NOVA MARKOBIOTIKA

Marko Glogović o susretu s papom Franjom: Evo zašto ću ga sada još i više voljeti, poštivati i za njega moliti!

Naš je Papa izgleda jedna od posljednjih javnih osoba od svjetskoga značaja, koja uistinu ima vjerodostojnost i koja stoji iza svojih riječi. Promatrajući globalno, on jedini govori istinu i čini istinu; služi istini i promiče istinu, u ljubavi. Zato neće ostati bez kazne, i od strane demona i od strane duhom slabovidnih ljudi

marko glogović o susretu s papom franjom

Foto: 40 dana za život.

Toliko je tema koje nas osobno zanimaju, i u kojima tražimo odgovore, pomoći, neka rješenja.

Svatko od nas nosi svoj specifičan križ života, a utjeha i podrška Svetoga Duha dolazi s mnogih strana; sakramenti, Pismo, zajednička i osobna molitva, duhovni pokreti, hodočašća, svetišta, post i pokora, devetnice i trodnevnice, seminari, duhovne obnove, lijepa prijateljstva… U očekivanju iznenadnoga nuklearnog rata, u vremenima u kojima je, na primjer samo, rađanje postalo gotovo “znanstvena fantastika” (bogati se rađaju u bazenima; sirotinja ne smije rađati; trudnice koje nose tuđu djecu za novac; u mnogima panika i muka od silnih lijekova, pregleda, krvnih nalaza, opasnosti, mišljenja, komplikacija…) u doba “post-istine i paralelnih činjenica” kako zgodno reče prof. dr. Slaven Letica negdje u nekom TV-programu; u žiži raznovrsnih krizâ u društvu i Crkvi (dok se traži a polako i dobiva legalizacija žiže) i posvuda i u svima; danas, dok ludujemo od stresa, pucamo od nedostatka vremena, drhtimo pred terorističkim prijetnjama, patimo od psiho-fizičkih slomljenosti, pedagoških nemoći, halabuke nemorala, opsjednutosti ovisnostima, od šutnje većine, opravdavanja bezumnosti, dičenja razvratnošću, blasfemije nad svime što je drugomu sveto… Jedan nam lik ipak svijetli svetošću, razumnošću, pravednošću, ćudorednošću i čovjekoljubljem.

Jedan nam čovjek – od zajedničkog interesa – može biti realna utjeha u ovim magluštinama. Jedna nam svijetla osoba pokazuje ispravan put. Jedan nam simpatičan starčić u bijelome daje snage da se borimo za vjeru, pouzdanje i ljubav; da idemo naprijed usprkos bolnim padovima; da se ne bojimo bjesnećih duhovnih zmajeva i guja i galapagoških iguana. Jedna nam persona grata ulijeva nadu da se ipak može živjeti, pa i sretno živjeti usred nesretnoga i nesređenoga svijeta, prepunog raznih protivština.

Naravno, mislim i zborim o Papi, o Svetom Ocu Franji. Njegova nas služba nekako sve (dakle i ne-katolike) povezuje u jednom posebnom respektu, pogled na njegovo svjedočenje Krista danas pridiže nas iz malodušja i tjeskobe, izvlači nas iz staklenika samosažaljenja i zaustavlja vrtuljak depresije. Ako želimo. Ako ne želimo, onda pljujmo i žestimo se, ostanimo na tom zabavnom vrtuljku. Nasuprot bahatim moćnicima svijeta i kvislinzima njihova hrđavoga bogatstva zbog kojega se čitavi narodi mogu i smiju pregaziti i uništiti, stoji ljubljeni papa Franjo kao ponizan pastir i poslanik mira, čovjek koji voli čovjeka, čovjek bez ikakve vlasti a ujedno s najvećom mogućom vlašću danom jednomu čovjeku – s onom duhovnom.

Smučile su nam se ovozemaljske lažne veličine. Gnušamo se njihovih jadnih kompromisa, lažnih izjava, peterostrukih kriterija, malverzacija, manipulacija, spinova. Neprestano nas obrlaćuju i spretno varaju, omalovažavaju, rade od nas majmune i budale, svojom umjetnom no milozvučnom blagoglagoljivošću ispunjenom naizgled logičnim i poštenim postavkama. Nasuprot lutkama tko-zna-kojih sila, stoji jedan papa. Gospodin bez “fige u džepu”, iskreno zabrinut za duše, za budućnost, za dostojanstvo svih ljudi. Malen i skroman, a neizmjerno veći od svjetskih oholica. Sav Božji i sav za čovjeka, osobito za onoga odbačenoga i zgaženoga čovjeka; od začeća čovjeka, u bolestima čovjeka, u gladi i žeđi čovjeka, u lutanjima i u grijesima – čovjeka.

