Korizma nam se predstavlja kao vrijeme ozbiljnosti, posta i pokore, te ju doživljavamo kao vrijeme kušnje. Naime, imamo osjećaj kako Bog od nas traži tijekom korizme nešto što ne traži u svakodnevnome životu, te bi time pred nas stavio određena iskušenja oko kojih trebamo poraditi. U tome smislu vidimo i da je Isus bio u pustinji četrdeset dana kad nije jeo ni pio, sve dok nije došao do toga da je ogladnio. Pitamo se stoga, je li on time išao prema granicama svojih mogućnosti, čime je u jednu ruku iskušavao Boga, a u drugu sebe.

S druge pak strane, čuli smo u Evanđelju kako on odbacuje Sotonu izričito tvrdeći da se ne smije Boga iskušavati: Ne iskušavaj Gospodina Boga svoga. Te se s pravom postavlja pitanje što znači iskušavati Boga. Potom, smije li Bog kušati nas, ako mi ne smijemo njega? Nadalje, smijemo li kušati i sami sebe, ako ne smijemo Boga?

Iz kušnje kroz koju je Isusa proveo Sotona, vidimo da kušati Boga znači iskušavati njegovu svemoć. Znači pitati se može li doista učiniti sve što nama padne na pamet i da onda to provjerimo. No kušati Boga i njegovu svemoć uključuje i određenu sumnju kako u njegovu moć, tako i u dobrotu, te je stoga takav čin ujedno i čin bezboštva. Zato Isus kategorički odbacuje tu mogućnost da kuša Boga, jer vjera i povjerenje moraju biti jači od sumnje ili nevjere. Sumnja i nevjera bi čovjeka odvlačile od istinskoga zajedništva s njime, te su stoga negativni vidovi kušnje koji u čovjeku dovede u pitanje istinski odnos s Bogom.

No ako u korizmi mi ne smijemo kušati Boga, kako nam kaže Isus, pitamo se je li onda korizma vrijeme kad Bog kuša nas. Ima li on na to pravo i čini li on to? Ako on svemoćni ne dopušta da mi kušamo njegova granice, je li u redu da on kuša granice i mogućnosti nas slabih i grješnih ljudi? Nadalje, očekuje li on da mi kušamo svoje vlastite granice? Smijemo li, na primjer, imati toliku volju za pokorom, koja je po sebi dobra, da onda težimo kušati sami sebe i svoje mogućnosti pitajući se do kojih granica trebamo povećavati pokorničarske čine? To jest, ako znamo da Bog voli i očekuje našu pokoru, smijemo li onda činiti beskrajnu pokoru, te iz dana u dan sve više, do krajnjih granica svojih mogućnosti i ljudskih sila?

Ako bismo se, naime, postavili tako da nam je cilj kroz korizmeno vrijeme kušati vlastite granice, onda bismo pošli krivim smjerom. Jer Bog nas ne poziva na pokoru i odricanje, na žrtvu i križ kako bi kušao granice naše izdržljivosti, jer on ih dobro poznaje. Stoga, pristupiti vremenu korizme takvim duhom znači pogriješiti. Nemamo pravo ići prema rubu života, riskirajući pad u provaliju. Korizma nije hod prema rubu vlastitih mogućnosti, niti iskušavanje do kraja mjere do koje možemo ići, a da ne pukne nit naše izdržljivosti. Jer, što ako stvarno pukne ta nit? Tko će biti odgovoran? Jer što ako se stvarno okliznemo na rubu i padnemo u provaliju? A Bog nas nije stvorio da hodamo po rubu provalije i bezdana propasti, već da živimo u srcu njegova života.

