Draga Ivana!

Promijenio sam, naravno, i vaše ime i okolnosti (inače ste iz inozemstva, otprije nekoliko godina). Oduvijek sam svjestan da poštovanje čovjeka kao slike Božje iziskuje maksimalnu diskreciju kad su u pitanju stvarnosti savjesti i srca. Nije tako sa svijetom. Kako nam je i prorokovano (u poslanicama Timoteju, npr.) u ova posljednja vremena ljudi će uživati kad dobiju svojih „pet minuta slave“ u medijima; hvalit će se svojim ogavnostima; sudit će se u nedogled po sudovima; prezirat će manje i slabije… O ne, svijet ne poznaje sakrament svete ispovijedi. Svijet naprotiv, voli otkrivati pikantne dimenzije ljudskih slabosti i padova, pogotovo danas, kad je privatnost svedena na minimum. Zato i trpimo, jer smo svugdje nesigurni, opterećeni, omalovažavani i ranjavani. Imamo naravno pravo i pogriješiti, ali znate kako je, naši se grijesi ovdje – u svijetu – naglašavaju, spominju, ponovno iznose, analiziraju i njima se vješto manipulira. Često i zbog puke zabave, ili jadne osvete. Tako čini svijet. Da bi zataškali svoje blato, naslađuju se tuđim. Duhovnost svijeta je vrlo prizemna i prozirna, a ljudski poriv za znatiželjom je pak silno snažan… No, ja sam svećenik i uistinu ne želim da išta od ovoga što pišem ispadne kao „razotkrivanje“ zbog razotkrivanja: želim vam jedino nešto iz svojeg iskustva objasniti pa tako moguće i pomoći. Pod vašim imenom mislim na sve Ivane i Ivane, muževe i žene, djevojke i mladiće, koji se upravo sada nalaze ili će se naći u vašoj situaciji. A ta je: otkrili su da pod srcem nosite nerođeno dijete s Downovim sindromom.

U telefonskom ste razgovoru otkrili kako ste sretna majka jedne djevojčice, naglasili ste „zdrave djevojčice“, te da ste u sretnom braku. Hm. Također, dodajete kako ste praktična vjernica, da sudjelujete u sakramentalnom životu Crkve, da ste znali poslušati i pokoji duhovni seminar i slično. Ipak, niste planirali trudnoću, te vas je ta vijest zatekla u nezgodnom trenutku loše financijske situacije i općenito niste ovu vijest prihvatili s oduševljenjem. Kad su vas poslali na dodatne preglede uz sumnju na Downov sindrom „ploda“ (a te ste preglede platili preko tri tisuće kuna) šok se utrostručio jer se otkrilo ono za što ste se „molili da samo to ne bude“, odnosno da vaše nerođeno dijete zaista ima ovaj sindrom. U tom vam je trenutku, kako kažete „stao život i srušio se svijet“ i jedva ste došli k sebi. Vaš je suprug istog trena znao što treba učiniti (jedina moguća opcija – abortus), ali nakon dva dana muke i tjeskobe, vi se ipak još uvijek lomite… Povjerivši se prijateljici, ona nas spaja, a ja onda, duboko dirnut vašom duhovnom i duševnom borbom, odlučujem napisati ovaj članak, jer u kratkom razgovoru nisam mogao iznijeti sva svoja zapažanja i razmišljanja.

Dakle napominjem, pišem vam kao prijatelj, svećenik, brat u Kristu. Bez trunka uljepšavanja, kompliciranog akademskog dokazivanja, bez osude, bez moraliziranja: već s velikim poštovanjem vas kao osobe i vašeg nerođenog djeteta, kao osobe. Vi ste u jednom životnom problemu, u jednoj životnoj prekretnici. Pravedno je da uz sva nagovaranja i prijedloge „druge strane“ čujete i moju stranu. Zapravo, svoju stranu, jer, ponavljam, vi ste moja draga sestra u Kristu. Koja nosi „Kristova najmanja brata“ (usp. Mt 25, 4) do kojega mi je podjednako stalo kao i do vas.

Draga Ivana!

