Svjedoci smo koliko je Crkva doživjela problema posljednjih godina u situacijama kad bi prešutjela ili zataškavala neki grijeh svojih službenika koji je bio takve naravi da ga je trebalo odlučno riješiti. O tome se mnogo raspravlja, kako u građanskoj javnosti, tako i u crkvenim krugovima, te se s pravom postavljaju pitanja koja su istinska mjera između zataškavanja grijeha i zala te njihova raskrinkavanja.

Ako je već jasno da se neke stvari u Crkvi ne smiju zataškavati, pitanje se postavlja: je li zadaća pastira i poglavara Crkve pretvoriti se u lovce na grijehe i grešnike, te umjesto evanđeoskog navještaja praviti popise grešnika i njihovih prijestupa te objavljivati njihova imena u javnosti? Ista pitanja koja se postavljaju na razini javnosti, mogu se postaviti i u krugu obitelji i prijatelja: kada i kako jedni druge opominjati u obitelji i krugu prijatelja i poznanika? Kada i kako jedni drugima opraštati i čime drugoga potaknuti na put obraćenja?

Božja riječ koja nam je danas ponuđena dolazi ususret našim upitima i omogućuje nam dati odgovore na ova pitanja. A pretpostavka da bismo uopće govorili o ovoj temi je ljudska sklonost prema grijehu, te otpor prema obraćenju. Naime, svi se mi sporo i teško borimo protiv svojih grijeha i grešnih navika pokazujući tako veliki otpor prema obraćenju i drukčijem životu.

Upravo zato jer nismo dovoljni sami sebi i jer smo spremni da izmjene kriterije onoga što je ispravno, potrebni su nam i drugi, a nadasve zajednica Crkva kao mjerodavna u prosudbi vrijednosti i ispravnoga života. No i tu treba biti oprezan, jer istina je doista da u životu postoji mnoštvo situacija u kojima se onda očituje kako ljudi mogu biti ‘teški’, pa slijedom toga i krivo postupati, bilo prema sebi bilo prema drugima. Ima onih koji su spori prema svomu obraćenju i ne vide svoga grijeha, pa tako i ne odustaju od njega.

No s druge pak strane, među takvima koji ne vide svoga grijeha, ima onih koje živo zanimaju tuđi grijesi i rado se njima bave. Oni postaju ‘revnitelji’ u otkrivanju i progonjenju tuđih grijeha. Jednako tako ima onih kojima je zadaća opominjati, ali to ne čine jer se ustručavaju, znajući da bi se mogli zamjeriti nekome tko je bezočan i tko ne bi oprostio kad ga se prozove. Tako se dotični bore protiv svoga kukavičluka često da nađu žrtvu kojoj traže ‘dlaku u jajetu’, ali nemaju snage reći nekom tko pravi krupne prekršaje. Na taj način oni vježbaju mišiće na slabijima koji im ne uzvraćaju, dok uredno prešute one koji bi im se u svojoj zloći mogli osvetiti, a koje bi bilo najpoželjnije prekoriti i tražiti da se poprave.

Kako vidimo, uvijek je lakše spočitavati drugima nego sebi, pogotovo ako se spočitava na kriv način i u krivom kontekstu. Onaj tko je svjestan kako je teško drugoga opominjati, pogotovo ako je onaj kojega opominješ spreman zamjeriti, mrziti i uzvratiti pakošću i zloćom, onda se događa da oni koji bi morali opominjati postaju proračunati glede toga, pa dobro promisle i odmjere hoće li opominjati. S druge strane, ima onih koji bi uzeli pravdu u svoje ruke, te bi izveli grešnika pred prijeki sud i izvrgnuli ga sramoti iz nekih svojih izopačenih ciljeva. Često to čine pod izlikom pravednosti i ispravne savjesti, ali u biti ne vođeni Božjim motivima, nego osobnim zlim nakanama. Štoviše, u našem životnom okruženju i u javnosti ima onih koji su spremni optužiti i pravednika jer im ne odgovara, a kamoli ne grešnika. Isto tako, uvijek je lakše nekoga iza leđa ogovarati i klevetati nego mu otvoreno reći u lice, s ljubavlju, ono što treba reći za njegovo spasenje.

