Foto: Shutterstock.com

Svima nam je podosta jasno, da živimo u podosta čudnovatim i poteškim vremenima, kako god gledali i uzeli. Gotovo da više i ne postoje opuštene „kavice“ ili slične komunikacije, bez turobnih osvrta na (ne)postojeća stanja u domovini i svijetu, u svim segmentima društva i svim dimenzijama čovjeka. Ova neka nesretnost ili nesređenost ili nepovezanost ili nestabilnost u nama i oko nas, već je stvarno opipljiva i svakodnevno se odražava na naše međuljudske odnose, na zdravlje i općenito na egzistenciju. Jedino što se možemo sporiti, odakle sve to dolazi.

Prvo prihvatimo činjenicu, da smo okruženi zidinama poganstva. U latinskom originalu, riječ paganus znači zapravo „seljak“. Međutim, danas pod tim pojmom, poganstvo smatramo čitavim jednim anti-judeo-kršćanskim sustavom mentaliteta i djelovanja, koje uključuju: okultno, bogohulno, perverzno, lažno, nemoralno…

U medijima nas uvjeravaju da smo nesretni jer nemamo novaca, ali je li to cijela istina? Nešto uistinu nije dobro. Kako mi reče jedna do bola nevoljna duša, kao da je „nešto pušteno u svijet, sve je poludjelo i svi pucaju po šavovima“ i kao da se u toj nekoj nevidljivoj i nedefiniranoj magluštini sudaramo sami sa sobom i sa bližnjima… Mogli bismo nizati niti nezadovoljstva, od kojih se stvara pletenica kojom smo šibani a nemoćni smo izgleda uzeti škare (koje?) i prerezati taj okrutan bič. I tako, imamo mnoštvo siromaha, beskućnika, neplaćenih radnika, štrajkaša, izigranih branitelja, lažnih prijatelja, patoloških obitelji, nasilja, ovisnosti i ovisnika, psihički shrvanih osoba, tuženih i tužitelja, tužnih i depresivnih, neispunjenih snova, bolesno ljubomornih, mladih a jadnih, djece koja se ne znaju igrati i starijih koji se igraju bogova; praznina i ispraznost odjekuje u današnjim zabavama, buljimo u televizor i smijemo se da bismo prikrili suze od samoća i da bismo potisnuli bubnjajuću tišinu u glavi i srcu; toliki se odriču nerođene dječice, a toliki čeznu začeti dijete; teme naših jadikovanja su i pokvareni političari i pokvarena hrana i naravno i neka hrđavost u Crkvi, nadalje zlodusi prošlosti i strahovi glede budućnosti; (ne)ispravan odgoj djece; bolesti i eutanazije, masoni, sotonisti, teroristi, ljevica i desnica, genderisti, islamisti; pad nataliteta i moralni padovi, bujice mržnje i vodopadi korupcije; zahlađenja između obitelji i požari u brakovima; djeca-ratnici i djeca-radnici naših bangladeških tenisica; surogat majke i maloljetna prostitucija; toliko nas toga opterećuje, žalosti i zabrinjava!

Nije ni čudo da sve više obolijevamo od nesanica i migrena, srčanih i moždanih. I svih sličnih nusprodukata današnjeg mentaliteta. A ne može nam pomoći čak ni Majka Unija, čak ni ekološka prehrana, čak ni feng-shui pa čak ni ukinuće celibata. Čak ni legalizacija trave. Jedan psalam kaže, sad se sjetih: „K brdima podižem oči, odakle će mi doći pomoć: pomoć je moja od Gospodina, koji stvori nebo i zemlju…“ Golgota je brdo… Tabor je brdo… Getsemani je brdo… Karmel je brdo… U Međugorju su sama brda i gore… Okrenuti se prema brdima, planinama i gorama, znači podignuti pogled sa zemlje, gore, prema gorama. „Za goricom vodica, na vodici curica, bijelo lice umiva.“ (Ova digresija nema veze s današnjom temom, zanemarimo ju, jednostavno sam morao spomenuti nešto iz sevdaha, ne mogu se kontrolirati, ispričavam se.)