Silno bih evo želio, da moja obrana vašeg nerođenog djeteta bude i obrana vašeg dostojanstva, vašeg majčinstva i osobnosti, svetosti vašeg tijela, braka, vjere. Ne bih htio biti umjetno subjektivan niti lažno sentimentalan. Zapravo, najsrdačnije želim biti logičan i da vi prihvatite tu logičnost, jer bilo bi nelogično da se odbaci činjenična istina, zar ne? Zar ćemo odmah pokleknuti pred svime što nam nude na pladnju i viču u uho??? Nećemo li stati i razmisliti što je – istina? Jasno mi je da živimo u svijetu koji se čvrsto odlučio zamagliti tu istinu i prezreti tu logičnost. Istina je zapravo neželjena, odbojna, progonjena. Ali apeliram na vašu vjeru!

Sigurno je da nam se danas nažalost u premnogim dimenzijama društvenosti masovno oduzela sposobnost razmišljanja i zaključivanja, ali pozivam se na vašu vjeru! Svijet i duh svijeta (a to je ona sušta suprotnost od duha Isusa Krista) ušao je agresivno u našu svakodnevicu i metastazirao je na sve strane, u sve dimenzije našeg bića, struktura i svijesti. Tako, danas će „kršćanin“ redovito biti za pobačaj, za eutanaziju, za homoseksualizam, za zaštitu životinja i općenito prirode – iznad svega i sviju, za promiskuitet, za brzinsko raskidanje braka, za utrpavanje u isti koš svih svećenika i mržnju prema njima, za medicinski potpomognute oplodnje, za legalizaciju droge… Istovremeno, bez problema će biti protiv Božića (a za „blagdane“) ili protiv krajnje ljevice ili krajnje desnice u politici, ali za sve što one i svake druge krajnosti daju; bit će protiv zlostavljanja žena, ali abortus, pornografiju i prostituciju će rado podržati – to nije zlostavljanje žena.

Mislim da neće „biti bolje“. Jednostavno, prije zadnjeg Božića mora biti ovako: laž, zabluda, nasilje, s blagoslovom stvarnih vladaoca. Naši mladi upijaju sapunice i serije u kojima se „slobodno voli“ te s takvom sviješću ulaze i u svoje ljubavi… Koje završe slomljenim srcem i slomljenim tijelom i slomljenom budućnošću. Duh svijeta se prelio u duh ogromnog broja vjernika, te sada imamo takve dvojbe: je li abortus moga djeteta zaista toliko zlo kako nam govori Crkva ili je u pravu svijet sa svojim „vrijednostima“ svojih „sloboda“? Kaos. Ali zanimljivo je da usprkos tomu što vidimo taj kaos i sigurno promatramo konsekvence života bez Božjih zakona (depresije, suicidi, rastave, očaj, gorčina, ubojstva, nasilje, neprestane svađe, brat mrzi brata, neodgojena djeca – nasilnici, patološke obitelji, užasno bogati i užasno siromašni, nesigurnosti, strahovi, krvoprolića, vlast jačega, seks bez ljubavi, nepregledne sudske parnice, ovisnosti na sve strane, raspad svega sistema) velika većina „kršćana“ ne reagira. Mrtvi su, valjda. Eventualno potraže pomoć kod – astrologa. Kao da nam je Krist nekako izbrisan iz memorije, iz pogleda, iz srca. Sve ću prihvatiti kao spas, samo ne Spasitelja. Nevjerojatno! Dakle, ako želimo biti pošteni i pravedni, prvo razlučimo što je u nama od svijeta a što je od Svetoga.

Draga Ivana! Ja sam muškarac i svećenik, živim u samostanu. Naravno da suosjećam s vama u vašim brigama i trpljenju. Naravno da to poštujem. I naravno da ne mogu do kraja sudjelovati u vašem križu! Ja vas razumijem, ali i ne razumijem. Ja vas mogu ohrabriti i poduprijeti u dobromu, ali ne mogu živjeti vaš život i nositi u potpunosti vaše terete: mogu vam ih samo pomoći nositi. Nisam ja vaš Spasitelj. Mogu vam najviše donijeti ozdravljujuće svjetlo Božje riječi u bolnom zatamnjenju u kojemu se sada nalazite. Kad bih vam ja opisao svoje križeve, siguran sam da biste mi rekli: „Najljepša hvala. Ja ću ipak nositi svoje, a vi svoje.“ Ne biste se htjeli zamijeniti sa mnom. Jer ne možete. Dakle niti se ja mogu staviti u ovu vašu situaciju: vi ste udata supruga i majka ste dvoje djece, od koje je jedno začeto, nerođeno, pod vašim srcem. Mogu vas voljeti kao sestru u Kristu, mogu vas slušati, mogu vas uputiti k nekom boljem stručnjaku, savjetovati, obećati vam materijalnu pomoć, mogu za vas moliti i prikazivati svete mise. Ali ne mogu se za vas odlučiti i ne mogu, ne smijem i neću činiti nikakav pritisak na vašu odluku.