Naš je Papa izgleda jedna od posljednjih javnih osoba od svjetskoga značaja, koja uistinu ima vjerodostojnost i koja stoji iza svojih riječi. Promatrajući globalno, on jedini govori istinu i čini istinu; služi istini i promiče istinu, u ljubavi. Zato neće ostati bez kazne, i od strane demona i od strane duhom slabovidnih ljudi. No, Papa ne zna za osvetu, zloću ili iskorištavanje; ne služi se lažnim obećanjima, perfidnim prisilama, kupovanjem bilo koga ili bilo čega; u njegovu poslanju nema ugnjetavanja, grabeži, foteljizacije i jamljenja. Nema korupcije i dodvoravanja. On je lider za nebo, glasnogovornik vječnosti, instruktor onostranoga; zato je poseban, zato je sasvim drugačiji i zato ću danas pisati o mojemu susretu s njime. O Međugorju neću napisati ni riječi.

Na poziv vodstva Inicijative “40 dana za život” pridružio sam se šesteročlanoj grupi nas iz Hrvatske, koja je na samu Veliku srijedu (12. travnja 2017.) imala tu čast i neopisivu radost sudjelovanja u općoj audijenciji na Trgu sv. Petra u Vatikanu. Ondje smo došli, kao pravi Hrvati dakako, “po vezi”, preko nekoliko institucija i osoba, čija će mi imena i položaji zauvijek ostati enigma. Uglavnom, toga je dana u Rimu vladala nesnosna vrućina, na trgu se pred bazilikom okupilo desetak tisuća ljudi željnih vidjeti i čuti Petra naših dana. Uz odgovorne u miloj nam Inicijativi, uz nas se pokrajnjim hodnicima, nakon nekoliko provjera i uz službenu pratnju, nalazila i jedna majka kojoj se pomoglo da rodi usprkos raznim problemima; plod ove pomoći zove se Nika (nomen – omen “Pobjednica”) i hrabra ju mama malo nosi, malo gura u kolicima, uzbuđena i sretna zbog skoroga susreta sa Svetim Ocem. Pomažemo joj u tome, jer su dvorišta prostrana a hodnici dugi, vanjski je prostor popločen nezgodnim kamenim kockicama, kao stvorenima za “razdrndavanje” dječjih kolica. U jednome je trenutku bilo vrlo komično: ja nosim djetešce, pa guram kolica, zapinjući za kocke, omotan svečanim bijelim plaštem (kakvoga mi pavlini nosimo samo u posebnim prilikama) a švicarski gardisti i ostali vojnici i policajci, poredani uzduž i poprijeko cijeloga trga, salutiraju i nešto vojnički uzvikuju ovoj izdvojenoj grupici, koja hrabro korača prema pročelju… Urnebesno! Ja sam se, smijuljeći, držao kao general reda (dobro da on ne čita hrvatski, hehe) i odzdravljao sa: ‘Buongiorno!’

Naravno, došli smo posljednji. Već pomalo ljuti zaštitari i druge osobe u različitim odijelima zadužene za red i raspored hitro nas zatražiše propusnice, uz dvadesetak puta ponovljenu zamjerku kašnjenja, a onda iznenađenje kao hladan tuš: na propusnicama je krivi datum! Sigurnosne se mjere ne mogu samo tako prijeći, ali audijencija skoro započinje… Jedan nam svećenik priskače u pomoć, tumači, gestikulira… Tisuće ljudi gleda u našem pravcu; mama traži papučicu od malene, koju držim u rukama i plaštem skrivam od sunca. Sve je puno agenata, policije raznih vrsta, ljudi od ceremonije, osobito se izdvajaju oni u sivim odijelima s bijelim leptir-mašnama, s posebnim grošom na njima, neki od njih u rukavicama… Monsinjori, redovnici u raznobojnim habitima, kako bi rekao Šenoa ‘…bijele, sive, crne svite…’ Nakon provjere, ipak nas puštaju, jer greška nije bila naša. Odahnusmo.

Sjedamo na svoja mjesta, svega nekoliko metara udaljeni od velike stolice, pripremljene za papu Franju. Uskoro Papa i dolazi, kružeći u papamobilu, dok se u pozadini čuje tiha muzika na orguljama i glasna vika tisućâ ljudi, osobito temperamentnih Južnjaka, sa svih kontinenata. Dobrih je petnaest minuta Papa obilazio trgom, povremeno se zaustavljajući, ljubeći djecu, blagoslivljajući, dobacujući nešto mladima, u svojemu stilu… Dolazeći do svoga mjesta, skandiranje ne prestaje. Vlada velika uzbuđenost, emocije, podgrijane žarkim suncem, reminiscencijom na pištanje detektora metala (moja krunica, željezna) te nedostatkom toaleta, što je nas, prostatičare, skoro dovelo do katatonije. (Smilujte se hodočasnicima, napravite koji wc. Hvala.) Nakon uvodne molitve, a prije beskrajnih pozdrava, započinje navještaj svetopisamskoga odlomka (čitalo se iz Ivanova evanđelja, o “umiranju pšeničnoga zrna”) na sedam jezika, nakon čega je slijedilo Papino razmišljanje i poruka.