Pa ipak, ako malo bolje razmislimo, nije li uvijek bilo teško? Nisu li uvijek kršćani bili progonjeni („križ-znak protivljenja“)? Nije li uvijek čovjek patio, kada bi otišao od vrijednosti danih mu od Stvoritelja? Nije li i prije nas bilo i epidemija i nepravde i nemorala i raznih tjeskoba srdaca? Otkad smo izbačeni iz Edena, ništa nije kako bi trebalo biti. A možda baš tako treba biti? Možda nam je trnje ovoga života znak da se trebamo obratiti, da trebamo orati, da shvatimo da nismo stvoreni za vječnost u ovoj „dolini suza“. No, mi živimo danas i danas trebamo odgovore i pomoć. Konkretne odgovore i konkretnu pomoć u našim vrludanjima. Polu-istine nam neće dati mir, maštanja o boljoj budućnosti i zablude o sreći u grijehu, maske i maskice, bježanja i sakrivanja, prebacivanja odgovornosti, pretvaranja da nemamo problema, neće nas nasititi i zadovoljiti. „Da sam ptica i da imam krila ja bi cijelu Bosnu preletila“ (ispričavam se ponovno, opet me ufat’la slabost na sevdah). ali nisam ptica i nemam krila. I ne mogu ugrožavati zračni prostor druge države. Ovo hoću reći: Isus nas je učio da se rješenja nalaze u istini. Istina je da bez Boga ne možemo ništa; da smo grešni i trebamo milosrđe; da naši putovi nisu nužno i Njegovi putovi; da se moramo pouzdavati u Gospodina a ne u sebe; da dobri Bog ima autoritet i vlast nad svakim zlom i da su za nas spremni stanovi u nebu. Gdje nema bespravne gradnje i neprijavljenih apartmana.

Drugo, s čim bih se htio podijeliti s dobronamjernim čitateljima jest i ovo: otkrio sam jedan (ne jedini dakle) od načina kako da se izdignemo od ovozemaljskih tegoba i ostanemo zdravi duhom pa i u nenormalnim i nemogućim uvjetima, i ne samo da ostanemo u miru i radosti već i da postanemo sveti u ne-svetom okruženju. Mislim da je izlaz u slavljenju.

Prvo prihvatimo činjenicu, da smo okruženi zidinama poganstva. Bez obzira što smo ponosni i prkosni Hrvati rimokatolici. U latinskom originalu, riječ paganus znači zapravo „seljak“. Međutim, danas pod tim pojmom, poganstvo smatramo čitavim jednim anti-judeo-kršćanskim sustavom mentaliteta i djelovanja, koje uključuju: magijsko, okultno, bogohulno, perverzno, izopačeno, lažno, zavodljivo, bezdušno, prepredeno, nemoralno. Potpomognuto sloganom „bez diskriminacije i tolerantno, sloboda svima za sve“. Poganstvo se u našem društvu očituje prije svega u odbacivanju biblijskih istina, folklorizaciji i formalinizaciji vjere, sramoćenju i pogrđivanju vjerskih institucija i autoriteta, u otvorenim vratima pornografiji, spolnim nastranostima, u legalnom masakru nerođenih ljudi, u „milosrdnoj smrti“ za stare, nemoćne, bolesne ljude, u ismijavanju vrijednosti vjere i ćudoređa, u poticanju ovisnosti o drogama, alkoholu, kocki, bludnosti, u prihvaćanju magije i praznovjerja… Zar nismo, dakle, okruženi tim zidinama? Od reklama u kojima se oralno zadovoljava sladoled, do filmova u kojima trojica muškaraca odgajaju svoje „sinove“, do nebrojenih emisija u kojima se čita sudbina iz karata ili zvijezda; preko inicijacije najmlađih u prizivanje demona u igrama i crtićima; preko ranih metoda uvjeravanja mladih da je odlazak u crkvu glupo, zastarjelo i nepotrebno podlijeganje nagovaranjima nekih ogavnih pedofila; nismo li okruženi betonskim blokovima ispiranja mozga i polaganog ali itekako efikasnog uštrcavanja doza otrova u naše duhovne vene? I to u vene svih nas, bez obzira na funkcije i etikete.