„Zabrane ništa dobro ne donose“ (predsjednica RH, Vlada, Sabor, katolički političari) i ja vam najmanje mogu išta zabraniti. Ne mogu vam ni zabraniti evidentno zlo. Ali mogu i smijem i hoću – pozivajući se na pravo iznošenje vlastitog mišljenja – pokazati drugu stranu „izbora“. Vi sami biste trebali „ustati i hoditi“ i vi morate uzeti ono što vam pripada u Kristu: snagu njegova utjelovljenja, imena, propovijedanja, muke, smrti i uskrsnuća i oduprijeti se onomu što prepoznate kao protivno Gospodinu. Jer, vjerujte, ono što je protivno njemu, protivno je sto posto i vama.

Djetešce u vama nije plod slučaja. Bez obzira kako vi na njega gledate i kako gledaju neki drugi. Bog Jahve, naš Stvoritelj, stvara svakog čovjeka i savršeno dobro zna kada čovjek treba doći na svijet i komu treba doći. Što god bilo, kako god bilo, ako je dijete začeto, ono je Stvoriteljeva želja. Štoviše, najčešće je baš tako da „neplanirano dijete“ donese u obitelj najveći blagoslov i radost; da baš ono pokrene nešto zablokirano u ljudskim odnosima, da baš ono otvori vrata i novog posla i novog stana i novog razmišljanja… Je li vam logična ova moja svećenička tvrdnja, da je svako začeto dijete željeno i stvoreno od Boga? Možete li mi povjerovati da sam svjedok stotina „neželjene“ djece koja su ipak – nakon rođenja – učinila pravu revoluciju u psihičkom, materijalnom, emocionalnom i svakom drugom pogledu onima koji su ih prihvatili i dopustili im da žive? I vaš i moj je Stvoritelj Bog, to nisu majka i otac. I mi smo rođeni baš u to vrijeme i u to mjesto gdje smo trebali biti rođeni. I vaše dijete je dakle Stvoriteljevo dijete! I ono se treba roditi i izvršiti svoju misiju na ovomu svijetu, kao i vi i kao i ja.

Liječnici su vas dakle prepali, a muž je izjavio kako se „ne želi mučiti u bolnici s djetetom koje će imati srčanu manu i koje će drugi čudno gledati…“. Prvo, tko kaže da će biti tako? Gdje to piše? Nije svako dijete s Downovim sindromom teško bolesno. Drugo, što bi suprug rekao ako se, ne daj Bože, vaše „zdravo dijete“ jednom ozbiljno razboli? Tko od nas ima ikakvu garanciju za danas, a kamoli za sutra?

Probajte ovako reći mužu: „A što ako ja nakon abortusa teško obolim duševno i tjelesno… Bi li sa mnom bio u bolnici…? A tko će nam onda čuvati dijete?“ Evo neki se dan jedan dečko od nas srušio iz čistoga mira, momak ima 17 godina. Poplavio, prestao disati, ukočio se. Nakon hitne i nalaza, otkrili su mu epilepsiju i meningitis. Normalan, zdrav, pametan i radišan dečko, pa skoro da je umro majci na rukama. Zamislite da vi kažete mužu: „Ako se ti, dragi, razboliš, ni ja neću biti stalno u bolnici kraj tebe.“ Bi li preživjela ljubav između dvoje koji si uzimaju u obzir – eutanaziju? Eto kako nas je svijet zavarao: samo da se ne žrtvujem, samo da ovdje dugo i dobro živim, ja, egoist s blagoslovom svijeta. A najtragičnije je to, što te „velike“ svijeta, koji kroje sudbine svojim ideologijama, baš boli briga za nas, malene.