Papa govori o nadi koja dolazi s križa Gospodina Isusa; više smo puta ponavljali s Papom: “Isuse, uzdamo se u tebe!” Smrt nije kraj, ne trebamo se bojati umiranja; služenje drugima je to umiranje koje donosi čudesne plodove… Ljubiti znači umirati sebi… Na bazilici sv. Petra vijore se slike sv. Josipa i sv. Mihaela arkanđela. Dok papa naučava, naše djetešce neumorno plače; svega pet metara od Pape majka ju previja, dok ja svojim plaštem sakrivam prizor i od sunca i od uzvanika oko nas… Mama ju doji, malo se umiruje, igrajući se s mojom krunicom na habitu. Mala je najglasnija, držimo ju svi pomalo na rukama, isprobavamo sve fore, ali neumoljivo, nonšalantno plače, razdražena suncem i gužvom i grajom. S druge strane oltara mašu mi prijatelji iz Karlovca, mladi zaručnici koji su došli po Papin blagoslov prije vjenčanja; iako su imali karte za posljednji red, nekim su čudom propušteni sasvim blizu Svetoga Oca. Zaista blagoslov. Nakon molitve i završetka službenoga dijela, Papa se upućuje prema grupi djece u invalidskim kolicima; na svako dijete polaže ruke, čini znak križa. Obilazi i mlade, kojih je prepun trg, radosno si mašu, šalju poljupce i primaju njegov blagoslov. Papa se vraća prema pozornici, okružen raznim ceremonijarima te s tridesetak sikjuritija. Razgovara, blagoslivlja, zadržava se sa svakim nekoliko minuta. Poneke predstavljaju biskupi, te ostali dostojanstvenici, a ima ljudi sa svih strana svijeta. Svima se poklanjaju krunice.

Dok se Papa polako približava našoj grupi, uzbuđenje raste a iščekivanje na susret, uz ono podnevno sunce, baca nas u dodatnu sunčanicu. Mene lagano fata panika. Iako sam danima spremao govor, vježbajući svoj talijanski jezik, sve stubokom zaboravljam i molim se u sebi da me Gospodin normabelizira, ako je ikako moguće. Ispred nas ministar jedne arapske zemlje uručuje Papi prijevod Biblije na svojem jeziku i jednu lijepu ikonu. Uz njega stoji neki francuski profesor, njegov prevoditelj. Kasnije smo izmijenili nekoliko riječi, ovom je ministru bilo drago kad sam ga pozdravio sa ‘e-s-selam u-alejkum’ i objasnio da smo mi red porijeklom iz Egipta. Nisam mu spomenuo naše povijesne borbe protiv Turaka. Zamolio me za molitvu, i ja mu obećah da ću ga memorirati, i zahvalih mu jer kao musliman poštuje Papu i trudi se oko mira između nas. Papa prolazi i rukuje se s plemićima, mladencima, sportašima, ali i sa sasvim običnim, malenim ljudima, koji su kao i mi nekako dobili ovaj životni dar i priliku da ga osobno susretnemo.

Iako smo stigli zadnji, smjestiše nas u prvi red. Evanđeoski. Papa se približava, skidam kapucu s glave (zaštita od sunca), poglavar Crkve dolazi nama, traumatiziranima od tisuću kilometara puta, gladnima nakon oskudnog talijanskog slatkog doručka, ošamućenima od ranog ustajanja i svekolikoga uzbuđenja. Pružam mu ruke, pozdravljam i predstavljam grupu: Inicijativa “40 dana za život”, naša majka s curicom, kamerman i ja, svećenik-duhovnik ovoga pokreta, iz Hrvatske… Papa se raznježio, čuvši odakle smo i tko smo… Odmah uzima malu Niku, ljubi nju i majku, govori nam na talijanskom kako plemenito djelo činimo, kako ne smijemo posustati, kako je važno boriti se za svaki život… Držeći me za ruke, grčevito, toliko jako da sam pomislio kako će mi ostati otisak, više puta ponavlja: ‘Molite za mene! Molite za papu!’ što me neopisivo dojmilo i potreslo u dubini srca.

Papi predstavljam naš dar: većih dimenzija, prelijepu sliku Presvete Duše Kristove, objašnjavam ukratko o čemu je riječ (pobožnost koju smo u pokretu za život odabrali kao “svoju”; povezana je s nerođenom djecom; dolazi iz Poljske itd.) te mu uručujem pismo s dvije molbe: da se upozna s poslanjem ove pobožnosti i da ju navijesti svijetu te s molbom i željom, ako smatra da je dobro, da u Litanije lauretanske uvrsti zaziv: ‘Majko života – moli za nas!’ ili sličan, dobrodošao svakako u vrijeme galopirajuće “kulture smrti”… Papa pažljivo sluša, gleda, zahvaljuje, ohrabruje, potiče, komentira… Zatim mu predstavljam Antišu, barda naše Inicijative, koji Papu moli za poruku braniteljima života u Hrvatskoj, te s njime izmjenjuje još nekoliko misli o potrebi zalaganja za nerođenu dječicu… On mu također predaje dar, simbole Inicijative; a Petra pruža krunu koju smo nabavili za našu Gospu-hodočasnicu, Majku Božju fatimsku, koja obilazi bolnice u nas, a koju smo naknadno okrunili kao čin zahvalnosti za ljubav i zaštitu, kod sestara klarisa u Zagrebu, večer uoči blagdana Gospe Fatimske.

