– Neki kažu da „Crkva brani svaki užitak” i da je „crkvenjacima sve grijeh”… Vi kažete da je život bez (teških) grijeha tek pravi život… Kako „običnomu čovjeku” to dokazati?

 Grijeh je gora stvarnost negoli kombinacija svih poznatih tumorâ zajedno! Vjerujte mi! Dok život nekako teče, uglavnom se to ne primjećuje. Zato, kada se dogodi pravi tumor ili slična situacija boli, samoće, krize… To Božje dopuštenje nesreće, postaje izvanredna prilika da čovjek progleda i vrati se Gospodinu.

Demoni se hrane našim strahovima, kompromisima i neposlušnošću Božjim zapovijedima. Naravno da nije sve grijeh! Tko radi, griješi i nenamjerno. Tu imamo vrlo važne razlike… Visok tlak nije grijeh; stres, neuspjeh, zdrava kritika, čaša sivog pinota nisu grijeh. Grijeh je jedno duboko, otajstveno stanje duše koja slobodno, svojevoljno i dobrovoljno odabire zle putove. Životni užici su u redu, ako ne prelaze granicu istinske slobode u Kristu.

Grijeh strahovito poružnjuje; uzmimo na primjer dvoje mladih koji hodaju prije braka, a prakticiraju spolne odnose. Isprva se sve čini kao dozvoljeni, dobar, čak i koristan put ljubavi. Međutim, ubrzo se rađaju svađe, ovisnosti o seksu, ljubomore, nasilnosti, razni nesporazumi, možda i abortus… Nije uvijek tako, nije kod svakoga para isti intenzitet navedenih događaja, ali svakako, prije ili kasnije, nešto krene nizbrdo jer sâm Bog je postavio granicu spolnosti, a ona je – brak, a mi nismo pametniji od našega Stvoritelja. Ljudi koji dišu grijehom su bolesni, prazni u sebi, obavijeni nekom čudnovatom tugom.

Sve počinje od nekih malih kompromisa… Koliko je puta mene đavao prevario i kolike mi je blagoslove ukrao, baš zbog malih, olakih kompromisa! Pismo nas upozorava da je važno graditi kuću života na stijeni, ne na pijesku: dođu oluje i kuća se pretvara u veliku ruševinu. Putnici „Titanica” bili su uvjereni da su sigurni u najsavršenijemu brodu na svijetu. Ipak, ono ispod površine ih je potopilo. Zato nam je potrebna česta sveta ispovijed i ispit savjesti te realno sagledavanje činjeničnoga stanja. Klonimo se brate euforija i ovisnosti o osjećajima. Bježimo od krajnosti. Budimo ljudi i kršćani.

 – A što kad postanemo svjesni grijeha, kako postupiti?

 Prvo, ne smijemo se pseudo-religijski, umjetno i napadno sablažnjavati nad sobom. Čovjek je uvijek samo – čovjek. Sazdani smo od slabosti; „i pravednik griješi sedam puta dnevno”, čitamo u Bibliji. Ne trebamo niti bolesno paničariti. Trebamo se suočiti s činjenicama i mirno zamoliti Isusa za oprost.

On je rekao svetoj Faustini kako „trči spasiti grešnika” i kako „čim grešnik zazove njegovo milosrđe, on je već kraj njega, i spašava ga”. Negdje piše kako nas je Gospodin vezao „užetima ljubavi”. To je nešto kao ono od „Crvene jabuke”: „Ima nešto od srca do srca, neka tanka nit…” On nas je vezao ne da bi nas zarobio, nego da bi nas zaštitio! Zato, kada sagriješimo, tražimo od Duha Svetoga dar kajanja i uvida u uzroke našega pada, a onda, da se opet izrazim pjesmom: „Get up, stand up, donʼt give up the fight” (Bob Marley), odnosno: ustani, bane, bori se i pobjeđuj! Jer, grijeh ti oduzima vedrinu, polet, volju! Sve ti se to vraća, slava Bogu, po ispovijedi, po skrušenome kajanju i odluci da ćeš se čuvati prilika za griješenje. Problem je malo ta naša slobodna volja… Nekako nam je i teret, i blagoslov…