Korizma je, naime, hod prema punini života i ljubavi, te stoga u nju treba ući ne duhom iskušavanja, nego duhom izgrađivanja povjerenja. Bog nas poziva da tijekom korizme, djelima pokore i milosrdne ljubavi, osnažimo vlastiti život. Te stoga, ako u korizmenom hodu ne osjetimo da krijepimo i snažimo svoj duh Božjom snagom i ljubavlju, upravo kad postimo i činimo pokoru, onda smo na krivom putu i na kriv način smo pristupili onome što Bog od nas traži. Takva pokora, post i molitva mogu nas onda ugroziti umjesto duhovno izgraditi. Tada se događa da ili kušamo Boga ili kušamo sebe i svoje snage, umjesto da učvršćujemo povjerenje i zajedništvo s njime koje nas krijepi upravo onda kad nastupe zli dani i kušnje Zloga. Jer korizma je vrijeme vježbanja za svakodnevne kušnje u kojima nas đavao bez poteškoće pobjeđuje ako ne vježbamo. Bez duha korizme u vlastitome životu doista smo mu lak plijen u svakodnevnici. Uistinu nitko od nas nije pošteđen kušnja kruha, novca i zemaljske slave. Upravo što u redovitom životu nemamo dobar odmak od tih stvarnosti, Zli nas lako pobjeđuje izvodeći nas preko granice, to jest dovodeći nas do toga da idemo ispod granice ljudskoga. A Bog nas korizmom vježba za ljudsku čvrstoću, to jest osposobljava za ići iznad granica ljudskoga, to jest u božanski svijet. Korizma nam pokazuje ispravan put, to jest ukazuje na granice dobra i zla, ispravnog i lošeg izbora, Božjeg od ljudskog, nebeskog od zemaljskog. Korizma nas potiče da stremimo nadići granice koje su iznad nas, te da ujedno bježimo od pada ispod granica koje su ispod razine ljudskoga života.

Iz toga vidimo da se korizma može živjeti na dvojak način: može biti da činimo određenu pokoru samo da odradimo obvezu za koju smatramo da je neka vrsta Božjega pritiska kojim nas tjera da činimo nešto što sami po sebi ne bismo nikada činili da nema njega. Jer doista, danas velika većina kršćana ne čini nikakvu pokoru u životu, osim u ovim vremenima koja je odredio Gospodin i Crkva. A onda kada dođe korizma potrudimo se izvršiti to što on od nas traži u ovom vremenu, premda po sebi pokora nije dio naših svakodnevnih uvjerenja, pa ni potreba. Svoj posao ‘odradimo’, ali je uvijek upitno živimo li to iz svijesti da nas Bog time snaži i jača ili da nas time kuša i primorava na nešto što mi inače nerado činimo i ne bismo činili.

Pravi smisao korizme je da tražimo prostor za Božja nadahnuća kojima nas Duh Božji snaži za izazove u svakodnevnici. A izazova nema ne samo ako bježimo od one granice ispod koje ne smijemo ići, nego izazova nema niti ako ne stremimo granici uzvišenoga, nebeskog i milosnog života. Nema pravoga izazova ako ne otkrijemo ne samo granicu koju ne smijemo prijeći i koju trebamo čvrsto zaštititi, već ako ne stremimo probijanju granica ljudskoga, te dolasku do nebeskog i vječnog cilja. A Isus nam s jedne strane jasno zabranjuje kušati Boga i sebe samoga idući prema onoj niskoj granici prema kojoj nas gura Sotona, koji želi da padnemo ispod razine istinskoga čovještva, premda je on to lukavao prikazao kao da se radi o stremljenju pravoj i čvrstoj vjeri u Boga. Srećom Isus ga je raskrinkao i nama posredovao pravo iskustvo prepoznavanja sotonskih zamki u svakodnevnici. Idimo za svojim Gospodinom i tako ćemo težiti jasnijoj spoznaji Boga i većoj ljubavi, a izbjegavat ćemo zemaljske probitke i kušanje Boga od kojega počesto očekujemo da nam bude servis služba zemaljskih potreba. Dopustimo osjetiti kako Bog stavlja na ispit našu vjernosti time što nas poziva da nadiđemo sami sebe, a ne što bi nas htio strovaliti u propast; time što nas poziva učvrstiti naše zajedništvo s njime, a ne što bi htio ugroziti našu vjernosti i postojanost. Bog nas izaziva u pozitivnom smislu riječi da idemo granicama pravoga života, a ne da padamo u provaliju propasti i smrti.  Neka nas Isus svojom riječju i primjerom povede tim svetim spasenjskim putem ove korizme.

Don Ivan Bodrožić | Bitno.net