Kako se boriti protiv tog duha, koji djeluje kroz cijelu povijest i koji samo mijenja dlaku ali ćud mu uvijek ostaje ista… Jučer je ubijao „nevrijedne i nesposobne za samostalan život“ po Hitlerovim zakonima legaliziranjem usmrćivanja nevinih pod nazivom „Lebensunwertes Leben“ a danas se koristi legalizacijom ubojstava u majčinoj utrobi te onih koji su bolesni i slabi. Isti duh, kojega nažalost ponekad i ponegdje ni Crkva ne voli ili ne želi ili nema snage ili je u obzirima pa ga neće prepoznati; i dok se poganstvo agresivno širi mi se zadovoljni zadovoljavamo svečanim obavljanjem krizme i uredno uredovno opečaćenim potvrdama o prikladnosti kumova i sličnom pustom papirologijom… Kako se oduprijeti ovom duhu koji nasrće i grebe, da bi se onda rane inficirale i vjernik dobio sepsu…? Evo braćo, kako: slavljenjem. Božja nam riječ može pomoći da to prihvatimo. Na nebrojenim mjestima možemo čitati o Božjoj volji glede slavljenja; Riječ nas super jasno poziva da slavimo Gospodina pjevanjem, sviranjem, radosnim poklicima, dozvoljeno i bučno i zanosno i snažno. Prostudirajmo samo tri izvatka iz Pisma, koja zorno opisuju Božju ingerenciju i pobjedu, upravo tada, kada se činilo nemogućim vjerovati i ostati u vjeri (nešto kao danas)!

Prvo pogledajmo u Knjigu o Jošui, gdje se u šestom poglavlju govori o padu famoznog Jerihona. Ovaj je grad bio utvrda poganstva, sedam poganskih plemena kao sedam glavnih grijeha u ovom je gradu imalo svoje središte i svoju obranu. Jošua, slika Ješue (=Isusa) vodi svoj narod (nas) i obilazeći grad sedam dana, sedam puta u danu, u potpunoj poslušnosti Božjoj riječi, ne diže drugog oružja doli municiju klicanja i slavljenja, što rađa pobjedom nad gradom. Čije ime, usput budi rečeno, znači „Grad mjeseca“. A mjesec vlada noću. Na Pedesetnicu (50) silazi Duh Sveti; nakon sedam puta po sedam (49) ophoda dolazi novost života: sve ima svoj duboki smisao. Dakle, jerihonske zidine (naši strahovi, idoli, navezanosti, tjeskobe, prljavštine, ovisnosti, povrijeđenosti, nevjernosti, laži) padaju nakon što narod (Crkva) bojnim poklicima, pjesmom i sviranjem, vjerom i vjernošću Riječi obilazi moćno utvrđeni grad. Mogli su ovako misliti: pa ovaj Jošua nije baš svoj; zašto da ne udarimo svim raspoloživim oružjem i u kratko vrijeme provalimo u grad, nego mi moramo pjevati i trubiti toliko puta i toliko dana, bez ijednog ispaljenog metka?! Međutim, nije bilo bazuka, zidine su pale duhovnim probojem, uz riku hebrejskih šofara (ovnujskih rogova). U ovome vidim – pobjedu po slavljenju.

Kako se boriti protiv tog duha, koji djeluje kroz cijelu povijest i koji samo mijenja dlaku ali ćud mu uvijek ostaje ista… Jučer je ubijao „nevrijedne i nesposobne za samostalan život“ po Hitlerovim zakonima legaliziranjem usmrćivanja nevinih pod nazivom „Lebensunwertes Leben“ a danas se koristi legalizacijom ubojstava u majčinoj utrobi te onih koji su bolesni i slabi. Evo braćo, kako: slavljenjem.  

Druga slika: iz Knjige o Danijelu, u kojoj u trećem poglavlju čitamo o nepokolebljivoj odluci trojice židovskih mladića da se odupru nametnutom poganstvu, te da radije daju svoj život negoli da sagriješe protiv Gospodina. Poganski kralj Nabukodonozor (simbol Zloga) baca ih u peć, pa i sedam puta jače podgrijanu, no kršni ne-skršeni momci u toj vatri pjevaju i hvale Boga a gledatelji-krvnici primjećuju i nekog Četvrtog među njima u tom ognju… Plamen peći je dosizao „49 lakata u vis“… A nakon 49 slijedi 50. Opet, kao Pedesetnica. Kraj nam je poznat: izlaze iz peći kao iz solarija, ne-opečeni već lijepo potamnjeni, kao nakon ljetnog odmora na Makarskoj rivijeri. A pogani se obraćaju. Što vidim ovdje? Ponovno – pobjeda po slavljenju. Nisu očajavali, ispred mnoštva pogana njih trojica mladića slave Gospodina i vjerom i pouzdanjem pobjeđuju strah i zlo.

