Svijet u kojemu živimo vrlo je dinamičan. Ljudi su zauzeti svojim poslovima i obvezama do mjere da i ne uspijevaju vidjeti što je važno, pa ni onda kad im je to pred očima ili kada je pored njih. Jer problem je što svoju pozornost usmjeravaju prema nečem drugom što im privlači pogled i odvlači pozornost, pa zato nemaju oko i pogled za sve stvari. Pogotovo što često pogled u daljinu isključuje da vidimo ono što je oko nas ili tik do nas. I obrnuto: ako gledamo na ono što je neposredno oko nas, ne možemo u istom trenutku vidjeti ono što je daleko. Nešto slično vrijedi i za duhovne daljine i blizine. Ako se čovjek usredotoči na ono zemaljsko, onda je nesposoban vidjeti ono nebesko. Jednako kao što se može dogoditi da netko tko na kriv i isključiv način promatra ono nebesko, ne može uočiti vrijednost ovog zemaljskoga. Sve to nam govori u prilog potrebe da pronađemo pravu ravnotežu, to jest način da izoštrimo svoj pogled u pravome trenutku na ispravnu duljinu kako bi mogao poslužiti svojoj svrsi.

U duhu rečenoga možemo razumjeti i kontekst događaja koji nam opisa sveti Luka u današnjem Evanđelju. Naime, čuli smo kako je carinik Zakej čuo da je Isus u Jerihonu, te sveti Luka reče da je želio vidjeti tko je Isus. Zakej ga dakle, nije poznavao te je u njemu proradila radoznalost da ga vidi, to jest da vidi tko je taj koji je učinio da se toliki okupe oko njega i da ga slušaju. No iz evanđeoskog odlomka saznajemo da je u svom svakodnevnom poslu Zakej imao uglavnom vrlo jasan i izoštren pogled za novac i zaradu. Istina da mu je posao bio baratati novcem ubirući poreze od svojih sugrađana i sunarodnjaka, ali on je bio usredotočen do te mjere na stjecanje zemaljskih dobara, da nije mario za druge ljude. Ne samo da nije vidio potrebe siromaha pored sebe, već je mnoge i zakidao varajući ih prilikom naplate poreza. A po svoj prilici nije se uopće oko toga uznemiravao, te je očito da je svoje ponašanje smatrao sasvim normalnim i primjerenim u situaciji u kojoj se našao.

Zakeju je zbog toga pogled bio mutan, a on sam je najbolje lovio u mutnome na taj način, zavaravajući sebe da je to normalno, te da bi vjerojatno na njegovu mjestu svatko tako činio. Želja za zemaljskim sigurnostima učinila ga je bezobzirnim za ljude oko sebe, koje nije primjećivao niti je išao ususret njihovim potrebama. U njemu je na žalost gasnuo pogled i prema Bogu od kojega dolazi svaki poticaj na dobro, ali i prema bratu čovjeku jer je postao bezosjećajan i bešćutan. No u konačnici nije zbog toga postajao sretniji, ma koliko se mogao tješiti da je sebi osigurao život. Živeći na taj način sve dublje i dublje je tonuo u propast vlastite ljudskosti, navlačeći na sebe prijezir svoje okoline koja mu nije mogla pružiti lijeka duši. Komentari i kritike, odbacivanje i prijezir samo su dodatno remetili i mutili stavnje njegove duše, te zbog njih nije imao razloga prekinuti s životnom praksom u kojoj je pronalazio utjehu i opravdanje, zadovoljstvo i smisao življenja, premda mu ona nije donosila istinski mir i radost u duši.

No srećom u Zakeju je ostala tinjati barem neka želja za drukčijim i boljim životom. Osjećao je da mu takav život ne može osigurati ono najvažnije, a to je bogatstvo duše, pa i onda kada nije imao jasnu predodžbu kako doći do duhovnoga dobra. Vjerojatno je to bio razlog njegove radoznalosti glede Isusova pohoda Jerihonu. Htio je vidjeti čovjeka koji je privukao toliko mnoštvo koje je nahrupilo na ulice i trgove kako bi se susrelo s njime. Njegove želje u tom trenutku, ali mogućnosti, zabilježi sveti Luka opisujući ovaj događaj: „Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa.“ No jaka želja dala mu je i rješenje, pa je potrčao naprijed i „pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći“. Evanđelist, dakle, ne donosi što je sve Zakej očekivao od ovog susreta, a nije sigurno je li uopće imao nekih očekivanja, jer ni sam nije znao što će se dogoditi. On je jedino želio vidjeti Isusa dok bude prolazio onuda, pa se potrudio to ostvariti.

Zakejev napor nije bio uzaludan, jer kad se Isus približio smokvi na koju se popeo, Isus je podigao svoj pogled prema njemu i susreo se s njegovim. U tom pogledu koji ga je tražio Zakej je mogao pronaći sebe, te je sada mogao prestati bježati od samoga sebe, što znači da je mogao prestati bježati od Boga i od čovjeka. U ovu pustolovinu se uputio nošen ljudskom radoznalošću i željom da shvati što se događa oko njega u društvu, a došao je do toga da je bolje od drugih otkrio tko je Isus, za što mu je bio dovoljan jedan prodoran pogled koji čita dušu i ispunja je svjetlom. Taj pogled je bio dostatan da unese red u njegovu dušu i da mu promijeni život, koji je od toga trenutka prestao biti obilježen lovom u mutnome.

Ovaj presudni trenutak Zakejava života i poučak koji se iz njega izvodi škola je duhovnoga života i nama danas. Počesto se i mi sami kao kršćani ‘naguravamo oko Isusa kao mnoštvo’, ali ne želimo i ne trudimo se ozbiljno susresti njegov pogled, te tako zaustaviti vrijeme, prekinuti obveze i riješiti bitne duhovne probleme. Zakeju je upravo to pošlo za rukom kad je susreo Isusov pogled, jer je Isusovim pogledom izliječio pogled svoga srca. Uspio je vidjeti tko je to Isus, što znači da je dopustio Isusu da ga pogleda i da mu pomogne da tim pogledom pogleda sebe. Zato je Zakej donio prave odluke života pokazujući da je po Isusovu pogledu spasenje ušlo u njegovu dušu. To jest, ušao je sam Bog unoseći reda i jasnoće u dušu koja se gušila u loše izabranim vrijednostima i pogrešnim izborima.

Kao što je učinio Zakej, svatko od nas je pozvan liječiti pogled svoga srca Isusovim pogledom, te tako otkriti Boga koji skrbi o našem spasenju i čeka da se vratimo u njegovu očinsku kuću. Upravo to je se dogodilo Zakeju kad je Isus ušao u njegovu kuću. Po Isusovu dolasku Bog ga je pohodio, to jest Bog ga je vrati na pravi put i u puno zajedništvo svoje ljubavi i svoga doma. Nakon toga, neophodno je Isusovim pogledom promatrati braću oko sebe i otkriti njihove potrebe, to jest otkriti u bližnjima samoga Isusa, kojemu od toga trenutka iskazujemo dobročinstva u svemu što činimo za njih. Zato smo i sami dopustimo Isusu da nas pogleda i da nam promijeni pogled, jer smo maleni i neznatni dok ga ne susretnemo, pa će nam on objaviti pravi smisao i otkriti nebesku veličinu i uzvišenost kojom smo obdareni na zemlji.