zlom, smrću i grijehom. Lijepa ideja, bez molitve i autentične žrtve, ostaje samo lijepa ideja. Tisuće koje dolaze već osmi put na naš Sabor, pokazuju i svjedoče da je Isus Krist živ i da svi možemo kušati plodove Njegova uskrsnuća. A On je uskrsnuo i za dječicu sakrivenu pod majčinim srcem.

– Koji je program Sabora ove godine, kako je koncipiran?

Kao i uvijek, zajednička je molitva temelj i program. Započinjemo u 9 sati cijelim ružarijem, te sa slavljenjem koje zna potrajati i sat vremena, ulazimo u sv. Misu. Dulja propovijed, opširnije molitve vjernih, mnoštvo koje blaguje Tijelo Kristovo, pjesme pjevane žarko, glasno, u snazi Duha, čine da nam euharistija traje i tri sata. Poslije ovog središnjeg dijela, uvijek predstavljamo goste koji su nam pravo bogatstvo i koji nose na srcu isto breme. Ove ćemo subote, 14. 9., ugostiti dr. Petra K. Hodžića iz Vijeća za obitelj HBK; on će nas pozvati na potpisivanje peticije za dostojanstvo nerođene djece, što je aktualno u ovom trenutku u Europskoj Uniji. Imamo goste iz Beograda; oni će nas obavijestiti kako rade sa žrtvama abortusa, odnosno s roditeljima pobačenog djeteta. Vrlo je važno da u našim srcima ne bude osude, već da imamo stav Majke Marije pod križem: biti uz Isusa, tješiti Ga, slušati, slijediti. Isus je bio nerođeno dijete; mi kažemo u našem apostolatu “Svaka trudnica nosi maloga Isusa”. Gosti iz BiH svjedočit će nam o akcijama spašavanja trudnih djevojaka u bolnicama, u čekaonicama. S velikom radošću očekujemo dolazak sestre Jage Stojak iz Knina; ona će ohrabriti sve prisutne da u svakodnevnom životu, na poslu, u obitelji, među prijateljima, svjedoče hrabro i beskompromisno život, pravednost i poštenje. Predstavit ćemo i tri nove inicijative unutar naše udruge: Mladi Srca Marijina (Pokret za predbračnu čistoću), Obiteljski Blagoslov (poziv obiteljima na zajedničku molitvu) te Bratovštinu Anđela Čuvara, koja je jedan od načina borbe za najmanje unutar našeg pavlinskog Reda. Slijedi zajednički ručak za sve, a u popodnevnom je programu na redu svjedočenje (majke koje su odustale od abortusa, roditelji koji su nakon dugog čekanja začeli djecu, spašeni brakovi, i slično) te klanjanje koje animira Dragutin Hrastović, naš poznati glazbenik. Naši se Sabori uvijek održavaju oko 15. rujna, jer je tada blagdan Gospe Žalosne, Zaštitnice našeg pokreta za život. Prijavilo se već oko petnaest autobusa, sa svih strana Lijepe Naše… Zanimljivo, na Sabor već godinama dolaze i protestanti, pravoslavci i muslimani. Jer, pitanje života i nerođene djece prelazi sve naše granice i utvrde. Sabor je i vrijeme upoznavanja, pa ćemo tako u molitvi vjernih moliti za sve podružnice udruge “Betlehem” koja već postoji u deset naših gradova. Sa Sabora se odlazi punih ruku letaka, koje molitelji dijele u župama, bolnicama, po kolodvorima, školama, na seminarima… Unutar Mise molimo i za oslobođenje, ozdravljenje i posebno za dar i blagoslov novoga života; dobrodošle naše drage trudnice-kraljice!

– Iza organizacije Sabora stoji udruga Centar za nerođeni život-Betlehem koje ste vi jedan od osnivatelja. Udruga je već prilično poznata, ali možda bi bilo dobro podsjetiti na njezinu povijest?