Evo i treće slike: apostoli okruženi prijetnjama i progonima zajedno mole, a mole s takvim žarom i vjerom da „se potrese mjesto na kojem bijahu sakupljeni, i svi se ispuniše Duhom Svetim i neustrašivo počeše navješćivati Riječ“ (Dj 4, 31) Nekako mi se čini da su apostoli silno vapili, slomili se pred Gospodinom, plakali i žarko, plameno molili, odnosno i slavili, tako te je plamen Duha morao počinuti na njima… Možda ih je sam Rabbi naučio ovako moliti, u sili? Ako je nama teško, prisjetimo se koliko je tek teško bilo njima onda, u počecima…

Evo i četvrte slike. Nedavno sam vodio višednevnu duhovnu obnovu za četrdesetak mladih, svi odreda srednjoškolci. I svi dečki. Mislim da je njima danas nekako možda i najteže: moraju biti kul i in, a kršćanstvo im se općenito prikazuje kao totalna suprotnost strastvenom, lijepom, slobodnom životu. Prolaze teške borbe, s mnogim utvrdama i zidinama, u mnogim su pećima paljeni i roštiljani. U tolikim izazovima i bitkama. Bilo nam je uistinu prekrasno tih blagoslovljenih dana; molili smo, zabavljali se, šalili, igrali, šetali, crtali, pjevali, glupirali. Ali to nije bilo dovoljno. Onda smo se i ispovijedali. Ali ni to nije bilo dovoljno, jer Pavao kaže: „Čeznite za višim darima“. Uvijek još više i više. Skužio sam, da uz sve ostalo (Pismo, sakramente, krunica, razgovor) trebaju ponajviše „Silu odozgor“. Ne ljudsku podršku i snagu, ne samo intelektualno shvaćanje, ne samo zagrljaj i utjehu čovjeka. Nipošto ne samo „morate i trebate jer je tako napisao sv. Augustin prije 1500 godina“. Pa sam im odlučio prirediti večer – slavljenja.

Objasnivši kakvu moć ima slavljenje kao oblik molitve, u kojoj izlijevamo dušu pred Gospodinom, puštajući da On vodi tijek i intenzivnost, svojim načinima, opisao sam im ove spomenute događaje iz Pisma i uveo ih u spontanu molitvu, u kojoj smo zajedno gledali srcem Isusa i Njemu pjevali i vapili. Dogodilo se nešto neopisivo, zaista. Nekoliko smo sati uživali u Božjoj prisutnosti, ovi su srednjoškolci potrošili sve maramice na suze, ne mogu riječima uopće dotaknuti ovo silno djelovanje Duha Božjega u nama te noći… Nevjerojatno je bilo sudjelovati u snazi ove molitve, ovog slavljenja Božje ljubavi i milosrđa. Mladi su se stvarno otvorili vodstvu Duha Svetoga; odbacili su neki ljudski sram ili obzir, uzdizali su ruke, klečali, punim glasom vapili, pljeskali, zatim ulazili u tišinu pomazanu Božjim mirom… Koja radost, koje oduševljenje, koja snaga! Snaga slavljenja, obožavanja, štovanja Boga! Koje rasterećenje, eksplozija jednog tako lijepog veselja, kakva božanska ingerencija u naše svakodnevno rutinsko „obavljanje života“! Položio sam i ruke na njih, naravno da jesam, moleći da ostanu Isusovi u ovome svijetu koji ih tako želi odvući od Isusa. Ostali su u klanjanju pred Presvetim cijelu noć a sutradan smo iznova slavili Gospodina, slušajući njihova oduševljena svjedočanstva.