Ali onaj tko poznaje Krista, nema ni s time većih problema: Isuse, uzdam se u tebe i hrabro naprijed! Stvoreni smo dakle, iz ljubavi, za ljubav: grijeh ubija pravu ljubav. U „ringu s grijehom” treba nam nadnaravna pomoć, sila odozgor, Duh Sveti. Prava sloboda je sloboda od lanaca robovanja grijesima koji ruše i uništavaju sve pred sobom, donoseći tragediju i traumu, u bjesomučnome napadu na našu volju, maštu, nakane, poslanje, mišljenje, stavove, razboritost, vrline…

– Što bi na sve ovo rekao suautor u vašoj knjizi, sveti Dizma – razbojnik? Zašto ste se baš s njime povezali u stvaranju ove knjige?

Uzeh Dizmu da barem jedan autor bude svet! Svršetak njegova života prekrasan je primjer Božjega milosrđa. Isus mu je sve oprostio, na križu. U nekoliko minuta. Dakle, poruka je jasna: nikada nije kasno za obraćenje, Bog oprašta svaki grijeh, milost može dohvatiti i najgorega lopova i zločinca te da su baš svi pozvani na svetost, a ona je: izabir Krista, a odbacivanje grijeha. Vrlo je rado pristao sa mnom pisati ove tekstove! Od srca sam mu zahvalan! I zavidan: bio je tako blizu Kristove krvi, čuo je riječi „kanonizacije” od samoga Gospodina: postali su kao prijatelji, u tome nepojmljivomu trpljenju. Dizma je baš jedan veliki znak svima nama! Ne odustajmo od duhovne borbe za neke naše grešnike kod kuće, Gospodin zna kako i kada… Uostalom, grešnika treba ljubiti, tako nas je Isus učio u Evanđelju po Mateju, u petome poglavlju. Nikako ne smiješ odbaciti grešnika, za njega treba moliti i žaliti ga, ne radovati se njegovoj prividnoj sreći na svijetu, niti se radovati njegovoj nesreći, ako nastrada zbog efekta „bumeranga” koji grijeh čini.

Đavla treba prezirati i paziti se njegovih smicalica. Ako se samome Kristu usudio predložiti „pokloni mi se i sve ćeš dobiti…”, onda smo svi u opasnosti čuti isti prijedlog. Kompromisi vode u grijeh. Čvrsto sam uvjeren da su upravo kompromisi početak „sindroma lijevoga razbojnika” koji je, nasuprot Dizmi – podsjećam – odbacio milost i nije iskoristio dar Kristove krvi i žrtve. Naša je borba muka do kraja, do samoga kraja. Ali kako je veličanstveni plod te borbe i muke! Prikazujmo svoja trpljenja Isusu, po Mariji. Ako nemate za koga, možete i za mene. Ili za ministra Hasanbegovića. Ili za neku drugu plemenitu nakanu.

– Dakle, Bog uistinu ljubi grešnike, svoje malene, prevarene od neprijatelja. Ipak, teška je ova tema, možda ponajviše stoga jer je grijeh danas više no ikada reklamiran kao nešto ispravno, kao nešto normalno pa čak i lijepo. No svećenici dnevno slušaju sasvim druge priče, u ispovjedaonicama?

Mi prvi trebamo milosrđe da bismo ga mogli pružati vjernicima pogođenima granatama Zloga. Mi sami nismo nekakvi duhovni Pešmerge (ratnici) i samo u simbiozi s narodom možemo učinkovito voditi ovaj rat: da, u pravome smo ratu! Bez molitve i Božje riječi mi smo svećenici kao ribe na suhome. I inače smo poslastica sotoni, roštilja nas, marinira, pirja, dodaje razne ljute začine… Najviše nas voli vidjeti kao neki tiramisu na tanjuru svojih nezasitnih perverzija.

Svi Kristovi, dakle ne samo mi svećenici na prvim linijama fronte, u neprestanome su ratu u kojemu čeliče, ipak, (dobra strana toga rata) sile svoje trodimenzionalne prirode; duha, duše i tijela. Sveti Toma Akvinski napisao je kako nas Gospodin na četiri načina oslobađa od Zloga: prvo, štiti nas od kušnje koju ne bismo sami mogli pobijediti; drugo, pomaže nam svojom utjehom, da se u borbama ne bismo okrenuli od njega; treće, okreće nam misli i oči na dobre ljude i dobre stvarnosti života, da ne malakšemo i ne odustanemo; i četvrto, šalje nam dobro, u raznim oblicima, kako bismo shvatili da je dobro ljepše, dragocjenije, neizrecivo bolje od zla.

