U aktualnim političkim previranjima sa Slovenijom, izgleda zaboravljamo da smo – korijenima – i mi kao i oni kršćanski narodi. Kršćanstvo bi trebalo biti zapravo naš zajednički temeljni identitet, čak i prije nacionalnosti. U Kristu smo braća i sestre, nema razlike, Crkva je naša zajednička Majka. Kad bismo to shvaćali i živjeli, ratova između “kršćana” ne bi bilo, a svakako bi i ratovi s ne-kršćanima u mnogočemu izgledali drugačije: na primjer, kršćani ne čine zvjerstva, niti se vode osvetom.

Da je ono iznutra, vječno, istinsko, ono pitanje srca i duše uistinu najvažnije, dokazao je i sâm Gospodin kako čitamo u Evanđeljima, kada nijednom riječju ili gestom ili čak primišlju nije sudjelovao u ničemu što bi Rimljane na bilo koji način povrijedilo. A oni su okupirali njegovu zemaljsku domovinu. Ništa o “politici” ne nalazimo ni u ostalim knjigama Novoga zavjeta. Ne bih ulazio u dubinu ovoga dubokog pitanja nego samo podsjećam da su kršćani ljudi koji “žive u ovomu svijetu, ali nisu od ovoga svijeta”. Volimo svoju domovinu, ali “domovina je naša na nebesima” kako negdje zapisa sv. Pavao. Nismo apolitični, nismo ignoranti, nismo indiferentni, ne dozvoljavamo da nas maltretiraju, ali kao kršćani sasvim sigurno znamo da je sudbina narodâ i svijeta u rukama Gospodina, te da se ratovi zaustavljaju molitvom i žrtvom, a ne manifestima ili revolucijama. Štoviše, kršćani ljube neprijatelje! Kršćani praštaju svojim progoniteljima i mučiteljima! Nevjerojatno ali istinito! Poslanje Crkve je moliti, činiti milosrđe, spašavati duše. Unutar ovoga ulazi i opomena, prijekor nepravednim vlastima, odupiranje zlomu, apostrofiranje nepoštenja i grijeha u društvu u kojemu Crkva živi i radi. U ljubavi dakle prema besmrtnim dušama koje se trebaju spasiti.

Nas i Slovence spaja ta vjera u Isusa Krista, zajednička povijest, mnoge rodbinske, poslovne, kulturološke veze, zapadnoeuropski stil života, slični običaji, sličan mentalitet, jezik, uljudba. Spajaju nas ponajviše i dvije preživljene đavolske grozote, fašizam i komunizam, dva obraza istoga lica. I oni i mi trpimo iste rane zadane vjernicima od onoga koji mrzi Kristove vjernike. U obje zemlje snažno osjećamo pad nataliteta, rat protiv života, agresiju na brak i obitelj, odumiranje duhovnih poziva, snažne potrese u redovništvu i svećeništvu, masovni egzodus mladih iz prakticiranja kršćanstva… I njima i nama napadani i klevetani papa Franjo nudi zadnje slamke spasa: euharistiju, Gospu, milosrđe prema drugačijima, čišćenje savjesti i nove metode evangelizacije. I oni i mi smo izgleda usprkos svemu očitomu i tvrdoglavi i sebeljubni, počesto zatvoreni u naše tradicije i formalizme, koji često nažalost nose samo ruho evanđelja. Niti ćemo mi niti će oni biti pitani na Sudu koje smo narodnosti bili na zemlji. Ali ako smo kršteni, jao i jednima i drugima ako smo to krštenje prezreli. Naši političari – i s jedne i s druge strane – uglavnom su, prema dostupnim spoznajama, barem kršteni katolici. “Došao sam na svijet da ispunim poslanje: da progledaju koji ne vide, i da oslijepe koji vide… A farizeji ga zapitaše: ‘Zar smo mi slijepi…?'” (Iv 9, 39-40) Ma kakvi. Vi ste oličenje svetosti.