Ne, buraz, ovdje nije bilo para-psihologije, mantranja, utjecaja na mase i umjetno izazvane histerije; pjenjenja, grčenja, urlikanja te emocionalne manipulacije. Nismo obavljali ni religiozni koncert. Nisam im stavio neke zabranjene supstance u sok. Nisu prethodno pili ni sok od hmelja. Nisam ih gurao da padnu (u nesvijest). Nismo se ljuljali i smijuljili kao u Woodstocku. Nije bilo specijalnih efekata ili podsvjesnih poruka, pa niti hipnoze… Povjerovali su i pouzdali su se u riječi Svetoga Pisma, otvorili se na Božju prisutnost i nisu gledali na sat. I Duh Sveti, zazvan, ponizno zamoljen da dođe, da nas zagrli, utješi, pronikne, zaštiti, obraduje, obuhvati, jednostavno je – došao. Molitva nije ostala samo na razini ponavljanja i odgovaranja (dok su misli negdje u kafiću s curom ili na stadionu s ekipom ili u Zari u preznojavanju od računa) već su iskreno ušli u slavljenje i iskustveno doživjeli Božju stvarnost i moć. Amen! Jedino što ostaje diskutabilno, je sljedeće: što dalje s tim iskustvom? Neće li vatra nestati, ako nema posude u kojoj bi gorjela i  čuvara koji bi raspirivali žar? Mislim da bismo takvom načinu molitve trebali odmalena učiti našu djecu. Eto, to je moje iskustvo. I ne samo s ovom grupom: nebrojeno sam puta doživio isto. I uopće ne mora imati predznak „karizmatsko“ (znam da neki imaju urtikariju i psorijazu od karizmatika odnosno tzv. „karizmatika“ a ja dodatno dobijem i dizenteriju od istih, koji se samo kriju iza ovog naziva) jer je dostupno baš svakom kršćaninu i jer je svakomu potrebno ovo iskustvo Božje blizine i sile. Osobito danas. Slavljenje donosi jednu posebnu poniznost, pred Bogom. Donosi i spoznaju Božje vlasti nad našim životnim grčevima. I mir „iznad svakog drugog mira“. Čovjek nakon slavljenja drugačije živi, razgovara, reagira. Ono pomalo mijenja naše mlake ili grešne stavove, uklanja naše nemoći. Slavljenje daje jednu boju i okus našem vjeroispovijedanju. Priprema nas za udarce, jača naše borbe, otvara nam oči na mnoge situacije oko nas i u nama. Nemojte mi pliz vjerovati na riječ.

Siguran sam da oni koji se trude prihvatiti slavljenje ne prestaju biti grešnici ali sigurno sve više otkrivaju izlaske iz grijeha. Isto tako, neki teški no nepriznati grijeh ili samodopadnost ili duhovna oholost ili opterećenost nekakvim titulama i slično, može biti prepreka da prihvatimo slavljenje kao oblik molitve. Pristajem i da nekim vjernicima karakterno ne pristaje slavljenje kao oblik molitve. Oni su više prema onom psalmu (131) kao oni „koji su se smirili i uspokojili dušu svoju…“ I to je slavljenje. I Misa je slavljenje. Ali ovdje pišem o posebnoj vrsti slavljenja, žišku. Također, oprostite na otvorenosti, neki ne žele ući u slavljenje zbog grubih predrasuda prema crkvenim pokretima. A propós, bilo je tako lijepo vidjeti našeg papu Franju na koljenima, dok su nedavno u Rimu karizmatske zajednice iz cijeloga svijeta (u jezicima) molile za njega… (PS: nije li težak grijeh ili barem teži, učinkovito se protiviti „novoj Pedesetnici“ (Papa Pavao VI.) odnosno pokretima nove evangelizacije, koje Crkvi daruje Duh Sveti za današnja vremena…? I protiv ovih pokreta poticati, pisati, govoriti, spletkariti, podmetati, ometati, klevetati ih i čak zabranjivati? „Ako nisam kriv, zašto me udaraš… Ako sam kriv pokaži mi u čemu sam kriv“ Netko reče, pred Kajfom.)