Sljedeće godine, ako Bog da, slavimo 15. obljetnicu našeg apostolata. Srce našeg postojanja su molitvene zajednice (Treće srce, Tješitelji Milosrdnog Isusa, Mali krug srca za nerođene, Malo Djelo Milosrđa) te inicijative: Bakhita-Sretna (pomoć zlostavljanim ženama i djeci), Služba Pomirenja (pomoć roditeljima djece umrle u spontanom pobačaju), Služba Kalvarije (pomoć roditeljima nakon nažalost, učinjenog pobačaja) i drugo. Udruga “Betlehem” podiže kuće za trudnice, samohrane majke i djecu nazvane “Obitelj sv. Josipa”, organizira humanitarne akcije, pomaže u radu s beskućnicama, tiska brošure, promiče “Bijelu krunicu” i niz drugih aktivnosti… Osnovali smo udrugu 2009. i Bog je obilno blagoslovio naš trud i suze: godišnje spasimo na različite načine nebrojenu djecu od pobačaja, spašavajući tako u biti i njihove obitelji i naše društvo. Udrugom upravlja Gospodin, preko sv. Josipa, mnogih volontera i simpatizera, a onda sam tu i ja kao neki koordinator, makar se čudim što Isus nije mogao naći nekog boljeg i svetijeg. Ja sam, naime, vjerojatno i najveća kočnica za uspješnije djelovanje, jer sam samo neobraćeni grešnik pun mana i slabosti, ali i nade da će me moja dječica (tj. “svećenikova djeca”) zagovarati pred Božjim licem. Naša je prava i jedina snaga molitva i post: ta sam je Isus napomenuo, da se samo tako mogu demoni izbaciti da Slava Božja mogne trijumfirati. “Betlehem” želi biti više od udruge; mjesto susreta, iscjeljenja, molitve, podrške, autentične Kristove ljubavi prema čovjeku.

Puno mi znači blagoslov i dozvola naših redovničkih poglavara. Mislim da to nije samo zato što sam i sam poglavar. Ako ne vidimo da je na snazi neopisivo krvoproliće, da se vodi svirepi, đavolski rat protiv najnevinijih (stotinjak milijuna pobačaja godišnje!) i to svim sredstvima (mediji, politika, moda, umjetnost, farmaceutska industrija, gender-ideologija…) onda smo slijepi, ako ništa ne činimo, jesmo li uistinu kršćani?

– Koji su trenutačno najvažniji projekti Udruge?

Tražimo kuće i stanove za naše mame i bebe, za naše trudnice. U jednom sam danu odgovarao čak osam majki da ne pobace! Prošli sam tjedan morao nažalost petero samohranih majka uputiti drugima, jer nemamo mjesta u našim kućama-skloništima. Takva je situacija i u ostalim domovima i kućama, prihvatilištima po cijeloj Hrvatskoj. A toliko je katolika. Pokušavamo organizirati seminare za izlječenje rana pobačaja. Imamo neke super knjige u planu. O nama se snimaju dva dokumentarna filma. Za Dan života planiramo akciju osvještavanja javnosti na problem automatskog ubijanja nerođene djece s Downovim sindromom. Želio bih da se netko pokrene u vezi ilegalnih pobačaja, koji se masovno vrše po mnogim, mnogim privatnim klinikama i ginekološkim ordinacijama. Za pobačaj svoje kćeri u 17. tjednu trudnoće, jedan je tata platio 17,000 kuna “na crno”, upravo crnim dušama. Naša zadnja pristigla djevojka, još nije ni punoljetna, priča mi kako ju je doktor u Zagrebu tražio 5,000 eura za pobačaj djeteta, koje je već ušlo u 6. mjesec života… Životna mi je želja osnovati sigurnu kuću za žrtve nasilja, koja bi funkcionirala po kršćanskim načelima, uz molitvu, ne samo na principu hitne pomoći i djelomičnog, trenutnog rješenja. Ove godine, uz pomoć naše nebeske Majke, planiramo i letak o opasnostima tzv. igračaka, karti, igrica… Koje se prodaju našoj djeci, od najmanjih nogu, a koje su zapravo čista magija, te vode u područje okultnog. U planu nam je i brošura upućena muškarcima, koji su dozvolili-nagovorili-platili svojoj djevojci ili supruzi abortus. I oni se nose sa strašnim ranama… Želimo im pomoći. A pomoći nema bez iskrenog obraćenja. Eto, to je dio planova. Svakako nastavljamo i sa sjajnim ekumenskim sastancima molitve, svake prve subote. Pozivam čitatelje, da u svojim gradovima pokrenu Betlehem! Nije više ‘pet do dvanaest’ već je ‘dvanaest i pet’ ali svako spašeno dijete šansa je za svijet, neopisiva je radost i blagoslov svima nama. Hrabro.