Kada bismo se uistinu molili i dnevno obraćali, ne bismo nikoga mogli ne-voljeti. Kada bismo dnevno gledali u Raspetoga, ne bismo mogli ne-opraštati. Htio bih u ovoj situaciji nemira, zajedničke krvave baštine crvene zvijezde, desakralizacije i profanacije te najvjerojatnije i nametnutih konstrukcija koje pod svaku cijenu moraju stvoriti neki nered negdje ovdje, predstaviti lik osobe koja nas može ujediniti u Kristu. Predstavljam čovjeka, svećenika i mučenika, koji je idealna zemaljska i nebeska poveznica između naših naroda, te pozivam da se ovomu – kako izgleda – u skoroj budućnosti Časnome sluzi Božjemu pomolimo u napetostima kojima kumuje duh, onaj zli duh, protivan Bogu i čovjeku. Osim svoje osobno, koristim i pisanu riječ p. Antona Pusta iz Ljubljane, svećenika – lazarista, dragog i starog redovnika, gotovo suvremenika mučenika o kojemu danas pišem.

Prolivena krv može donijeti prokletstvo, a može i blagoslov. Mučenici su ljudi pomirenja. Crkva širom svijeta u svim svojim stoljećima poznaje mnogo mučenika za vjeru i Krista. Godine 1994. papa Ivan Pavao II. je u apostolskom pismu “Ulaskom u novo tisućljeće” napisao da je Crkva na kraju drugog tisućljeća ponovno postala Crkvom mučenika. Mjesnim crkvama predlaže neka za 2000. jubilarnu godinu prikupe podatke o istaknutim mučenicima, svjedocima vjere, da se nadopuni martirologij Katoličke Crkve.

Pokojni don Anto Baković je u knjizi “Hrvatski martirologij XX. stoljeća” među ostalim predstavio žrtve rata iz redova posvećenog života u Hrvatskoj: 571 svećenika i redovnika, 30 redovnica i s njima jedan biskup.

U Drugom svjetskom ratu i nakon rata mučki je ubijeno također i 124 slovenskih svećenika, 70 bogoslova, 30 redovničke braće te tri časne sestre – redovnice. 16 svećenika Slovenaca ubijeno je u Hrvatskoj.

Iz Družbe misionara lazarista (Družba sv. Vinka Paulskog) za vrijeme rata i poraća ubijena su petorica svećenika, petorica bogoslova i šestorica redovničke braće. Od njih, trojica su svećenika iz družbe lazarista ubijena u Hrvatskoj.

Čovjek o kojemu danas ukratko svjedočim zvao se p. Janez Strašek, a njegov nas život i smrt mogu učiniti i boljim kršćanima, kao i boljim Slovencima i Hrvatima. Njegov se grob nalazi nekoliko stotina metara od pavlinskog samostana u Sveticama (kod Ozlja, od Karlovca prema Krašiću) i danas je označen velikom lijepom bistom, spomenikom i grobnicom. Ovoga su izvanrednog Božjeg pastira, uzora našim narodima, nevinu žrtvu bezumlja i terora, krasne osobnosti i svetoga života, beskompromisnoga sa svijetom i silno zaljubljena u Gospodina komunisti planirano i okrutno ubili u Sveticama 30. travnja 1947. godine. Kada bi nam njegova smrt vjernički progovorila, politika bi morala zašutjeti.

Naša zemlja natopljena je krvlju. Veliki broj hrvatskih mučenika mučki i svirepo ubijeno je u Sloveniji, među kojima su žene i djeca, a njihovi posmrtni ostaci leže u brojnim slovenskim grobnicama. U Sloveniji je poznato oko 600 masovnih grobnica do sada. U Hrvatskoj postoji preko 2000 masovnih grobnica, većih i manjih, u kojima je pobijeno više stotina tisuća ljudi.

Žrtve Drugog svjetskog rata dakle povezuju hrvatski i slovenski narod. Na poseban način nas mogu povezati svečanosti i obljetnice mučeništva svećenika patera Janeza Strašeka.

Rođen je u župi Podčetrtek blizu granice s Hrvatskom, mučen u župi Svetice blizu granice sa Slovenijom. Odrastao je u sjeni bivšega pavlinskog samostana Olimje, ubijen je podno bivšega pavlinskog samostana u Sveticama.

Ako Bog dopusti trpljenje, dat će nam i potrebnu pomoć, da ga poput Isusa predano prihvatimo riječima: “Oče, budi volja tvoja.” Mučenici su bili u stanju to prihvatiti i podnijeti. Umirali su s molitvom na usnama i ljubavlju u srcu, svoj život izručili su nebeskom Ocu: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.” Mnogi su po primjeru Isusa Krista opraštali mučiteljima: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine.”