Papa blagoslivlja krunu… Cijelo to vrijeme papa Franjo je držao ruku nad mojom glavom, a meni su te minute izgledale kao sati. Sve nas je ponaosob blagoslovio, te je blagoslovio i Inicijativu, sve koji mole, poste, ljubeći bližnje, osobito nerođene bližnje; osobito one koji ustrajno mole pred bolnicama. Papu smo i zagrlili, i izljubili. Nevjerojatna bliskost, divni trenuci, očinski dodir i milost blagoslova pape! Papa se čak i našalio; uzeo je moj solideo odnosno kapicu koja liči na njegovu, te ju je probavši na svojoj glavi vratio, govoreći: ‘Premala mi je!’ Zauvijek će mi odzvanjati riječi koje je uputio Anti Čaljkušiću, triput ponavljajući: ‘You must fight!’ Bodrio nas je u nastojanju da se svako začeto dijete spasi, hrabrio da ustrajemo u pomaganju trudnicama. Kod naše se grupe dosta dugo zadržao, činilo nam se kao da ne želi otići; ali konačno je krenuo prema vičućim Španjolcima da bi ubrzo nakon toga u vozilu nestao iza kolumni i pročelja bazilike. Čim su emocije nešto popustile stisak, svi smo od srca zaplakali, dirnuti ovom milošću. Svi osim mene: provincijali ne plaču.

Nakon ovoga susreta, neprestano sam razmišljao kako živjeti poruku Svetoga Oca, kako utjeloviti ove riječi u naša djela, što poduzeti da ovaj događaj trajno traje? U duši mi je posebno odzvanjala molba Pape, da molimo za njega. Odlučio sam svakako nešto konkretno u tom smislu i poduzeti, i još smišljam što, gdje i kako.

Papa Franjo nosi teška bremena na svojim plećima. Star je, diše jednim plućnim krilom, primijetili smo njegov umor i shvatili da hoda, susreće ljude, pozdravlja i moli – ne svojim silama. Svi ga žele dotaknuti, poljubiti ruku, svi žele blagoslov. A to su tisuće i tisuće… Od putovanja do putovanja, od audijencija, osobnih susreta, do pisane riječi: kraljevi, političari, predsjednici, beskućnici, zatvorenici, djeca, mladi, stari… Svima mora biti sve, za sve mora naći prikladnu poruku. A svaka mu se riječ važe, počesto prekraja, dodaje ili oduzima. Podmeću mu, manipuliraju, malo ga hvale, malo ga kude. Usprkos svemu, naš je papa nevjerojatno srdačna osoba, simpatičan i drag, jednostavan, pristupačan i plemenit.

Nasuprot nauci i milosrđu evanđelja, stoje moćne organizacije masona, sotonista, genderista, abortus i eutanazija-lobiji, denominacijski i nedenominacijski fundamentalisti i teroristi, radikali, liberali, neo-nacisti i komunisti, tajna društva, lažni proroci, zakulisne politike, prijetnje sa svih strana… Možda mu je i najteže nositi se sa tzv. “lažnom braćom” unutar same Crkve. Koliki samo biskupi i svećenici, redovnici i redovnice danas javno ili potajno, glasno ili u srcu napadaju, vrijeđaju, omalovažavaju, ignoriraju, preziru i odbacuju ovoga dragoga papu! Ne izmišljam, svi to znamo, vidimo pa i osjećamo.

Živimo u vremenima ostvarenja svega što je Gospa rekla don Stefanu Gobbiju, svećeniku nedavno preminulomu na glasu svetosti u Italiji, a što je zabilježeno u njegovoj Plavoj knjizi. Kad od nekih amortiziranih kolega čujem “Papa nije iz Europe, ne razumije stvari ovdje” dođe mi da vrisnem. Koji klerosnobni čobanluk (ispričavam se na panegiričnom sarkazmu); pa zar je Crkva samo u Europi i samo za Europu? De malo preispitajte, usijanci, gdje je Jeruzalem i koga je prvo pogodila Pedesetnica… I što znači ono “katolička”! Bože, koji biseri.