Stvarno je šteta da toliko malo znamo o slavljenju, o izvanrednoj milosti slavljenja! Osim ako ne želimo znati, pa nije šteta. Ako si kršćanin koji osobno poznaje Gospodina i uživa u slavljenju Boga, po tom slavljenju dobivaš nebesku mudrost. Naravno, slavimo Boga i na različite druge načine, ali sada govorim o ovom specifičnom načinu „izlijevanja duše“ pred Božjim prijestoljem. Na primjer, roditelji vični slavljenju („Blago narodu vičnom svetom klicanju!“ (Ps 89, 16) neće dozvoliti svojoj djeci da sudjeluju u ičemu povezanom, na primjer, s tzv. „Noći vještica“. Jer znaju da je slavljenje smrti, demona i pakla apsolutno nespojivo s Božjom svetošću i Njegovom voljom za nas. Bez kompromisa. Ovo, na primjer, izrazito i nedvosmisleno pogansko slavlje inicijacija je u mračan duhovni svijet, kojega je, kada jednom uđe, vrlo teško izbaciti iz bića. Svijet danas silno i prisilno želi dohvatiti baš malene, najmanje, nedužne, baš ovakvim inicijacijama, koje onda radikalno slabe volju u budućnosti i otvaraju kasnije mlade za svaku vrstu pogrešnih i kobnih ponašanja. Sve do samoubojstva, što je, zapravo, krajnji cilj zloduha: uzeti život kojega je Stvoritelj dao i tako Ga silno povrijediti. Svjestan opasnosti u duhovnom smislu za mlade i djecu, ove sam godine Sve Svete dočekao u noćnom bdijenju, u slavljenju u jednoj maloj ali jakoj molitvenoj zajednici, u molitvi koju smo prikazali za zaštitu od utjecaja duhova magije nad našom djecom. U „Noći vještica“ naime, po cijelome se svijetu prinose žrtve, čine zaklinjanja, uroci, prizivaju se zlodusi, vrača se s krvlju, obeščašćuju se svete hostije, gaze se križevi, oskvrnjuju se groblja i slično, a da bi se to prikrilo (odnosno u biti da bi do toga došlo), zlo i smrt, đavao i pakao, krv i odvratnosti, strasti i pijančevanja zamataju se u šareni papir „zabave“ i „igre“. Tako, slušam na radiju poziv na „jedinstveni party s vampirima i duhovima u Noći vještica: bacat ćemo uroke i praviti čarobne kolačiće…“ Ulaz besplatan.

Na primjer, roditelji vični slavljenju neće dozvoliti svojoj djeci da sudjeluju u ičemu povezanom, na primjer, s tzv. „Noći vještica“. Jer znaju da je slavljenje smrti, demona i pakla apsolutno nespojivo s Božjom svetošću i Njegovom voljom za nas. Bez kompromisa

Zašto se naša dječica, pitaju neki očiju punih nerazumijevanja, ne bi pretvarala u bezazlene krvave zombije, stavljala rogove na glavu, prizivala simpatične demone i veselila se vampirima i vukodlacima? Zašto ste vi u Crkvi tako zadrti i neuki i grozni u tom svom protivljenju ovako nevinoj zabavi? Zato, predragi, što đavao nije šala i zato jer igra horora sutra može postati horor za sve, a prvo za vas. Naše je, dakle, slavljenje u ovom bdijenju ispočetka baš išlo teško; točno osjećaš neko breme i znaš da se vodi rat. Duhovni rat u duhovnoj stvarnosti. Nije čudo, da se od djece već u vrtićima traži da rade bundeve, da nabave kostime, da meditiraju i da se privikavaju na krv, raskalašenost i druge ogavnosti. Imao sam prilike često se susresti s takvim situacijama. I s krikovima u dječjim noćnim morama, nakon toga svega. Samo mi je ipak čudno, da mnogi „kršćanski“ roditelji to ne vide, već svoju djecu vode na takve „ivente“. Možda je to zato što ih nitko nije poučio slavljenju, iskrenoj molitvi, ispravnom odnosu prema Bogu koji je Osoba puna ljubavi prema nama i kad nam nešto brani, dobro zna zašto nam brani? Nije rješenje zabrana nečega i povratak Svete Inkvizicije, već je riječ o osvješćivanju vjernika, ako još možemo osvješćivati. I, pitam se, preko čega i koga?