I zločincu puno puta drhti okrvavljena ruka, savjest je neumoljivi sudac, ne daje im mirno živjeti ni spavati. Mnogi koji priznaju svoje zločine, i obrate se, postići će svakako Božje milosrđe i oproštenje. Zločin se treba osuditi, a za zločince se treba moliti. Oni koji su osudili i razapeli Isusa nisu znali da Isus trpi i umire i za njihove grijehe i za njihovo spasenje.

Janez Strašek je rođen 1906. u Sloveniji, u dobroj kršćanskoj obitelji, imao je dva brata i dvije sestre. Isus ga je pozvao da ga slijedi kao svećenik. Odazvao se Božjemu pozivu. Odlučio se za svećeničko poslanje u Misijskoj družbi sv. Vinka Paulskoga. Po završenom studiju u Ljubljani, 13. kolovoza 1933. je u crkvi Srca Isusova zajedno s četvoricom subraće posvećen za svećenika. Kao svećenik je djelovao najprije u Sloveniji, potom u Srbiji: u Beogradu, u Kosovskoj Mitrovici, neko vrijeme u Kragujevcu.

Lazaristi u Sveticama. Od 1941. do 1947. godine u župi Svetice (nadbiskupija zagrebačka) živjela su petorica lazarista, neko vrijeme vodili su također župe Mahično i Ozalj. Pater Janez Strašek je došao u Svetice 8. rujna 1946. i upravljao je župom do mučeničke smrti, 30. travnja 1947.

Kad su komunisti u svojoj bjesomučnoj mržnji i zaslijepljenosti ubili župnika u Ozlju, dr. Matiju Kranjčića, Strašek je od 4. prosinca 1946. upravljao i tom župom. U to vrijeme su u Sveticama djelovala i četiri redovnička brata.

Strašek je u Svetice došao iz Srbije bez imalo sumnje, bez ikakva političkog opredjeljenja. Ništa mu nisu mogli predbaciti, nikome se nije mogao zamjeriti, ali je usprkos tome bio okrutno ubijen, samo zato što je bio svećenik. On je mučenik za vjeru. Danima prije zasjede i smrti Partija ga je prisluškivala i bilježila njegove propovijedi. Iz njihovih spisa jasno čitamo, kako su mu ponajviše zamjerali jer je u propovijedima branio kršćanski brak i zaručništvo, te jer je pozivao narod da i dalje krsti svoju djecu. Njega bismo mogli prozvati i “mučenikom obitelji”.

Na Cvjetnicu, 30. travnja 1947., župnik je slavio jutarnju sv. misu i blagoslovio maslinove grančice u Ozlju, potom je išao kroz šumu u Svetice, da bi slavio prijepodnevnu sv. misu i učinio blagoslov grančica u crkvi uz koju je stanovao sa subraćom. Vjernicima u Sveticama toga dana nije čitao evanđeoski navještaj o Isusovu trpljenju: ono se stvarno dogodilo u njegovu svećeniku. Na putu prema Sveticama za njega je nastupio Veliki petak. Nije ga dočekalo mnoštvo vjernika, nego dvojica ubojica sakrivenih u šumi. Njegov pastoralni put postao je križni put.

Vjernici su ga u crkvi nestrpljivo čekali i molili krunicu. Kad su vidjeli da ga nema, slutili su, da se moralo nešto dogoditi, jer je uvijek bio točan. Netko je rekao da se u šumi čuo pucanj.

Iza jedanaest sati otišli su ga tražiti, ali ga nisu našli. Netko je čuo vapaj u pomoć, ali nije mogao razabrati odakle glas dolazi. A očito da u agoniji nije mogao zvati glasnije. Smrću ovog svećenika utišao se još jedan glas blagovjesnika Kristova evanđelja.

Na Strašeka su strijeljali iz lovačke puške. Metci su kroz oči i usta probili mozak. Mučitelji su ovog svećenika dotukli kolcem i polumrtvoga zavukli u grmlje. Njega možemo smatrati pravim mučenikom, jer ga nisu samo strijeljali nego su ga i mučili i u tim mukama je teško umirao.