Onda čujem jednom: “Puno emocija, malo konkretnoga; slaba mu je teologija, živi u iluziji, nerealan, fura neku utopiju, revolucionar…” Tebe bi trebalo izabrati za papu, kolega. Ne laprdaj tako među ljudima, ne sablažnjavaj vjernike. Papa je kriv samo zato što želi biti kao otac i majka svima, jer se silno trudi da ga svi razumiju, jer je milosrdan bez granica. On samo želi da se preko njegove službe upozna i zavoli Krist! Papi pojedini “mudraci” zamjeraju jer voli pojesti pizzu, navija za argentinski nogometni klub, sam odlazi kupiti naočale… Strahota. Kako to može činiti, ta on je papa! Glupost… Ne paše im jer je papa redovnik (isusovac) kao da je to nešto jako važno. Ne paše jer živi u nekakvom hostelu, jer da to ne priliči poglavaru Katoličke Crkve. Ma nemoj. Po njima bi valjda ta Crkva (izrasla s križa) trebala biti politička sila, neki poseban i moćan autoritet, povlaštena organizacija, ili omiljena karitativno-kulturološka institucija koja promiče umjetnost, ili neka vladateljica kojoj će se svi klanjati. Papa danas za nas nudi Crkvu kao “sigurnu kuću”, zajednicu malenih, bolnicu, mjesto utjehe i milosrđa, kao prostor novih, ljepših mogućnosti.

Svi ti mnogo-pametni moralizatori unutra i izvana, kivni na Papu jer traži od nas da “mirišemo na stado” i izađemo iz raznolikih ugoda “na periferije” sjede u svojim fengšuiriziranim i klimatiziranim kancelarijama i glume neke svete finjake, umjesto da se ponize i obrate, da siđu s trona i da prestanu unositi nered u nauk, moral i običaje. Kad naš Papa kaže “neću, neću dijamante, suho zlato, brilijante” onda je to ‘napad na kler, rušenje tradicije, omalovažavanje prelata’; kad pere noge ženama to je ‘strahota pustoši i znak skore apokalipse’; kad telefonira povrijeđenima to je ‘glupiranje’… Kad ne želimo sebe mijenjati, onda udaramo po drugima. Da ne znam što učini, nije dobar, a nisu bili dobri ni prijašnji pape, a sigurno ne će ni budući. Važno je samo ustrajati u kritiziranju, zbog kritiziranja.

Papa ima veliki zadatak danas: oduševiti svećenstvo i redovništvo te sve kršćane zajedno, ponovno za Isusa Krista! Prežalosno je uistinu da oni koji su u i od Crkve bezobzirno i bezobrazno mogu pa i smiju čak blatiti osobu Svetoga Oca, antagonizirati, ismijavati, rugati se njegovim djelima i propovijedima, odlukama i naumima. Javno ga prozivaju, sramote. Podižu se protiv Učiteljstva, praveći se učiteljima. Sablažnjavaju malene, koji iskrena srca vole svojega papu. Neki čak vjeruju da je papa Franjo “protupapa”, postoje i pokreti koji ga kleveću i proglašavaju antikristom. A istovremeno članovi uredno primaju sakramente i mole, kao da je najnormalnija stvar smatrati papu antikristom.

Birokracija će nas ugušiti. Formalizam će nas isisati. Klišeji će nas udaljiti. Prepoznajem nekako kao glavni razlog tome: ne računa se na Duha Svetoga. Takvi umoviti umnici izbacuju nadnaravno vodstvo Crkve te sve promatraju i zaključuju iz sfere naravnoga, zemnoga. Njima je zvanje zapravo posao, a posao im je kritiziranje, a kritika im je hrana. Ne razumiju evanđelje jer ne razumiju – milosrđe. I obrnuto. Koliko dragi Papa mora patiti zbog takvih! Nikako da im objasni ove ultra-jednostavne stvarnosti ljubavi prema čovjeku i Bogu! Oni su sablažnjeni jer Papa pere noge muslimanima, jer grli tamo neke kriminalce po zatvorima, jer prima homoseksualce u posjete i jer dopušta da mu djeca stavljaju meksičke šešire na glavu. Jao strahota! Užasa li! Okaljao se! ‘Star je pa su ga izmanipulirali…’ Papa u čovjeku vidi Gospodina, a svi su mu ljudi jednaki i svi su u njegovim očima – dostojni milosrđa i ljubavi. Nevjerojatno, koja šizofrena zabluda, komentiraju. Zar je moguće da Papa misli kako Bog voli svako svoje stvorenje i svakomu daje priliku da Ga upozna?