Treće, a što ako vaše nerođeno djetešce uopće nije bolesno, odnosno nema ovaj sindrom…? Znate li vi, draga Ivana, koliko sam se u dvadeset godina naslušao takvih priča?! Mogu vam odmah poslati pedeset ljudi koji će vam to potvrditi! Aparati i analize krvi i najveći primariusi potvrdili: dijete će biti bez udova, sa sto sindroma, s otvorenim trbuhom, s cistama na glavi… Kad ono, rode se savršeno zdravi mališani… Kako to? Ne znam. Ali znam sasvim sigurno dvije stvari: tisuće i tisuće abortusa je učinjeno zbog takvih krivih dijagnoza, a posljedično: ako dozvolite abortus, do kraja života mučit će vas misao je li vam možda dijete bilo zdravo…

Dogodi se i da dijete umre, u porodu, nešto prije ili nakon poroda. Ali ono nije pobačeno. Bog je uzeo njegovu besmrtnu dušu k sebi, a tijelo mu mi ovdje možemo pokopati, dostojanstveno se oprostiti. Isplakati se na grobu, moliti. Dječica nakon abortusa također bivaju uzeta u nebo, ali im tjelešca postaju medicinski otpad, bez groba, bez pijeteta, bez pogreba. Budimo milosrdni! Kaže Isus – milosrdnima će se iskazati milosrđe.

Znate, pobačaj nije nešto što se može samo tako izbrisati iz sjećanja i maknuti iz kasnije životne rutine. Ne odstranjuje se tumor, nego mali homo sapiens, savršen u svojoj neznatnosti. Za svega nekoliko mjeseci moći ćemo ga držati u naručju i adorirati i kontemplirati njegovu ljepotu i čudesnost, baš kao Isusa u Presvetom sakramentu, pri klanjanju. Pobačaj ostaje, kako negdje piše u Bibliji – „utroba će biti vječno trudna“. S tim se zahvatom vežu mnoge traume, psihičke boli, pa i kasnije tjelesne bolesti. A i ono pitanje: „kako bi to dijete danas izgledalo…?“ To nije bezazlena bol. To nisu usputna pitanja. To nije lagan križ – zadovoljština za ovakav čin može uistinu biti preteška. Govorim iz iskustva ispovijedanja i duhovnog vodstva: to je nešto što vam ljudi ovog svijeta ne mogu prenijeti.

Iako ste u težoj situaciji, našli ste sredstva za plaćanje skupog pregleda u privatnoj klinici. Siguran sam da će se naći i sredstva za život malom djetetu. Naći ćemo dobre ljude koji će nabaviti pelene, maramice, šamponiće… Postoje udruge koje vam mogu providjeti i dadilju ako treba… Nije stvar u materijalnom. I sami to znate! Stvar je prvo u srcu! Zapravo, to što je djetešce bolesno ili što ima neki sindrom, još nas više treba potaknuti da ga „više“ ljubimo! Bolesne, mlade i starije, trebamo s većom kršćanskom ljubavi zagrliti i za njih se brinuti.

Vaše dijete s Downovim sindromom može sutra neke duše spasiti za vječnost. Tko zna? Oni su sveci na zemlji. Sveci su ljudi s posebnom misijom: objaviti Boga i duše usmjeriti k njemu. Znate li, draga mama Ivana, da osobe s ovim sindromom danas možemo susresti i na raznim poslovima, koje ne bismo povezali s njima? Oni su, između ostaloga, i glumci i manekeni i naši dobri pekari, slastičari, konobari… Mnogi od njih završe i neku školu. Oni su borci! Prešli su same sebe, njihov je uspjeh kudikamo veća stvar nego uspjesi onih koji nisu u njihovoj koži. A ima ih i koje služe kao časne sestre! Nevjerojatno? Meni nije! Meni je nevjerojatno da im se većina ljudi ne divi, jer ih ne želi upoznati.