Nema grijeha koji Bog u svojemu silnome milosrđu ne bi mogao ili ne bi htio oprostiti! Kad mi dođu osobe ranjene abortusom, zagrlim ih i kažem im: „Dobrodošli kući!” Samo u sakramentu milosrđa grešnik može kušati taj neobičan mir koji dolazi kao melem nakon ranjavanja grijesima. „Tko ti osim Boga može dati mir? Je li ti svijet ikada mogao zadovoljiti srce?” (sv. Gerard Majella) A sv. Maksimilijan M. Kolbe piše kako „nije dovoljno samo moliti, trebamo se i boriti”, dakle, trebamo konkretno bdjeti u rovovima, držati u ruci svoje oružje (krunicu, npr.), slušati zapovijedi (svojih pastirâ), biti spremni na sve, izdržavati glad, žeđ i žegu, prolaziti nesanicu i malodušje, ne odstupati sa svojega utvrđenoga teritorija (sakramenti)… Sve do konačne pobjede. A to je – smrt. Zato „obrati se sada dok se još osjećaš mlad… Kako se teško ispravljati kad je duša ostarjela!” (sv. Josemaría Escrivá)

– Možete li nam dati još neke dobre savjete kojima bismo u trenutcima kušnje mogli stati na stranu Krista – pobjednika? Ljudi najčešće traže gotova rješenja, recepte…

 Da, no svatko osobno mora otkriti svoj „recept”. Predivno je što u Katoličkoj Crkvi ima mjesta za sve, i što svoje vjeroispovijedanje ostvarujemo na toliko mnogo načina! Čini mi se da ono čega nedostaje i to bolno nedostaje, ponavljam još jednom, jest pouka. U najvećoj većini naših župâ imamo dnevnu svetu misu i… Tablicu s radnim vremenom župnoga ureda. Vjernicima neopisivo nedostaje pouka! Ne možemo izdržati u svijetu hraneći se samo tradicionalnim „ispunjavanjem vjerskih obveza“! Nemoguće je voditi zreo, odgovoran, svet kršćanski život, bez pouke. To mi se izrazito sviđa kod pokreta nove evangelizacije. Uzmu Bibliju, slijede retke, objašnjavajući, primjenjujući to za svakodnevni život, nalazeći u oba zavjetâ odgovarajuće potvrde, moleći se na kraju riječima onoga što su proučavali, shvatili, zaključili za svoj život. Nedostaje nam pouke! Meni posvuda prigovaraju što imam dugačke propovijedi… Dolaze mi svećenici, prekidaju me, a narod bi slušao još jedan sat jer su očajno gladni pouke, objašnjenja svojih borbi i padova jer žele čuti o Božjemu lijeku i vidjeti Isusa Krista na djelu danas, kao i onda, kako nam donose evanđeljâ!

Žao mi je što su karizmatski seminari (uglavnom) u nas zabranjeni, ocrnjivani, što se straše vjernici seminarima kao djeca Babom Rogom. Žao mi je što neprijatelj likuje nad našim primitivnim unutarcrkvenim prepucavanjima, prozirnim ljubomorama, gadnom ignorancijom i teološkim dokazivanjem vlasti i časti. Žao mi je što nema dijaloga, već se podliježe osudama, obzirima, strahovima. Po mojemu iskustvu, neokatekumeni i karizmatici u Crkvi imaju najbolju moguću pouku za grešnike: ulaze u dubinu Riječi, sve je poduprto svjedočanstvima obraćenjâ, ozdravljenjâ, oslobođenjâ; ta je pouka zrela, realna, zdrava, ona mijenja živote, dinamična je i evangelizacijska u svakome pogledu! Kako će ljudi (grešnici) promijeniti svoje živote ako uopće i ne čuju da je to moguće?! Uistinu ne razumijem tu i takvu politiku. Drugo, znak je vremena što polako nestaje svetaca, kako već rekoh. S našim starcima, odlaze i autentični sveci, molitelji, graditelji mira u obiteljima, hodajuće škole poštenja, rada, odricanja, samozataje, poniznosti, radosti, trpljenja, žrtve. Tako je i u samostanima: polako nestaje svetih redovnika, svi se samo žalimo i kukamo, te tražimo svoje. Prvi ja. Uopće nas više ne podučavaju što znači posvećenje, pokora, post. Nemamo strpljenja, odvažnosti, evanđeoske radosti, zakukuljili smo se u čahure formalizma i folklora. U naše se redove već odavno uvukla i filozofija nekih pravaca netolerantnog dosta agresivnog i nekako suludog, ekstravagantnog, elitnog protestantizma koji promiče nekakvu čudnovato zabludjelu teologiju životnog blagostanja i savršenog zdravlja, kao isključive volje Božje za vjernike. Ništa nije pogubnije i više krivo od te hereze!