Ne, očito, prema nekima koji se ravnaju po ne znam kakvim parametrima i kriterijima, papa bi izgleda trebao biti uzvišeni princ u zlatu, trebao bi govoriti isključivo na latinskome i ne družiti se s “ološem” već samo pisati nerazumljive dokumente i voditi do unedogled rasprave, živeći u palači daleko od radničkoga – porobljenoga svijeta, kojemu će prigodno uputiti koju nadobudnu riječ utjehe, pro forma. Papa bi trebao dakle biti neka i nečija figura, tek toliko da postoji i da mu plješćemo. Ne “sluga slugû Božjih” kako ima jednu od titula. No, ništa čudno niti novo. Ta i sâm je Gospodin imao učenike koji su Ga krivo ocijenili, okradali, sumnjičili, a da ne govorimo o farizejima i ostalim sljedbama, što su Isusa na sve moguće načine željeli i htjeli diskreditirati. Njegove skandalozne poruke poput: “Ljubite neprijatelje… Blagoslivljajte one koji vas proklinju… Besplatno dajte… Okreni drugi obraz… Daj i gornju haljinu… Ne cijedite komarca… Izliječi sam sebe… Ni ja te ne osuđujem” bile su kao ulje na vatru i kao sol na ranu ljudskoj slabosti, duhovnoj malograđanštini i ograničenoj duševnoj nevoljkosti da se čovjek promijeni iznutra. Dragi papa Franjo, baš moramo žarko moliti za tebe. Mnoge sile pucaju iz sve artiljerije po tebi. Naša je molitva izraz naše ljubavi.

A propos toga, baš i ne razumijem religiozne osobe koje pate za vremenima i nomenklaturama Crkve iz prošlosti i koje odbijaju shvatiti da Gospodin za ova vremena ima neke druge metode i vođenja i življenja i prezentiranja Crkve i crkvenosti. Imamo tako, na primjer, silne titule, koje običan puk uopće ne kuži. Jedna mi je bakica rekla kako je nedavno ‘vidjela preuznošenoga gospodina biskupa…’ Bakica, nije ‘preuznošeni’ nego je ‘preuzvišeni’, rekoh uljudno, iako ponešto uznemiren ignorancijom starije vjernice. Malo se šalim, naravno, ali pomirimo se s činjenicama: gotovo je s crkvenim plemstvom, karijerizmom koji se može sakriti, švercanjem “svećenik-menadžer”, zbogom više baroknim janjećim tapetama, nerazumljivim pojmovima iz arhaičnih katehetskih udžbenika, zbogom pukom moraliziranju, uzvišenim govorancijama i ulizivanjima društvenim elitama, paktovima s vladajućima i slično.

Halo! Crkve nam se hametice ispražnjuju, ljudi žive totalno drugim ritmom i tempom, drugim mentalitetom; te katoličke ljude uopće više ne zanimaju prepucavanja, jer su maksimalno propucani duhom svijeta i baš ih briga (generalno pišući) za enciklike, sinode, izjave, predavanja. Ljudi su gladni i žedni, umorni, iscrpljeni, maltretirani na poslu, ogorčeni. Razočarani jer u crkvi ne slušaju o uskrsnuću, nego o prikupljanju sredstava za novu dvoranu, na nedjeljnom roštilju, na kojemu će se dijeliti pečati za sudjelovanje. Ljudi pate neopisivo, u obiteljima, s djecom, bez djece, u boleštinama. Ljudi su se odvojili od molitve i sakramenata, kumovi na krizmi padaju u nesvijest od kredita za darove. Sjede u crkvi a na izborima glasuju za ljude koji opravdavaju klanje Hrvata i Slovenaca, silovanje žena, bacanje žive djece u jame, u Macelju 1945. Ljudi više ne reagiraju na nenormalne pojave, gube smisao egzistencije. A taj se papa baš njima i takvima želi spustiti, pred njima ogoliti, služiti, opominjati blagošću, ne gubeći na radikalnosti i autentičnosti Kristovih spasonosnih stavova. Zato naš papa podupire pokrete nove evangelizacije, koje će neki u svećenstvu nažalost nazvati sektama; izlazi iz okvira (jer je sve izašlo iz okvira i trebamo trčati za “stotom ovcom”), svojom normalnošću ruši predrasude prema katolicima, sjeda za stol sa svima koji žele sjesti za stol (baš kao Gospodin); zato neumorno traži izgubljene i razočarane, prlja se njihovim blatom i dijeli njihove suze, dozvoljava da ga zagrle, negrljeni i nevoljeni. Nezgodno nam Papa ruši komociju, krši rutinu, razbija nesretni status quo. Svojim hrabrim iskoracima drznuo se išamarati uspavanost srdaca, mlakost savjesti, uljuljkanost i struktura i individua u sheme i stručno sročene pastoralne programe i planove. Papa nas blago šokira, da bismo se otrijeznili iz svoje melankolične hiperventilacije.