– Jedan ste od svećenika koji se protiv abortusa osim molitvom i propovijedima bori i konkretnim akcijama. Dolazi li taj pastoral iz neke osobne ili pak karizme pavlinskog reda?

Podjednako. Kao mladi novak, još bez bijelog habita i prije prvih zavjeta, doživio sam osobni poziv, tijekom početne redovničke formacije u Poljskoj. Mogu reći, da je to bilo nešto gotovo mistično. Stari pavlin, koji je umro na glasu svetosti, molio je za svoga nasljednika u pitanjima borbe za život, te je na kraju svoje duhovne obnove zamolio da se netko javi. Ja sam se javio, jer sam od glave do pete osjetio milost, Božji pohod, toplinu, gotovo sam bio “primoran” da ustanem. Ne mogu to objasniti. Neka natprirodna milina, ljepota. Tako mi je lijepo još samo u Bosni (moram spomenuti, naravno, haha). Sada znam, da sve poteškoće koje sam imao tijekom svog traganja i ostvarivanja zvanja, dolaze iz tog milosnog Božjeg poziva i zadatka, da Mu pomažem u naviještanju svetosti i dostojanstva života, kao i istine o užasu abortusa. Ipak, na prvoj smo crti rata, kad molimo i radimo za nevine, najmanje. Pavlini su uvijek bili pažljivi promatrači “znakova vremena”. Tako da smo već odavno primijetili da je pobačaj zapravo najveći i prvi uzrok svim ostalim zlima u svijetu. Tako je govorila i Bl. Majka Terezija: svaki rat dolazi od rata prema nevinima. Tako je govorio i bl. Ivan Pavao II.: nema budućnosti niti sreće onima, koji u nerođenima ne vide Božju sliku i prisutnost. Tako nam govore i savjest, i razum, i znanost i Biblija i Tora i Kur’an. A čovječanstvo sve više tone u tu nevinu krv… Jedan propovjednik kaže kako je Stvoritelj svijetu poslao mnoge znanstvenike i liječnike koji bi otkrili lijek za tumore i sidu, mnoge ekonomiste koji bi riješili glad u svijetu, mnoge pravednike koji bi pokrenuli srca… A mi smo ih ubili. Pa čak i svojom šutnjom. Boli to, zar ne? Betlehem se danas ponavlja oko 200,000 puta dnevno: zatvorena vrata trudnici, mladom tati i nerođenom Isusu. Zato moji Pavlini, iako brojčano jedan od najmanjih redova u Crkvi, glasno viču za one, kojih se glas ne čuje.

– Ima li, po vama, u ovome trenutku politička borba za uvođenje zabrane abortusa u Hrvatskoj ikakvih izgleda za uspjeh?