„Tko ima Sina, ima život“ (1 Iv 5, 12) Izvan Isusa nema života. „Ja sam s vama sve do svršetka svijeta“ (Mt 28, 20) Uistinu se nemamo čega bojati, ako je Gospodin s nama. On je došao „uništiti djela đavolska“ (1 Iv 3, 8) i dana Mu je „sva vlast na nebu i na zemlji“ (Mt 28, 18) Bog je „naš Mir“ (Suci 6, 24) i „naša je Pobjeda“ (Izl 17, 14) i sasvim će sigurno „izvući slaboga iz prašine i iz blata uboga“ (1 Sam 2, 8) jer je „milosrdan i blag“ (Ps 112, 4) i „dobar i rado prašta i pun je ljubavi prema svima koji Ga zazivaju“ (Ps 86, 5) On silno želi da Ga naučimo pravilno zazivati; s vjerom i ljubavlju, sa sto postotnom sigurnošću da On može sve promijeniti i sve obnoviti i sve pobijediti i sve osnažiti. Jedno od najboljih molitvenih putova za utvrđenje ovakvog poznavanja Gospodina, je slavljenje. Probaj! Čak ne trebaš ni molitvenu zajednicu, pa ni gitaru, ni kapelicu čak, pa ni nužno svećenika, redovnika ili redovnicu, koji posvuda, Bogu hvala, masovno čeznu za zajedništvom u slavljenju i inače svesrdno u mnogovrsnim karizmatskim gibanjima koja Sveta Stolica neprestano hvali i podupire. No frx, cmokić – bokić. Rekli bi mladi. Neka se papa, pa ćemo pa-pa. Ti, opterećena i bogumila dušo, samo zatvori vrata, ugasi mobitel, uzdigni ruke, i pjesmom i riječima i uzdasima i vapajima, prošnjama i blagoslivljanjima, slavi svoga Boga. Ako ne slaviš, kako ćeš se snaći u Nebu, koje je i sazdano, možemo reći, od slavljenja? Bog uživa u našem slavljenju! Kao što roditelj uživa u gugutanju i pjevušenju svoje dječice u krilu… A kad naprave u pelene, promijeni ih i ponovno uživa u „govoru u jezicima“ svojih mališana.

Zazovi Duha Svetoga i slavi, slavi, slavi! On uvijek dolazi s nekim darom. Kad nam dolaze gosti, donose darove. Tako je i s ovim predivnim Gostom. Donosi nam sebe i sa sobom cijelo Nebo. Upravo je u tome poanta: treba nam Neba ovdje na zemlji! Ako gledamo gore („gdje Krist sjedi s desne Ocu“ kaže Pavao) onda nam i ovo „dolje“ izgleda drugačije. Vratimo se na početak članka: osjećamo nesretnost i slomljenost, sve je manje pravoga veselja i nade. Haloooo, kršćani, gdje smo? Pa mi smo ljudi nade, nebeski ljudi, Kristovi smo, pripadamo Uskrsnuću, mi znamo slaviti i Boga i život i ljubav i mi imamo „utjehu Duha Svetoga“ (usp. Dj 9, 31) koju nikakve zavodljive „energije“ svemira i lukave poganštine svijeta ne mogu oduzeti ili uništiti! Probudimo se (što bi rekli Svjedoci Jehove) i slavljenjem krenimo u duhovni protunapad.

„Oduprite se đavlu i on će otići od vas“ poučava nas sv. Petar. Naš nebeski Otac nije neko destruktivno i kivno božanstvo koje nam šalje boli i bolesti iz nekog svog čudnovatog hira (Lk 9, 56; Nah 1, 7) Ne, On nas ljubi i Njegova je ljubav dostojna slavljenja! Probajmo slaviti, u ove teške dane! Što teži dani, to više slavljenja! Ako nam je zaista jako teško, prisjetimo se stradanja naše braće u Iraku i Siriji… I sjetimo se, istinsko slavljenje dolazi po čitanju i razmatranju Biblije. Riječ nam je Božja dana baš zato, da bi se usjekla u nas, da bi nas pronicala svakoga trenutka našega života. Ako znaš Božju riječ, znat ćeš i odgovoriti na sve kušnje i napade, na sve nedoumice i zamke neprijatelja. Još ovo: duh slavljenja prenosi se na bližnje. Oni vide promjene, i žele iskusiti ono što i ti i ja imamo u sebi. Uzbudljivo je slaviti Gospodina! Pokreću se neki mehanizmi, nešto se u nama lomi, u srce nam ulazi vruća želja da se dijelimo Gospodinom sa onima koji Ga još ne poznaju… Slavljenje lomi okove, oslobađa zlih navika i sklonosti, liječi rane, potiče nas na svjedočenje. A trebamo samo malo vremena… Čini da na našu vjeru gledamo kao na istinsku avanturu s Isusom! Onda nam odlazak u crkvu, vjeronauk, propovijedi, običaji više ne izgledaju kao dosadna rutina i hladna bezdušna sakralna teatralnost koja još više gura u frustriranost (jer je nerazumljivo), već sve biva prosvijetljeno nadnaravnim, nebeskim, lijepim, najljepšim, uzbudljivim! A gdje je nestalo to evanđeosko uzbuđenje? Ona toplina u srcu, ona slatkoća pri razgovoru s Kristom i o Kristu, ono nešto dragocjeno i milosno, onaj poziv, ona akcija, onaj plamen u očima? Možda je došlo vrijeme da i mi, kao mili nam jehovci i još miliji mormoni, izađemo po dvoje na ulice i propovijedamo evanđelje? Muž i žena, mladić i djevojka, dva bogoslova možda? Ja bih svakako išao sa svojim kapelanom, ali prvo nemam kapelana a drugo ne smijem propustiti Dnevnik. Pardon, slavljenje.