Da, Papa ponekad izrekne a ne ispekne, zaleti se, razoruža svoj ugled, ponekad ubaci koju svoju osobnu misao, ne dokraja definiranu, nekad možda i povrijedi nekoga … Ponekad se spetlja, blamira, zaboravi na ljude i demone. Ali papa nije robot! Papa nije mašina lijepih i uvijek ispravnih izričaja! On je samo čovjek! Mislim da baš tim čovještvom i čovjekoljubljem najiskrenije dolazi do ljudi, koji zbog vlastitih pogrješaka shvaćaju da je “biti čovjek” zapravo jednako onomu “pogriješiti” te znaju da pogriješiti ne označava odmah tragediju. “On to ne bi smio, on je papa!” Eh, da, svašta i ti i ja ne bismo smjeli činiti, pa smo činili i činimo i činit ćemo u svojoj slabosti. Nasuprot takvome stavu postoji budalasti stav samo-kanoniziranih vjernika koji su prepuni slabosti i loših sklonosti i grijeha i zločestoće ali ništa od toga ne priznaju. Papa nas želi osvijestiti, da se vratimo Isusu iz evanđelja i da Crkva bude kvasac a ne kvas (ocat) svijeta.

Kakva korist od naših mozganja i nevoljkosti da išta hrabro pokrenemo u duhu današnjih potreba, kad zatvaramo oči pred činjenicama kojima smo okruženi: djeca već u osnovnoj školi seksualno eksperimentiraju, šoping-centri su zamijenili nedjeljnu misu, droga, kocka i psovka postale su općeprihvatljive uobičajene pojave, gluma, pjesma i knjiga pretvorene su u golotinju, vulgarnost i perverziju, brakovi su masovno razbijeni, “civilizacija smrti” samo što ne eruptira i ne spali svijet atomskom energijom; despotizam novca, karijere i uspjeha, robotizacija čovjeka, nihilizam, moralni relativizam, tehnologija i moda koja ubija duh obožavajući tijelo, neposlušnost i frustracije u samostanima, skandali, razarajući kultovi i praznovjerje, život katolikâ milijunima svjetlosnih godina dalek od posta i pokore koje zahtjeva Majka Božja; stvaranje “raja na zemlji”, koji je u biti pakao… Iza mnogih tih isprepletenih stvarnosti Crkve i svijeta stvarnosti stoji đavao, kojega, gle ti to, jedan dio u Crkvi ne prepoznaje, jedan dio ne priznaje…

Papa mora voditi mnoge borbe s baštinama Jude, Kajfe, Heroda i Nerona, Hitlera i Lenjina. Taj se duh hrani krvlju i patnjom nevinih, malenih, najmanjih. Papa nas pita: jesu li odgovori na sve ovo i na mnogo toga više pisanje teoloških rasprava, množenje dokumenata i odrednica i regulacija legislative, simpoziji, domjenci, projekcije? Da, ali ne prvenstveno i nikako ne isključivo! U tome je stvar! U tome je nova evangelizacija – pojam kojega neprestano ponavljamo a nitko ga u biti ne razumije. Papa kaže da se Crkva ne smije pretvoriti u karitativnu ustanovu ili u kulturno-umjetničko društvo. Zato ga mnogi dakle ne vole… Jer najlakše je i najbezbolnije tako živjeti, maštajući o jučer, kritizirajući danas i ne brinuti za sutra.  A naši su vjernici bombardirani mukama sa svih strana, psihički pucaju po šavovima, ne snalaze se nikako u desakralizaciji i profanizaciji… Naš narod demografski nestaje, podijeljen je po svakoj mogućoj osnovi…  A mi zasjedamo. I vrtimo se u krug. I tvrdokorno odbijamo promijeniti bilo što, a da ne govorimo o sebi. Prvo kritiziram sebe, jer mogao bih puno više i puno bolje. Jer se baš ne trudim oko svoje svetosti. Grozim se svoje slabosti, ali Papa mi daje nadu: ‘Milosrđe je iznad svega!’

Dragi naš Papa! On ne osuđuje, kao što to čine svjetske “veličine”. On ne započinje prljave ratove. Ne eksploatira tuđe zemlje. Ne čini nasilje. On ne proziva velikodostojnike Crkve da bi ih javno kaznio ili degradirao zbog nekog svojeg kaprica. On treba mnoge struje unutar Kristova tijela pomiriti, usuglasiti, voditi, ujediniti: teologiju, karizme, mistiku, tradiciju, novu evangelizaciju, misionarski rad, ekumenizam. Shvaćamo li uopće kakva je to briga i križ, opterećenje i odgovornost?! Kako spriječiti da uđe duh modernizma, a da izađe puki tradicionalizam i formalizam? Moramo mu pomoći. Papa nosi velike terete, nezamislive. Jedna ga kriva riječ može linčovati. On je samo čovjek, ponavljam, pomazan, izabran Duhom Svetim, ali ostaje čovjek. Kad sam se zagledao u te oči, koje gledaju Crkvu… I čuo taj vapaj: ‘Molite za mene!’… Da barem molimo! Na njemu se prelamaju sve moguće duhovne borbe. Proklinju ga od 0 do 24. Smišljaju konstrukcije, majstori raznih kuhinja. Cijele su mašinerije zla uperene protiv “slatkog Krista na zemlji” (sv. Mala Terezija). I zakulisno i otvoreno. Marširaju mu pod prozorom psujući, bacajući kamenje, noseći prostačke parole, pozivajući na odmazdu. Tuku ga i “u rukavicama” i u boksačkim rukavicama. Ili se lažljivo smješkaju i glumataju, povlađujući. Špijuniraju, optužuju, truju kršćane svojom pakosnom propagandom i svojim savršenim virtualnim i stvarnim mrežama hvataju duše, nezrele i naivne, nemoćne da se odupru pornografizaciji svih čovječnih vrijednosti. O da, papa treba žarku molitvu preostaloga “stada maloga” i njihovu pokoru, post i žrtvu; dok još uopće postoje. “Kad se vratim drugi put na zemlju, hoću li naći vjere…?”