Na mjestu gdje je bio ubijen, našli su više opušaka cigareta. Očito su ubojice čekajući ga nervozno pušili.

Dan nakon umorstva pronašla ga je gospođa Dora Lukešić, odvučenog u grmlje oko trideset metara dalje od mjesta zločina. Bio je pokriven lišćem i granama, vidjela se samo ruka, a u ruci je imao lišće i grančice, što ukazuje da je bio još živ dok su ga vukli.

Komunistička komisija iz Karlovca nije ništa poduzela. Nije ih zanimalo tko je bio ubojica, počinitelj zločina. Ljudi su šutjeli i plakali. Znali su da su to učinili mrzitelji i protivnici Crkve i svećenstva. Mučitelji svećenika Janeza bili su zaslijepljeni, pod utjecajem Partije, s mržnjom prema Crkvi i svećeniku. Uvjereni su bili, da su kao komunisti dužni ubiti popa.

Sačuvan je i na sreću nađen zapis karlovačkog Okružnog komiteta Komunističke partije, koji o tome događaju obavještava Centralni komitet KP Hrvatske u Zagrebu te sadrži priznanje ubojica – naime, ubili su ga dvojica braće, mladići iz okolnoga sela.

“Kad se (pater Strašek) vraćao iz Ozlja u Svetice, putem su ga dočekala dvojica braće… oba člana Partije. Ranili su ga s lovačkom puškom. Jedan od braće je dao iskaz: ‘Jer pop nije bio odmah mrtav, moj ga je brat udarao s kolcem. Kada je umro, odvukli smo ga u grmlje i pokrili lišćem i granama. Sami smo se odlučili za ovaj čin, jer smo mislili da je bandit i da ga treba ubiti. U našem Odjelu Partije, razgovarali smo, da bi tog bandita netko morao ubiti. Ja i moj brat smo se odlučili, da ga dočekamo i ubijemo.’ Počinitelji ubojstva su bili oslobođeni, nisu završili u zatvoru i nisu poduzimana daljnja istraživanja.”

Iz istoga se dokumenta vidi, da je Centralni komitet Partije posredan krivac za ovaj zločin. Osobnom mržnjom prema Crkvi i svećenicima utjecali su na pojedine članove u svojim redovima. Pripadnici Partije su mislili da vrše partijsku dužnost ako ubiju svećenika – “popa” – jer je prema njihovim riječima, bandit.

Župnika Strašeka mještani oduvijek smatraju svetim svećenikom i mučenikom. Puno suza bilo je prolivenih zbog njegove smrti. Danas ga gledamo u nebeskoj slavi i preporučujemo mu se u našim molitvama. Strašek je umro za zemaljski život i s mučeničkom smrću postigao vječnu slavu. Mučeničku smrt je pretrpio na hrvatskom teritoriju, kao Slovenac, zato ga se svake godine oko Cvjetnice zajedno prisjećamo. Sastavili smo i pjesmu njemu u čast. Imamo i njegov kip u crkvi. Sakupljamo svjedočanstva o njegovu životu i smrti, snimamo i zapisujemo sjećanja starih župljana. U lipnju 2017. iz Rima nas je posjetio generalni postulator Družbe lazarista, te najavio da će uskoro započeti proces proglašenja Slugom Božjim ovoga svećenika. Baš u dobro vrijeme! Neka nas p. Janez – Ivan zagovara i pomogne da i mi ostanemo vjerni Bogu i narodu, te da svoje trpljenje uzmognemo predano nositi. Mnogi su mi svjedočili o uslišanjima kod njegova groba. Osobito se događaju milosti za supružnike u nekim poteškoćama… Ono što je zagovarao za života, i zbog čega je – između ostaloga i ubijen – sada zagovara i u nebeskoj proslavi.

Pozivam vjernike obaju naroda da svrate u Svetice kod Ozlja, da se pomole pri grobu ovoga mučenika, te da zajedno izmolimo istinski mir našim narodima.  

“Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.” (Iv 12, 24) Udio obilatog roda, plodova žrtve patra Janeza Strašeka neka bude i nama na duhovnu korist i na blagoslov.

p. Marko Glogović | Bitno.net