Ima mnogih koji bi rado posvojili dijete s Downovim sindromom. Znam supružnike bez djece koji se ne bi ni minutu dvoumili. Ni tomu se ne čudim! Čudim se kad netko zatvara uši da ne čuje istinu. Ivana, vi ćete po rođenju maloga otkriti u sebi osjećaje i mogućnosti i snagu za koje uopće niste znali da postoje! Dok se ne nađemo u nekoj takvoj prilici, ne znamo što imamo u sebi! Hrabro! Isus vas voli, neizmjerno voli vašu bebu, malenu, slabašnu, ali vašu! Bog nikada ne daje zlo čovjeku – zlo sami stvaramo u svojem grijehu. Bog vam nije dao „dijete s greškom“ (kako vam je rekla jedna poznanica), nego vam daje dijete koje će biti ZNAK ovom svijetu s mnogim greškama u odnosima i susretima! Kao vjernica kršćanka, prepoznajte rat protiv vas i stanite na pobjedničku stranu.

Zanima me zašto su djeca sa sindromom Downa tako stigmatizirana? Ona koju ja znam (a radio sam vjeronauk s njima pet godina) zaista su Božji anđeli na zemlji. Pa svi ih tako opisuju! Zamislite imati anđela u obitelji! Ona su puna prirodne sućuti, neprestano iskazuju ljubav, maze se, šale, dobroćudna su, prepuna nježnosti prema svojim bližnjima… Ja ih „obožavam“! Imao sam takvu djecu (oni su zauvijek djeca!) i kao ministrante, pa na hodočašćima, pa u našim molitvenim zajednicama… Nema šanse da te mali s D-sindromom ne nasmije, ne oraspoloži! Njihov je zagrljaj najtopliji zagrljaj na svijetu! Oni su nešto neopisivo, toliko bezazleni, umiljati, zabavni, toliko iskreni, neiskvareni, autentični! Da, ima ih i bolesnih. Da, i teško bolesnih. Ali da, ima i nas bolesnih i teško bolesnih i možda budemo i još teže bolesni! Dijete s Downovim sindromom je i dalje DIJETE. Mi smo u našoj udruzi prije nekoliko godina imali akciju nazvanu „D – kao DAR“. „Tko više ljubi više mu se prašta“, reče Isus. Ova su djeca bez grijeha. Komu su onda slična??? Ako ih više ljubimo, više će nam se oprostiti. Ova su djeca nama starima i svojevrstan poziv na obraćenje.

„Ne bih htjela da ono pati u životu“, kažete. A patnja abortusa? Nad živim malenim djetetom? Tipične fraze ovoga svijeta. Dakle, da netko ne trpi, bolje ga je usmrtiti. Ja abortus nazivam razapinjanjem; pogledajmo na križ i sve će nam biti jasno. Draga Ivana, draga majko nerođenog djeteta – vi ste već njegova mama – nemojte tako razmišljati! Vidite li što nam je učinio svijet?! Po tomu, tko bi se uopće smio roditi? Ovaj je presiromašan, onaj je iz trećeg braka, ova je iz nacionalno miješane veze, ova je šesto dijete u obitelji, ovomu je stari pijanac a majka…, itd. Netko se ne smije roditi zbog političke korektnosti, netko zbog novaca, netko zbog sramote, itd. Zašto spominjete „sutra“? Evo gospodin Putin spominje nuklearne bombe, što ako tog sutra – ne bude? Tko će ga vrijeđati? Svakomu je zbog nečega teško u životu i svakomu se može nešto prikačiti, čime ga se može vrijeđati ili ismijavati. Ali za to postoje ljudi, institucije, zakoni, udruge, razgovori, pouke. Pa što onda, ako će vas neki drugi drukčije gledati? Ja ću ići protiv struje u svojem pozivu, a vi se u svojem borite za svoje dijete! Tajna je u ovomu: ne živimo za sutra, nego za vječnost. To je ono što nas neće poučiti na TV-u: na svijetu živimo kratko, a onda umiremo da bismo baštinili ono što smo ovdje činili. Apeliram, dakle, na vašu vjeru!