Moje je mišljenje da će uskoro, osim ako ne dođe do neke osobite nebeske ingerencije, sam govor, pa tako i djelovanje u smjeru obrane života, biti najvjerojatnije etiketirano kao “govor mržnje” ili “nedemokratsko, diskriminirajuće, možda i terorističko ponašanje”. Samo sam realist. Pišu da u EU svakih 20 sekundi biva usmrćeno jedno djetešce (“Jesam, dakle kriv sam”). Kad čitamo o nekim modulima zdravstvenog odgoja u nekim zapadnim “demokracijama” nije li to u biti – pedofilija na mala vrata? Tolike emisije o pravima životinja, pranje mozgova o “dostojanstvenoj smrti” odnosno eutanaziji, tolika opravdavanja za smrtnu kaznu nad nerođenima, tolike rastave, agresivna i progresivna propaganda u kojoj je i prostitucija i pornografija i preljub i droga i kocka i svako drugo zlo dobro, jer je legalno… Pitam se često, gledajući križ u mojoj kapeli: što se događa s ljudskim srcem? Zamislite ovo; dolazi mi neka novinarka u kuću sv. Josipa, i tamo, u dnevnom boravku, gledajući svu onu dječicu, predivnu, djecu za koju bih bez razmišljanja dao život, i gledajući njihove hrabre mame koje su ipak odustale od umorstva svojih malenih, ista kaže: “Ja sam za pravo na izbor”. Koja bešćutnost i neznanje, koja hladnoća i bezobzirnost. Pitao sam ju, bi li ubila malu macu… Zgrozila se. Ili, ako je abortus “pravo na izbor” onda je li izbor sutra možda i ubojstvo susjeda, druge nacionalnosti ili vjere? Kaže “Svatko ima pravo na vlastiti trbuh”, a ja odgovaram: “Ali dijete u majci ima svoju krvnu grupu, svoj DNK, svoj otisak prstiju, svoju besmrtnu dušu…” To nije majčino tijelo. To nije vlasništvo države. O životu ne odlučuje Vlada RH, već Bog koji je Bibliju dao tisućama godina prije našeg Ustava. Nevjerojatna je ova zatvorenost i bahatost, ova prepotentnost mnogih, koji će već danas ili sutra stati pred Gospodina! Najviše boli i čudi što i mnogi kršćani (“Kristovi”) promiču, odobravaju, nagovaraju na abortus. Žalostan je ovaj “sakramentalni ateizam” mnogih vjernika… I ova “evanđeoska anemija” kako je netko rekao… Zato sam svim srcem uz zadnje pape, koji pozivaju nas svećenike i redovnike (nas prve) da činimo novu evangelizaciju. Osobito kroz zajednice i pokrete nove evangelizacije, što kod nas ide jako sporo i s velikim otporima, moram to izreći, pa što tko mislio i sudio. U Saboru i Vladi većina su “kršćani” pa ipak rijeke nevine krvi teku u svim našim gradovima i mjestima. Devetnaestogodišnjoj trudnoj Matei, baka je rekla: “Idem u Lurd, kad se vratim molim te da to bude sređeno”. Ako ne vjerujete, na našem ćemo Saboru čuti njezino svjedočanstvo. Dakle, ne očekujem nikakvih pomaka, jer mi slušamo ono što nam diktiraju, izvršavamo ono što nam naređuju. Slogani poput “škola/bolnica prijatelj djece” ili “škola s nultom tolerancijom na nasilje” su samo slogani; nikad više nasilja, proklinjanja, sudova i parnica, crnih kronika i samoubojstava. Jer svako nasilje samo je odraz onog prvog nasilja, nad nerođenim čovjekom. Crkva će se vratiti u katakombe, male će zajednice preživjeti velike progone. I iznutra i izvana. Pa to čitamo u Božjoj riječi. Čitamo to i u proroštvima mnogih mistika, svetaca. Čitamo to i u porukama Fatime i Međugorja… Čitamo to u ljudskim srcima. Ne treba nas to tjeskobno brinuti, ta Isus dolazi! Nas svećenike sve manje vjernici doživljavaju, sve manje nas poštuju i vole. I mi sve manje volimo vjernike, jer su mnogi ispunjeni ovom gorčinom i ljutnjom, udaljili smo se u obiteljima, udaljujemo se u župama.

Za mnoge sam ja i u vlastitoj župi čudak, umišljen i lud. Sve se danas gleda kroz novac i čast, kroz lobije i karijeru. Zato smatram da se trebamo vratiti izvorima: post, molitva, pokora, Biblija, Pedesetnica. Dok naša braća i sestre na vlasti ne dožive ljubav Božju kroz nas, može li se išta promijeniti? S druge strane, puno je pozitivnih pomaka, inicijativa i udruga, akcija koje treba podržavati. Povratak obiteljskoj molitvi bio bi odličan korak ka obnovi našeg društva. U foteljama vlasti, sjede oni koje je Gospodin Isus došao spasiti svojom krvlju i križem, svojom smrću i uskrsnućem. Oni su tu i zbog našeg obraćenja i buđenja. Pobačaj nije samo pitanje zakona i odredbi civilnog prava, već prije svega pitanje srdaca. Pobačaj se prvo čini u srcu. Ako se srce okrene Stvoritelju i Spasitelju, zakon gubi moć. Trebamo više o tome govoriti u crkvama. Trebamo više seminara za iscjeljenje rana, za oslobođenje od zloga; trebamo egzorciste i svece, trebamo hrabre i snažne Bogom. Dokumente i tribine isto trebamo, ali oni koji bi ondje trebali sjediti i to slušati, na drugom su mjestu. Uostalom ja nisam kompetentan ni adekvatan za politička pitanja, niti za komentare na temu Vatikana, Kaptola ili Sirije. Imam pune ruke posla, neprospavane noći, visoke trigliceride i djecu kojoj sutra moram kupiti ultra-skupo gmo-kao-mlijeko u prahu. Ja bih najradije da više nikada ne moram pričati, ni za novine niti za TV, ja bih radio. Dajte mi da radim. Dajte mi da molim. Dajte mi malo mira.