Otvorite bilo koji kanal na TV-u te pogledajte bilo koju reklamu: sve nam nude baš to, savršeno zdravlje i mnogostrane životne prosperitete. Ako nam to nudi svijet… Zmija hipnotizira svoju žrtvu, prije nego je napadne i proguta… Ne mogu i svijet, i evanđelje biti na istoj strani, u istome duhu i tako upadamo u grijeh. Grijeh nekako – nažalost – ostaje našim „svakidašnjim kruhom”, ali nasjedajući ponudama savršenstva svijeta, taj grijeh se tako ukorijeni da ga ne možemo iščupati. Meni je veliki znak „posljednjih vremena” upravo ta činjenica da su ljudi danas već toliko ishlapjeli i zarobljeni grešnim načinom života, u svim segmentima društva i bića, da se jednostavno više ne možemo oduprijeti napasti, toliko smo slabi i oslabljeni, bombardirani, zaposleni, umorni, iscrpljeni, povrijeđeni da većina ljudi i nema snage boriti se… Kao da su nestali orijentiri i autoriteti. Zato sam uvjeren da smo već na početku jednoga novoga razdoblja, prorokovanoga prije točno sto godina u Fatimi. Gospa kaže da – ako se ne obratimo – otvaramo vrata ratovima i samouništenju kakvo svijet još nije vidio. No kaže također, hvala Bogu, da će na kraju njezino Bezgrešno Srce trijumfirati! Nebo nam nikada ne oduzima nadu i utjehu; ono nam jedino to i daje.

– Na kraju, zahvaljujući na razgovoru „Pampers – patru” – kako su Vas, simpatično i skandalozno prozvali – recite nam ponešto i o ostalim aktivnostima u Godini milosrđa te što je sljedeće u Vašim planovima proživljavanja ove godine, u kojoj nam poklanjate knjigu koja se tako živo nadahnula na poruci milosrdne ljubavi prema grešnicima?

Divne sam milosti doživio i doživljavam dalje ove godine! Vodio sam prvi ukop nerođene djece u Zagrebu, pokopavši četiri dječačića u dirljivome pogrebu, punome utjehe i nade, u kojemu je Božje milosrđe pobijedilo očaj i bol. Prisustvovao sam prvim duhovnim vježbama za ranjene pobačajem, u međunarodnoj skupini tzv. „Rachelʼs Vineyard”. Odlučili smo organizirati nešto slično godišnje i u našim uvjetima. Pokrenuli smo hodočašće Trudne Gospe, Majke života i Zaštitnice nerođenih po obiteljima i župama Hrvatske, uz vrlo dobar odaziv i velike blagoslove. Tiskali smo nove sjajne letke: „Devetnicu ružarija Kraljici svete krunice”, „Pobožnost Milosrdnomu licu, „Isuse, uzdam se u tebe!”, „Šator milosrđa” i „Triptih Majke milosrđa”… Otvaramo ubrzo petu kuću samohranih majki u okolici Splita; u tri smo dodatna grada osnovali udrugu „Betlehem” (sada smo prisutni u 17 lokacija); uključili smo se u GROW-pokret za duhovnu i duševnu zrelost, tiskali prvi sveobuhvatni pro-life molitvenik… U dva sam posljednja tjedna uspio odgovoriti sedmero majki od pobačaja, što mi je najveći dar i zadovoljstvo, najdraži uspjeh i najmiliji povod za zahvalnost Gospodinu! Jedna od majki nosi trojke! Aleluja! Slava Isusu!