Koliko je raznih i radikalno drukčijih misli i pravaca u Crkvi, koje predstavljaju bogatstvo, dok se ne uzbahate, nametnu i ne osile. Pogledajmo samo, koliki su vjernici postali upravo agresivni, čim se spomene Crkva, vjera, molitva. Nešto se gorko događa u duhovnome prostoru. Gorčina je tako snažna i jaka, da se može rezati nožem. Kiretom, rekli bismo. Pa taj evidentni mnogo-dimenzijski egzodus iz Crkve, prodaja samostana i crkava na Zapadu; nestanak svake pobožnosti; bujica svakojakih samovoljâ u župama i redovničkim zajednicama, koncentrirani krugovi poganštine, razne lažne “objave”… Svećenici koji su upali u ovisnosti, u teške grijehe i ne mogu se izvući iz živoga blata, ne znajući komu bi se povjerili, gdje potražili pomoć, bez osude i odbacivanja… Razne teologije oslobođenja, oslobodilačke, oslobođene, slobodne od slobode… Katolički političari koji potpisuju egzekuciju nerođene djece… Kriza zvanja… Mentalitet svijeta u kojemu čovjek uopće nije važan… Izbjeglice, pa obzirnost prema drugim religijama… Čudno je da Papa uopće može zaspati, čudno je da nema “burn out” sindrom. Papa je razapet! Papa je zalog i temelj jedinstva katolika: da nema njega, raspali bismo se u sto tisuća zajednica, kao protestanti. “Udari pastira, razbježat će se ovce.” Razmišljajmo o tome. Molimo za Papu!

Kad se sve uzme u obzir, zar nije čudo Božje da Crkva uopće i postoji? Ne samo to, već i da se razvija, raste, da prodire u zemlje gdje nema slobode, gdje su kršćani mučeni i ubijani? Samo zbog svete Glave, usprkos grešnosti Tijela, zajednica Kristovih učenika živi i baš se kroz progonstva čisti i obnavlja. Krize i bakterije u Crkvi zapravo čine kontra-efekt, suprotno od onoga što su joj zamislili neprijatelji. Dapače, Crkva mora biti progonjena u nekom smislu, jer tada je uistinu Kristova. Neka nam uzmu sve, znat ćemo kako u katakombama. Gore je od katakombâ ulizivanje strukturama, strah od reakcije, zatvaranje u kompromise. Ne smijemo pod svaku cijenu zadržati privilegije i beneficije, najgori je taj kompromis sa svijetom – koji je i razapeo Gospodina. Ako Crkva na čelu s papom vrši svoje poslanje, nema se čega bojati. Prolazit će Golgotu, ali istovremeno punit će stanovnicima Nebeski Jeruzalem.

Papa svojom pristupačnošću ostvaruje danas živu sliku Gospodina Isusa, koji nikoga nije odbacio, zanemario ili odbio. Gospodin nijednom riječju ne spominje okupatore svoje domovine (Rimljane) niti vodi političke rasprave i dvosmislene dogovore. Propovijeda kraljevstvo nebesko i uči moliti, praštati, tražiti Boga kojega revolucionarno naziva “Tatom”. Papi također zamjeraju jer ga “vole mediji”. Možda ga vole jer otvara Crkvu svijetu, jer otvara Crkvu medijima, jer je autentičan u svojem poslanju? Možda je to i neka igra, možda će ga ti mediji jednom i “pokopati”? Tko će znati sve. Ja ne znam. Ja znam ovo: kad vjeru lišimo natprirodnoga (jer se bojimo riskirati) onda postajemo folklorno i socijalno društvance koje ne plače nad propašću duša, ne moli slamajući srce, ne zaziva žarko Svetoga Duha, ne čini gorljivo djela milosrđa, nema vremena za Božju riječ, ne bdije i ne posti, jer važan nam je svijet, a ne nebo. Papa je jasan i radikalan u tome: ‘Riskirajte, izađite, promijenite, odvažite se, svjedočite!’

To sam čuo i vidio pri svojem susretu s njim, tom susretu koji će mi zauvijek svijetliti u srcu i zbog kojega Papu neću grditi ili suditi, već ću ga još više voljeti, poštivati i za njega moliti.

pater Marko Glogović | Bitno.net

Objavljeno: 9. lipnja 2017.

Možda vam se svidi