Klerezija, samo za posebne i trajne fanove

 

POBOŽNA GREŠNIKA LITANIJE MOJE

 

Lovče božanski: smiluj mi se, dekalog-entnom.

Smiluj se brzo eminencijama i ekselencijama.

Smiluj se Uniji viših redovničkih poglavara i poglavarica

– Južnoafričke Republike.

Smiluj se brucošima i radnicima tiskara i tajnicama u katoličkim

humanitarnim udrugama i kamiondžijama i modnim kreatorima i svim

kandidatima za kumstvo pri krštenju i potvrdi koji kupuju laptope za dar.

Smiluj se i sirotinji koja Ti nije teška kako laže naš narod.

Tvoje Srce moja vulkanska oaza

Tvoje Rane moja sigurna kuća

Tvoje Oči galaksije iznad mojih logora

Tvoje Ruke čamci mojih Titanika

Tvoja Ramena moj Dormeo-anti-alergy-jastuk

Tvoj Zagrljaj autocesta mojih nesanica

Tvoj Osmijeh proljeće moje sakramentalno

Tvoja Krv protuotrov ujedima edenske gujetine

Tvoj Križ zlatni ključ mog trosobnog stana Gore

Tvoj Otac sve u mojim jadnim nulama

Tvoj Duh dioptrija moja savršena

I još: energetski lider šire regije

Tvoj Poljubac mir mojim nutarnjim kubizmima

Tvoja Mama nije samo Tvoja, nota bene

Tvoj Nazaret plodna voda nedostižne mi svetosti, jao

Tvoj Betlehem melem mojih jao jučer

Tvoj Jeruzalem enciklopedija mojih krhotina

Tvoja Riječ cirkulacija mojim spiritualnim obamrlostima

Tvoja Kruna slatki pašnjak ovčice u meni pa i ovna

Tvoji Čavli moja sveta budilica

Tvoje Jaslice moja permanentna formacija

Tvoje Nebo moja vječna Kana

(uz harmoniku, jašta)

Nisam Bruce Willis ali se barem trudim.

Riječ za razmatranje: Najljepše Te molim da pročitaš cijelu, kratku poslanicu Efežanima. Još danas. I podcrtaj si riječi koje Tebi govore. I pomoli se na osnovu tih riječi.

Hajmo na posao ili Čin milosrđa i ljubavi: U našim karlovačkim kućama za majke, trudnice i djecu, više nema mjesta za prihvat novih štićenika. U ovom se trenutku moja udruga skrbi za: 11 majki (3 trudnice) i 11 dječice, u dvije kuće: Obitelj sv. Josipa i Srce Marijino. Stoga u Karlovcu dobivamo još jedan stan (nazvali smo ga „Emanuel“), u Sisku uređujemo novu kuću (Maloga Isusa), a u Zagrebu kupujemo također novu, veliku kuću (Srca Isusova i Marijina). Pomozi jednom od ova tri grada, u kojima naša udruga Betlehem vodi ili želi voditi kuće skrbi za one koje su odlučile sačuvati život. Živimo isključivo od Božje Providnosti. Gospodin nas nikada nije i neće razočarati. Mnogi nam se čude, a mi se čudimo najvećem čudu-životu, kojega branimo svim svojim bićem. Vrijeme Adventa i Božića nam otvara srca. Svaka je trudnica slična Majci Mariji. Sve što činimo nerođenima, činimo malenomu Isusu. Betlehem je tako blizu. Hvala, uz blagoslov i riječ: „Ne brinite se samo svaki za svoje, već i za ono što je i drugima potrebno“ (Fil 2, 4) i također: „Blago tebi jer ti MALENI nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih“ (usp. Lk 14, 14)

Pater Marko Glogović | Bitno.net