Postoji jedna narodna izreka koja glasi: „U strahu su velike oči.“ Moguće da se sličnom izrekom služio sveti Toma u trenutku kada su mu drugi apostoli rekli da su susreli Gospodina u nedjelju njegova uskrsnuća u večernjima satima. Oni su mu pokušali dokazati da si vidjeli Gospodina, a on je odbijao vjerovati pozivajući se na pravo i potrebu da bilo koju tvrdnju dokaže provjerom vlastite ruke: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.“ Bio je uvjeren da su pogriješili, jer su bili u mraku iza dobro zatvorenih vrata, a uz to su bili i u strahu. Zbog toga su, prema njegovom mišljenju, vidjeli ono što su htjeli vidjeti, a ne ono što je stvarno bilo. Jer čovjek u takvim uvjetima vidi dvostruko, ili pak od nečega vidi nešto nepostojeće. Zato se i je tako odvažno ponudio da će vlastitim rukama provjeriti to što oni kažu da su vidjeli. Moguće, po njemu, da su imali neko priviđenje u polumračnoj prostoriji u kojoj su bili skriveni, što zbog slabog osvjetljenja u što zbog straha u kojem su bili.

To je bio razlog da je odlučno odbijao vjerovati da su oni dobro vidjeli, što ga je navelo da odluči ostati zatvoren u svojoj nevjeri. Dok su ostali apostoli polako otvarali svoj um shvaćanju svega što se dogodilo, premda ni njima nije bilo jednostavno, on je radikalno odbijao prihvatiti njihovo svjedočanstvo. Time je ne samo diskreditirao njih kao valjane svjedoke i vjerodostojne tumače onoga što su vidjeli i čuli, te je dodatno suzio perspektivu svoga duha i vlastitih spoznaja. Proglasio je važnim samo ono što ruke mogu dohvatiti, i ne misleći da je ljudska ruka prekratka da bi dotaknula smisao i bit života, a pogotovo da bi sama odgrnula zastor na razmeđima vremena i vječnosti, to jest smrti i života. Jer ako odbija vjerovati, onda odbija i razumski dublje shvaćati. Vjera bi u tom slučaju bila tek jedno, manje ili više lažno obećanje ili lažna nada. Jedini instrument spoznaje ostaju mu osjeti, a oni ne mogu niti minimum ljudske stvarnosti shvatiti, a kamoli one Božje. Odgurnuti vjeru u prostor nevažnoga u životu, doista je bio vrlo nepromišljen potez.

Toma je htio biti samosvjestan, kao mnogi što si i danas umišljaju da su veliki samosvjesni intelektualci kojima ne treba vjere, a u biti potkopavaju i vlastiti razum. Jer Toma se opredijelio ne za razum, već za pragmatizam – dodir rukom, a ne razumskom sposobnošću. On je pošao putem opipljivosti i materijalizma, a ne intelektualnog traženja i prave dubine. Poput njega i mnogi u našem zapadnom društvu i svijetu u ime navodne intelektualne svijesti odbacuju vjeru u živoga Boga, a nisu drugo nego pragmatični materijalisti. Uvjeravaju sebe i druge da razum i vjera ne idu zajedno, no u pozadini njihovih tvrdnji nije nikakav razvijeni, visoki razumski sustav sa svojim dokazima, već isključivi prizemljeni argumenti koji se svode na hrpu pragmatičnih, a vrlo često i grešnih stavova i uvjerenja.

Zato je ovo ponovno ukazanje Isusa uskrsloga bilo milosni dar Tomi da prestane od Boga potraživati ‘opipljive’ dokaze i argumente, nego da se usredotoči na one koji angažiraju dušu samoga čovjeka, te ne zaobilaze ni razum ni vjeru. Jer kao što vjera pretpostavlja razum, tako i ispravni razum računa s vjerom u Boga koji njemu daje ispravnost, jasnoću i čvrstoću. I kao što je Isus prošao svojom uskrslom snagom kroz vrata zatvorenoga Tomina srca, tako je i Toma trebao proći kroz vrata vjere da bi dotaknuo Božje Srce koje se ne dotiče rukom, već vjerom i duhom, premda je Isus ostavio otvorenim svoj bok i za njega nevjernoga. I premda je pozvao Tomu da provjeri očima i rukama da je on stvarno uskrsnuo, ipak ga je prije svega pozvao da očima vjere sagledava stvarnost njegova uskrsnuća. Tako je Tomi, a i drugim apostolima, postalo jasno da je Isus svojim uskrsnućem podigao ljudsku narav na jednu višu i uzvišeniju razinu. Omogućio je čovjeku da očima vjere Boga promatra licem u lice, to jest da kroz ranu njegova otvorenoga boka motri vječnost.

Upravo mi smo pozvani prepoznati dar kojim je Isus obdario naše oči pretvorivši ih u oči vjere i duha, darove kojima je obdario našu spoznaju i svijest, da otkrivamo milost uskrsnuća koje nam daruje život vječni. Prionuti nam je svim marom da očima vjere razmatramo njegove rane i da se u duhu ljubavi na njih naslanjamo da i sami zadobijemo milost koja nam liječi dušu od nevjere, a uzdiše naš razum do neizrecivih spoznaja života vječnoga.