– Provincijal ste pavlinskog reda u Hrvatskoj. U kakvom se stanju danas u Hrvatskoj nalazi taj red koji je jedno vrijeme, nažalost bio pred nestankom u našoj domovini?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Upravo zahvaljujući našim nastojanjima za život, našoj otvorenosti na novu evangelizaciju, te na angažiranosti u konkretnim djelima kršćanske ljubavi, imamo kandidata kao nikada prije. Naša se mala zajednica s dvojice pavlina iz 1995., danas proširila na nas dvadeset. Od jednog (razrušenog, opljačkanog) samostana u Karlovcu, danas imamo četiri mjesta gdje molimo i radimo, kako i koliko znamo i možemo. Mislim da je tu također imala utjecaja i naša obiteljska atmosfera, ali i naša iskrenost. Naime, kad mi se javi kakav kandidat, lijepo objasnim da mi nismo anđeli na zemlji. Iako tako izgledamo, u svojoj bjelini. Mi smo isto ranjeni i ranjivi ljudi, grešnici, smrtnici, napravimo pokoju glupost, imamo masu ograničenja i trebamo svakodnevno obraćenje i Božju snagu u našim jadima i slabostima. Mene je u Red privukla rečenica mog bivšeg provincijala, koji mi je pri ulasku rekao: “Nudimo ti samo križ”. Pa što će mi drugo? Svaki od nas je svijet za sebe; Božja bezgranična dobrota i milosrđe učinili su nas zajednicom, kao neku vrst puzzla. Trudimo se oduprijeti se svijetu, no ponekad je to uistinu teško. Red smo koji osobito štuje Majku Božju i promiče pobožnost Svetim Anđelima. Također, njegujemo kontemplaciju, zajedništvo u molitvi i tradiciju pustinjačkih otaca. Jako puno ispovijedamo i misionarimo.

Međutim, materijala za ispovijed imamo svaki dan (barem ja). To je život. Moramo stajati nogama čvrsto na zemlji, a očima čvrsto gledati u Nebo. Mi smo se digli iz pepela, čini mi se i zato jer smo se odvažili na duhovnu svetu avanturu u smislu rada s molitvenim zajednicama i pokretima; zapravo, te su nam zajednice više dale nego mi njima, u nekom pogledu. Pa i naš je Red nekada bio tek obična, mala molitvena zajednica. Župa je “zajednica” kako negdje veli Koncil. Duh Sveti neprestano govori i puše, vodi i ispravlja, treba Ga prepoznati i Njemu se podložiti. To je sva mudrost. Mojoj subraći nije čudno kad vide da na stražnjem sjedalu auta imam pričvršćenu dječju sjedalicu. Meni nije čudno kad me oni malo bockaju. Nama nije čudno kad se poskliznemo i padnemo. Čudno je samo kad odbijamo probodenu ruku Dobroga Pastira. Čudno je i to kako vjernici često u sebi nose žalost i depresiju, imajući živoga Krista, kako se boje braka, života, križa. A opet, čudno je i to da smo i mi redovnici i svećenici često malodušni, sebeljubljivi, samodopadni, sveznajući, lijeni, neumjereni, a hranimo se Bogom. Sve je dakle čudno i ništa nije čudno, kako se uzme. No, pravo će čudo uslijediti tek na kraju: “Nebesa će se čuditi mojem milosrđu” (Isus svetoj Faustyni Kowalskoj) To je to! Ako propovijedamo i živimo milosrđe, sve je moguće i sve će biti čudo. Milosrđe, čak i za abortere! Milosrđe, čak i za pavline! Neka nam u tome pomogne Milosrdni.

Jakov Ivić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 11. rujna 2013.

Možda vam se svidi