Prve korizmene nedjelje u žarištu liturgijskih čitanja je izazov sotonskih kušnji kojima je čovjek kušan od samoga početka. A kao što je kušan onaj prvi i tjelesni Adam, tako je kušan onaj novi i duhovni Adam koji se pojavio u našem ljudskom tijelu prihvaćajući sve izazove kojima smo mi kao ljudi izloženi. Zato o iskušenjima kojima je izložen čovjek ne čitamo samo u Knjizi Postanka, već nam i sveti Matej u svom Evanđelju opisa kako je i sam Sin Božji bio podvrgnut kušnjama nakon što je proboravio u pustinji četrdeset dana posteći. Bez obzira što je prvi Adam pokleknuo pred izazovom i pao u kušnji, a Isus pobijedio napasnika, ne treba zaključiti da su time sotonske kušnje zaustavljene prije dvije tisuće godina i da ih danas više nema u našem suvremenom i modernom svijetu u kojemu očekujemo da sotona mora biti vidljiv oku kako bismo vjerovali da postoji. Naprotiv, sama činjenica da je Sin Božji bio izvrgnut sotonskoj kušnji samo je znak i pokazatelj da nema čovjeka koji je od njih izuzet. Na tragu te činjenice svaki od nas treba znati da su sotonske kušnje neminovnost s kojom trebamo računati u životu. Jednako tako, Isusova pobjeda u kušnjama daje nam nadu da možemo pobijediti napasnika i iz kušnje izići kao pobjednici, Bogu bliži i duhovno jači.

Korizma je za nas vjernike idealno vrijeme u kojemu izdvajamo vrijeme za intenzivniji život s Bogom, te samim time znamo da smo izloženiji kušnji, jer se Sotona više trudi skrenuti s puta one koji su bliži Bogu. Osim toga u vremenu korizme se intenzivnije pripremamo za duhovni boj, te se vježbamo kako prozreti i s lakoćom odbaciti napasti kojima smo i sami izloženi. Na žalost jedna od najvećih napasti koje današnji čovjek ima je ta da ih ne vidi i da ih, navodno, nema. A kao takav, nesvjestan napasti, najlakša je žrtva sotonskog zavođenja. Upravo zato je današnje Evanđelje u kojemu čitamo kako je Isus raskrinkao đavla neophodno i nepresušno je vrelo nadahnuća za odlučnu borbu protiv sotonske lukavosti.

A u čemu se sastoji đavlovo lukavstvo kada je u pitanju čovjek? On se u nijednom trenutku ne pokazuje kao otvoreni protivnik Boga, već se trudi ubaciti pokoje zrnce sumnje u dušu čovjeku. On ne želi istupiti sa svojim zahtjevima tražeći da čovjek potpuno odbaci Boga, već samo mu nudi opciju u kojoj Bog neće biti na prvome mjestu. Ne traži on od čovjeka da zaniječe Boga i njegovu opstojnost, već se trudi čovjeka dovesti do toga da živi kao da Boga nema, kao da on nije upisao svoje zakone u naše živote. Trudi se u ljudskoj duši stvoriti pukotinu nepovjerenja prema Bogu i njegovoj dobroti, te prema ispravnosti njegovih odredbi i svetosti njegovih odluka. Svojim zavođenjem čovjeka uvjeri da može živjeti bez Boga, jer vrlo dobro zna da mu je upravo čovjek odvojen od Boga najlakša žrtva. Ovo sotonsko lukavstvo je u biti zavođenje čovjeka na tihi način na put praktičnoga bezboštva, te se u biti radi o opasnim manipulacijama s Bogom i eksperimentiranjima s ljudskošću.

I današnji čovjek je u sve većem iskušenju praviti eksperiment neposluha, to jest ići iza i izvan granica koje mu je postavio Gospodin za njegovo dobro. Suvremeni čovjek koketira sa sotonskim ponudama i idejama, čime pokazuje da ne vjeruje ozbiljno Bogu. Čim pomišlja da su ponude zloga bolji put, time pokazuje da je Gospodina stavio na neko drugo mjesto njemu neprimjereno. Čim dođe na pomisao da ga je Bog ostavio na cjedilu, da ne mari za njega i ne vodi brigu, već je počinio čin bezboštva u kojemu sotona traži svoju prigodu. Čim je pomislio da mu je Bog nametnuo zakone da ga pritišće i sputava, upao je u zavodničku mrežu i daje se sputati konopcima lažne slobode. Doista, ako ne želi učiti iz Isusova iskustva, lako se dadne uvjeriti te postaje žrtvom sotone koji se ne pojavljuje kao protivnik, već pomoćnik, ne kao mrzitelj, već kao humanitarac, ne kao porobljivač, već kao osloboditelj. A njemu je zato dostatno samo malo prostora u ljudskoj duši, dovoljna mu je samo mala pukotina kroz koju će se uvući i ubaciti zrnce sumnje prema Bogu, što je dostatno da čovjeka svlada i podvrgne ga samome sebi. Pogotovo što on danas ne nuka čovjeka na otvoreno odbacivanje Boga, jer bi to bilo preprozirno, već ga radije potiče na ono tiho i neprimjetno odbacivanje Boga iz svakodnevnice svoga života, čime se Boga stavlja u drugi plan. Počesto ga nuka da odbacuje Crkvu, s uvjerenjem da može biti Bogu odan i bez nje. Jer bilo bi preuočljivo ljude izravno odvraćati od Boga, jer je mnogo jednostavnije nukati ih da zbog kruha, novca, zarade, bogatstva, slave i ambicija Boga stave u drugi plan i tako postanu lake žrtve zavođenja i svoje nepromišljenosti.

Zato nam Gospodin svojim iskustvom u kušnjama daje snagu da nas napasnik ne svlada. Pomaže nam da stalno dozivamo u pamet Boga i njegovu riječ, kako nam se ne bi dogodilo da nam ga sotona makne ispred očiju i zamagli nam dušu i prostor življenja. Isus nam pokazuje koliko je važno da je Bog na prvome mjestu, da nam bude važan u mjeri u kojoj to treba biti, a to je u potpunosti, jer samo po njemu naš život može biti ostvaren i ispunjen. On je raskrinkao sotonsku strategiju, pa nas upozorava da ne napravimo ni najmanji odmak od Boga, jer je to prostor u koji će onda ući sotona i učiniti sve da nas do kraja odvoji od njega. On nam je pokazao da sotonske zamke i napasti nisu tako bezazlene kako se predstavljaju, već dovode do istinske smrti i propasti. Jednako tako ne predstavljaju niti napredak u ljudskom hodu kroz povijest, već samo isključivo posrtanje i spoticanje, od čega nas on svojim primjerom i pomoću oslobađa. Slijedimo njega, svoga Gospodina i Učitelja, kako bismo neometano išli putem spasenja i došli do uskrsne punine.