Upravo zato što je ova tema složena, Gospodin je svoje učenike htio poučiti kako postupati. Kada se radi o poučavanju ili prekoravanju grešnika, nije samo pitanje otvoreno reći ili obznaniti javnosti što je netko napravio, nego treba poštivati određeni logični slijed koji je iznesen u Evanđelju: prvo treba opomenuti nasamo, pa pred svjedocima, pa onda pred Crkvom. Mi najčešće preskočimo sve etape koje je Gospodin postavio i, bez osobne opomene i bez svjedoka, rijetko kada to učinimo i bez Crkve, izlažemo drugoga svojim projekcijama i zloći. Slijedom toga, svoga brata osuđujemo, prozivamo, klevećemo, javno ocrnjujemo itd.

Ono što je najvažnije kod bratske opomene jest da, prema Isusu, to što se napravi treba biti učinjeno s ljubavlju. Tamo gdje nema evanđeoske ljubavi, ne može biti niti prave istine o drugima, te jednostavno ne može biti ni popravka. Onome tko ne ljubi, stalo je jedino do osude, dok je onome tko ljubi stalo da se drugi popravi i obrati. Drugoga možemo upozoravati samo ako to činimo s ljubavlju, jer nam ljubav daje i pravo i snagu da drugoga popravljamo. Gdje nema ljubavi, vlada laž i kukavičluk. Tamo gdje nema ljubavi, nismo kadri gledati brata u lice i prenijeti mu Božju poruku. Tada ga iza leđa ogovaramo i osuđujemo, puni mržnje i zlih želja. Međutim, to nije evanđeoska ni bratska opomena; to je bjesomučna mržnja koja služi kao izlika zašto smo u pravu i da čime se bavimo činimo u ime istine i pravde, dok u stvarnosti činimo to iz sebičnih i ograničenih razloga. Često to činimo u ime lažne svetosti, nesvjesni da, ako nešto činimo “u ime Božje”, a nije nadahnuto ljubavlju, moramo znati da Bog s time nema ništa i da ne podržava takvu istinu i pravdu. Zato će sveti Pavao reći Rimljanima: „Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon.“

U tom duhu, evanđeoska pouka o bratskoj opomeni pretpostavlja ljubav. U protivnom, Isus ne bi rekao da svoga brata pokušaš najprije poučiti i odvratiti od grijeha i prekršaja nasamo. Ako se opire ljubavi koja ga opominje, onome tko opominje ljubav daje snagu da u razboritoj diskreciji, pred ozbiljnim svjedocima, opomene brata. Tek tada, kao treći korak, ako ne posluša, treba ići dalje i obavijestiti odgovorne u Crkvi o čemu se radi. Ljubav nam daje snagu da ne zataškavamo, da ne okrećemo leđa od brata, ali također nam daje snagu da se suočimo s problemom i da ga riješimo vođeni željom za spasenjem. Kada pastiri Crkve nastupaju s ljubavlju, stavit će u prvi plan istinski prioritet, a to je pokazati solidarnost sa žrtvom, koja je uvijek žrtva nečijeg ili nekog grijeha. No ni tada neće prestati reagirati s iskrenom ljubavlju prema prijestupniku. Jer kada Crkva reagira s ljubavlju, ona će i onoga koji griješi poticati odlučnom ljubavlju da se popravi i obrati, bdijući nad njim i njegovim spasenjem. Neka nas Gospodin osposobi za ovakvu bratsku opomenu, da nikada ne smetnemo da je temeljni cilj spasenje svih, te da i grešnike i žrtve grijeha uvijek privodimo bliže Gospodinu, koji jedini svojom ljubavlju može biti utjeha i snaga i jednima i drugima.