Kao žena i majka, vi ste lavica! Vi trebate braniti do kraja svoju djecu, vama je to Stvoritelj upisao u biće, od početka. Vi ste hrabrije i snažnije od muškaraca! Tako kaže i znanost i iskustvo. Upravo zato danas svijet želi uništiti, razoriti ženstvenost i majčinstvo – jer vas je tako zamislio Bog. A bog svijeta, koji se zove „knez tame“, čini sve da Božja zamisao bude prezrena i odbačena. Ali vi ste vjernica, vi znate što je Milost. Vi ste primali milosrđe u stotinama ispovijedi, vi morate sada biti milosrdni svojem djetetu! To je PUT VAŠEG SPASENJA. Zašto baš takav, ne znam i ne ćemo saznati odgovor na ovomu svijetu. Ovaj događaj, ova strašna borba u vašem srcu, prilika je da dokažete svoju vjeru, da iskažete svoje povjerenje u Boga, da prihvatite njegove planove i njegovu volju i tako budete divno svjedočanstvo njegove slave i pobjede i providnosti i prisutnosti njegove milosrdne ljubavi u svijetu! „Oduprite se đavlu pa će pobjeći od vas!“ napisao je sv. Petar u Novom zavjetu.

Netko vam je rekao kako će vaše prvo dijete loše reagirati na „bolesno dijete“. To je užasna, najotvorenije kažem – demonska laž. Upravo suprotno, vaše će prvo dijete dobiti jednu neprocjenjivu životnu školu. Znat će da život nikomu nije lagan, da nitko ne živi po svojem planiranju života, da postoje bolesni i da su nam oni jedan uteg za gluposti, također jedan poseban dar, a kao kršćani znamo da su bolesni – drugi Krist u našem domu. Uvjeravam vas da će ovo prvo dijete imati neobično lijepu, plemenitu ljubav prema bolesnom braci ili seki. I drukčijim će očima gledati na roditelje, poštujući i ne zaboravljajući njihovu žrtvu.

Draga Ivana!

Vaše je nerođeno dijete živo, kuca mu srce. Abortus znači usmrćenje živog malog čovjeka. Oni govore „prekid trudnoće“, ali pa što je to „trudnoća“??? Danas se svijet sablažnjava i užasava nad ubijanjem životinja, nad uništavanjem drveća, nad branjem zaštićenog cvijeća i gljiva… Ok, ali što je s čovjekom? Mladić i djevojka će živjeti zajedno bez braka, kupit će si psića, govoriti mu „bebo, ljubavi, daj pusu“… Ok, ali što je s malenim – čovjekom? Zar ne vidite da je tu nešto strašno pošlo ukrivo? Mentalitet svijeta je osuđen na bolnu propast. Sve što izbacuje Boga, izbacuje i sreću i zadovoljstvo. Sve je privid osim Gospodina. Danas više nego ikad trebamo nepokolebljivo vjerovati da će on u svojoj mudrosti naći načina da spasi svoje i da nas spasi i za vječnost.

Uskoro završavamo došašće. Vama su termin za pobačaj odredili na sam Badnjak, ujutro. Zar vi kao Kristova vjernica ne shvaćate moguću tragediju ovoga datuma? Promislite samo te pojmove: advent – darovi – obitelj – radost zajedništva – polnoćka – Božić. I onda uza sve to: abortus. Vraćajući se na „duh ovoga svijeta“ ne mogu ne odbaciti svoje tmurno razmišljanje da im se možda žuri „obaviti to“ prije Božića… Da stignu „svetkovati“… Ali, ima Bog koji sudi. Blažena Djevica Marija je mjesecima nosila fetusa Isusa, da bi ga baš u toj „tihoj, svetoj noći“ porodila u štalici. Koliko će nevine dječice, i „zdrave“ i „bolesne“ ove godine ovu tihu noć zaglušiti svojim krikom, kojeg samo nebo može čuti… Vi ste slika Marije. Bez obzira na sve, ohrabrite se, rodite malog Isusa danas, ovdje!