Želio bih još ove godine naći načina kako da stručno pomognemo silovanim osobama, to mi je nekako ovih mjeseci na srcu, još tražim suradnike i ideje jer osobito sam obuzet mišlju pomoći onima koji su zaista „na periferijama” kako je Papa objasnio… „Krstili” su me s ovim pomalo smiješnim imenom, ali – zaista – po mojim je rukama prošlo, izgleda, na tone i tone pelena… Koliko god imao i trpljenja i padova, Bog se čudesno proslavlja po službi najmanjima. U rujnu imamo i 11. „Molitveni sabor za nerođene”, uz sudjelovanje oko dvije tisuće moliteljâ… Tada ćemo i Majku triput divnu okruniti i proglasiti Kraljicom i Majkom nerođenih… Polako nam se približava i godina Gospina ukazanja u Fatimi pa se nadam nekim plemenitim akcijama u budućnosti. Molim desetke i stotine tisuća naših prijateljâ i simpatizerâ, da mole na jednu moju nakanu, koja bi – ako se ostvari – mogla biti nešto uistinu predivno! Nastavljamo, dakle, širiti milosrđe, bez obzira na naše slabosti i različite probleme.

Naviještamo ljubav u dimenziji križa: Krist trpi s nama, u nama, zbog nas i po nama, ali ne odustaje od nas, ne odustaje nas pozivati doma, a to znači ostaviti grijeh, laž i obratiti se njemu. On nas ljubi zato što jesmo, a ne zato što smo u redu. A tko je, uopće, u redu? Ne znam za takve. Znam samo mnoge koji misle da su u redu… Naš Bog, koji je Ljubav, beskrajno i bezgranično ljubi oboljele od side i gonoreje, zabludjele teologe, ljude u sektama i čudnovatim supkulturama, heretike, bandite, jugonostalgičare, talibane, heavy-metalce, rastafarijance, blasfemičare, Jehovce, nihiliste i anarhiste, masone, muške prostitutke, opsjednute, militantne feministice, abortere… On plače nad ljudskom glupošću i nevjerom: zar nije nerazumno kada netko prakticira grijeh kao način života i misli da je poseban, slobodan, kreativan, radikalan? A zapravo munjevito tone u bezdan, pun ranâ, neprestano gladan istinske ljubavi i radosti. Mnogo nam u tome smislu mogu pomoći zajednice nove evangelizacije: ondje su grešnici srdačno dobrodošli, nisu osuđivani i stigmatizirani te ondje imaju novu obitelj u kojoj mogu upoznati sebe, bližnje i Gospodina te se razvijati u zrele i snažne vjernike. Stanje je već gotovo neizdrživo, u mnogim zemljama i narodima… Upravo zbog grijeha! Grešni način života dovodi do ludila i do ruba ponora. Odbacivši Boga, čovjek postaje „božanstvo”. Katastrofa. Pitanje je koliko ćemo još moći izdržati u prividnome miru, bez krvavih ratova, progonâ, logorâ, istrebljenjâ. Prije genocida dolazi infanticid: deseci milijuna nerođenih ljudi biva usmrćeno u svojim majkama. Ja sam uvjeren da je egzekucija nepodobnih, to jest – abortus – izvor svega ovoga zla koje je eskaliralo u današnje vrijeme. Krv nevinih mora biti osvećena. Krv nedužnih vapije u Nebo. U ovome moralnome i svakome drugome rasulu, nestaje ispravnih autoritetâ, divlja osvetoljubljivost, nepravda, hereza, pohota i agresija. Čovjek može i iskušavati i prezreti Božje milosrđe, ali ga ne može iscrpiti! To je naša jedina nada. Na kraju, evo savjeta koji jedino želim dati čitatelju: proživi svaki dan, dan po dan, ovaj danas dan, u milosti. Ujutro moli za to, navečer zahvali. I čekaj da se Gospodin vrati. Po svoje dragocjene, ljubljene grešnike koji su breme grijeha zamijenili milošću. Grešnicima ulaz dopušten, širom otvoren; ulaz u Isusovo srce, ulaz u Crkvu, u novi život! Hrabro!

Razgovarao: Dino Okičić

Knjigu “Grešnicima ulaz dopušten” možete nabaviti OVDJE.

Prvi dio razgovora pročitajte OVDJE.