4. VAZMENA NEDJELJA

Uz današnju Nedjelju Dobrog Pastira: ‘Posuditi ruke Kristu’

“Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke”

Foto: Shutterstock.com

Četvrta vazmena nedjelja tradicionalno se zove Nedjelja Dobroga Pastira, jer se redovito čita neko od Evanđelja o Isusu kao pastiru ovaca – Božjeg naroda. Tako i danas imamo kratki odlomak iz Ivanova Evanđelja u kojem Isus govori o odnosu prema svojim ovcama. On je onaj koji poznaje ovce svoje, ali isto tako ima prepoznatljiv glas koji njegove ovce razaznaju među mnoštvom drugih glasova. No ono što je najposebnije kad Isus sebe predstavlja Dobrim Pastirom je činjenica da on svojim ovcama daje vječni život. Poradi toga je istinski pastir jer on daje ono što nitko ne može dati čovjeku, niti itko može to pribaviti na drugi način osim po njegovu daru. Upravo darom vječnoga života on uspostavlja čvrst odnos sa svojim vjernima, kao što je pokazao nakon uskrsnuća primjer na prvoj zajednici apostola i učenika. Oni su postali njegove prave ovce, prava zajednica i stado tek nakon uskrsnuća kad je učvrstio njihovu vjeru u vlastito uskrsnuće. Od tada vrijede ove riječi koje smo danas čuli: Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.

I premda je ovaj odlomak vrlo kratak, očito je kako je u njemu više znakovitih stvari. Ponajprije, Isus vjernike uspoređuje s ovcama, zato što je ovca životinja koja živi u zajedništvu s drugim ovcama. Ona se drži svoga stada i ne opstaje sama za sebe, već isključivo kao dio zajednice. Isus nije upravio svoj nauk samo pojedincima, već je htio da budemo zajednica – Crkva, te da ga kao Crkva slušamo. Pa i onda kad pojedinci prednjače u boljem slušanju i boljem shvaćanju njegova glasa, uvijek je bi to trebalo biti za dobro Crkve. Po tome se i danas prepoznaju prave Kristove ovce, jer ne prave podjelu u stadu, jer ne nameću sebe u prvi plan i ne pokazuju svoje sposobnosti, već sve što čine, čine radi dobra cijele Crkve. Onaj tko dobro sluša i razumije pastira, ukoliko u tome traži vlastiti probitak, a ne dobro zajednice, pokazuje time da ništa od Krista nije naučio, te da nije dobro čuo njegov glas.

U tom smislu ima i danas određeni broj vjernika kojima se ne može zanijekati oštroumnosti i prodornost, te kao takvi prednjače u kritikama prema Crkvi i njezinim pastirima. Najčešće pozivajući se na Isusa i na Evanđelje, te ujedno pokazuju veliku sposobnost logike i logičkog zaključivanja. No ne nastupaju s ljubavlju za stado, već djeluju nerazborito i razorno unoseći svojim kritikama razdor i podjele u Crkvu. Ima onih koji se ne ustručavaju upraviti kritike ‘iz visoka’, želeći pokazati sebe i svoje sposobnosti, ali previđajući kako je Gospodin htio da njegova riječ odjekne u zajednici vjernika, a ne u nečijoj privatnoj glavi. Zato je to jedan od onih jednostavnih kriterija po kojima razlikujemo dobronamjerne ljude u Crkvi koji uočavaju probleme i koji pronalaze pravi način na njih upozoriti, ne štiteći kritike one kojima treba upraviti riječ prijekora i kritike, ali isto tako jasno znajući koji je pravi cilj opominjanja i kritike u Crkvi. Jer nam naša oštroumnost ne služi svrsi ako se samo nabacujemo blatom na ljude Crkve i u Crkvi, već samo onda kad je slabe izgrađivala za zajedništvo Crkve, kad ih je pozivala da pristupe sredstvima pomirenja i obraćenja koja je Bog dao Crkvi, a ne privatnicima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Stoga i danas vrijedi ono što je Isus činio i poučavao. Naime, sebe je stavio za uzor pastirima, a ovcama za učitelja čiji glas one prepoznaju. U tom smislu od pastira očekuje da ozbiljno uzmu u obzir njegov primjer, te da se trude ići njegovim stopama. A njegov put je bio put izgradnje Crkve i njezinoga zajedništva. A svaki onaj tko bi ‘držao lekcije’ drugima, a sam ne bi suosjećao sa Crkvom i njezinim potrebama, bio bi krivi pastir i ne po mjeri dara Kristova. Isto tako svaki onaj od vjernika tko je primio dar razumijevanja i jasnoće, ako bi ga koristio samo kao sredstvo kritike i prozivanja kojim se razbija crkveno zajedništvo, a ne bi ga koristio na izgradnju stada i međusobnoga zajedništva, potičući ujedno na zajedništvo s Kristom, ne bi dovoljno dobro i jasno primio Kristovu riječ. Jer Kristova riječ nije upućena pojedincima, već je to riječ pastira koji vodi brigu za cijelo stado. A takvi samozvani pastiri koji su dostatni samima sebi, a ne vode računa o dobrobiti cijele Crkve, nisu pastiri po Kristovu srcu u njegovoj želji. Štoviše, nisu ni prave ovce, jer ne slušaju Kristova glasa i nemaju onu ljubav koju je on imao za Crkvu. Njihov maksimalni domet je promatrati grijehe i slabosti onih s kojima žive i to kritizirati ističući u prvi plan, umjesto da predaju same sebe za njih i njihovo dobro. Tim više likuju i dokazuju svoju ‘istinoljubivost’ i ‘posluh istini’ ako je riječ o grijesima pastira, koji im služe isključivo za izbacivanje svoga jala i otrova protiv Crkve kao takve. Takvim stavom sami su sebe istrgnuli iz ruke Kristove, a također doprinose odvajanju i drugih vjernika iz njegove ruke i zajedništva s njime.

Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.  Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.”

Ivan Bodrožić | Bitno.net

 

 


Objavljeno: 12. svibnja 2019.

Možda vam se svidi