Namjerno vas potičem i ponavljam da u slobodi i razmišljanju uspoređujete ta dva duha – duh Krista i duh svijeta. To će vam učinkovito pomagati u svim situacijama koje vas još čekaju, sve do susreta s Kristom. To su ona „dva puta“ o kojima Isus govori u evanđelju: jedan širok (vodi u propast) i jedan uzak (vodi u spasenje). To su i one dvije kuće iz Spasiteljeve usporedbe: jedna na stijeni (izdržava sve udarce i perturbacije), a druga na pijesku (čim ju dotakne vjetrić, nastaje velika ruševina). To su i ona dva križa na Golgoti, oko Isusova križa. Lijevi razbojnik propada u gorčini i proklinjući, a onaj se desni spašava, jer vjeruje riječima Raspetoga i vidi u njemu ono, što se samo u muci može vidjeti u Isusu! Da je on KRIST, Sin Boga živoga. I da je on Alfa i Omega. A svi ovi što Krista u malenima progone, napadaju, oskvrnjuju, usmrćuju – jednom će morati pogledati u njegove oči. Ne bojte ih se. Ne pokleknite pred njihovom silom, nakićenom uvredama i proklinjanjem, napastovanjem i strašenjem, tzv. mudrošću svijeta, bogatstvima i prestižima. Bog štiti svoje.

Tako, u tom raspoznavanju, meni je vrlo čudno i sljedeće. Niste li primijetili kako se neki ljudi ovoga svijeta natječu kako što više i što bolje pomoći rođenoj djeci s Downovim sindromom? Pa tu onda imamo predstave, koncerte, slikanja, razne humanitarne akcije, itd. Međutim, draga Ivana, dajte da vam kažem nešto: sve je to lijepo i dobro, no ako ti isti ne dignu glas za nerođenu djecu s Downovim sindromom… Ako ne bi nakon tih predstava prihvatili svoju nerođenu djecu s Downovim sindromom… Je li to sve onda iskreno? Ili je sve samo – predstava? Ponavljam, to je sve u redu i krasno, i potrebno je i nužno i hvala Bogu na tim ljudima. Ali uvijek postoji to „ali“. Shvaćate li u kakvoj hipokriziji živimo? Shvaćate li da je to taj svijet o kojemu vam neprestano pričam? Nije li vam ta užasna segregacija na bolesnu i zdravu, rođenu i nerođenu, vrijednu i nevrijednu života – djecu – odbojna i izopačena? Meni jest. I ne želim biti dio toga ni pod kakvu cijenu.

Ono nešto novo što sam promišljajući shvatio o (ne)rođenoj djeci je i to, da ona nose crte lica svojih roditelja. Znate da prvo što činimo kad djeca dođu iz rodilišta, proučavamo na koga liče. Tako i mi nosimo crte svog nebeskog Oca. No, dajmo malo stanimo i primijetimo: kad se učini abortus te djeteta više nema, nema onoga koji nosi crte naših lica (i sličnost našem tijelu općenito; tatine oči, mamin nos…), a ja bih nadodao: s njime koji nosi crte roditelja umire i dio njih samih. To je tako otajstveno. Život je tako otajstven. Tako dragocjen.

Ponavljam, draga Ivana, razumijem vaš strah, jer upravo to je plod duhovnosti ovoga svijeta: ‘Mi jako volimo bolesnu dječicu, ali ako su bolesna u majčinoj utrobi, žao nam je, treba ih se riješiti. Zbog njihova dobra, dakako.’ Ne korim vas zbog straha. Nemam ni neku ljutnju prema vašem mužu. Naravno je da je strah tu prisutan i da muči čovjeka. Ali naš Bog nam oduzima strahove! On nam skida ljuske s očiju! On nas liječi, pridiže kad malakšemo! On će sve voditi, ako mu sve prepustimo! To ne govori samo Biblija nego i cijelo iskustvo povijesti spasenja, sveci, naši životi… Rekoh vam da je strah nešto ljudsko, da je normalan osjećaj. Normalno je što kao majka osjećate strah i nelagodu i tjeskobu, jer dolazi dijete s posebnim potrebama. Bilo bi ludo da vam je baš svejedno. Ali normalno je i za vas kao kršćanku da se oduprete duhu svijeta, da vjerujete baš sada, kad je teško vjerovati. Netko reče: „vjera – to je tapkanje u mraku“. Super definicija! Zavolite svoje dijete, zamolite ga za oproštenje za ove crne misli već sada, blagoslivljajte ga svakoga dana dok ne dođe na svijet (i nakon toga naravno!) i dajte da vas vodi onaj koji vas je stvorio i koji je za vas stvorio nebo. Hrabro, hrabro, hrabro!!!

Zamislite i ovo, da nekome tko već ima dijete s Downovim sindromom kažemo: „Tko vam je kriv, kad ste ga rodili.“ U mnogim poremećenostima današnjeg doba, naći ćemo i takve ljude, sasvim sigurno. No, mislim da su oni neznatno prisutni u našem okruženju. Ali zamislite takvo nešto izreći. Tko bi imalo normalan mogao nešto takvo izgovoriti? Možda, opet, to i ne traži izgovor, možda se to čini jednostavnije, ponudom pobačaja. Ne znam jesu li vam doktori baš odmah ponudili „rješenje problema“ ili su vas možda utješili, podržali u dobroj odluci, da rodite onoga koje su inače ti isti doktori pozvani liječiti? Upravo rađanjem te predrage dječice, mi se djelotvorno odupiremo takvom zlu, jer to je samo to – zlo. Nije li naše kršćansko poslanje baš to, da budemo na strani Dobra i da svjedočimo Dobroga svojim životnim izborima, upravo i onda kad nam je to najteže činiti?

Svakako, netko će vam reći ‘ne slušaj popa, kaj on zna, a i vidiš kakvi su oni sami’, i slično. I ja vam to kažem. Ne slušajte mene, slušajte svoje majčinsko srce, slušajte Božju svetu riječ po kojoj ste kršteni, ispovijedani, pričešćeni, vjenčani. Ne slušajte mene, draga Ivana, slušajte roditelje djece s Downovim sindromom. Poslušajte mnoge liječnike-kršćane kojima na kraj pameti nije usmrtiti djetešce pod majčinim srcem, pa ni kad je ono bolesno. Baš suprotno: još će se jače boriti za njega ili nju, jer to je poslanje liječnika, zar nije?

Zaista, ja nemam vlastitu djecu i ne znam kako je to rađati i odgajati potomstvo. Što god slušali o nama danas, mislim da ne ćete povjerovati duhu svijeta koji tvrdi da smo svi mi pedofili i zločinci. To je onaj isti duh, koji kaže da se bolesno dijete ne smije roditi. Taj duh želi razoriti obitelji, želi mlade u mnogim vezama bez-veze, želi da organizmom kolaju side, a organizmom duha mržnja prema Bogu i kršćanima. I tako dalje. Sigurno i najsigurnije, jesam grešnik i baš zbog toga vas ne sudim, ne odbacujem, ne prezirem. Daleko od toga!!! Podupirem vas u dobru! Pozivam vas na vjeru! Ohrabrujem u borbi! Vaše su misli sada uvjetovane mnogim napadima panike, svijeta, predrasuda, feminističkim urlicima o „pravu na vlastito tijelo“ i sličnim parolama koje su usađene u vaš um, u duhu ovog svijeta. Međutim, ponavljam – apeliram na vašu vjeru! Ona je ta JEDINA snaga kojom se sada možete oduprijeti pritisku svijeta koji će uroditi smrću. A naš je Bog – Život, i svi mi koji se odupiremo „civilizaciji smrti“ (sv. Ivan Pavao II.) baštinit ćemo život vječni, nakon ovoga života obilježena premnogim mukama i žrtvama. Izaberite život! Izaberite Isusa! Izaberite kuću na stijeni i uzak put koji vodi u nebo! Izaberite majčinstvo! Izaberite evanđelje! Uz vas sam, zajedno sa stotinama koji mole i poste, vape i nadaju se sretnoj vijesti! Nije lako, nikada neće biti lako, ali SRCA GORE! Podsjećam da se Gospodin Isus mnogim svecima u povijesti ukazivao kao dijete, osobito pri pretvorbi i podizanju hostije – ona bi postajala mali Isus, novorođeni. A „hostija“ znači – žrtva. Sve naše žrtve Isus vidi i blagoslivlja. On se uistinu želi roditi ponovno, da ga prihvatimo kao djeca, božansko dijete koje tako silno ljubi svu našu dječicu, i nerođenu i rođenu.

pater Marko Glogović | Bitno.net