Čitamo danas na prvu nedjelju došašća vrlo ozbiljne Isusove riječi iz Lukina Evanđelja koje zvuče čak pomalo i prijeteće. No u konačnici njegove riječi su pune nade i utjehe za one koji ih ispravno razumijevaju. Naime, Isus govori svojim učenicima da se pripreme za buduće događaje, a opet im s ostavlja jasnu poruku da paze na svoj život u sadašnjem trenutku. S jedne strane ih potiče da se pripreme za konačni nevolje koje imaju zadesiti svijet: „I biti znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba naroda zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati.“

Međutim, taj strašni i presudni trenutak ljudske povijesti, kada će povijest doći pred vječni Božji sud, ima i onaj utješni trenutak za one koji su bili pozorni i odgovorni pred svime što se u povijesti događalo važnoga, to jest za one koji su povijest promatrali i živjeli kao povijest Božjega spasenja. Taj utješni trenutak je trenutak slave Sina Čovječjega koji dolazi u moći kako bi do kraja izvršio spasenje svoga puka: „Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom. Kada se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje.“ Doista, kako se razaznaje iz Spasiteljevih riječi, njegov slavni dolazak bit će dolazak utjehe i ponosa za sve koji su ga častili i iščekivali da se pojavi u slavi kao otkupitelj čovjeka i čovječanstva čija će riječ i pravorijek na koncu svijeta biti konačni i neopozivi.

Isusove riječi, međutim, ne ostaju sama na prijetnji/utjesi koja se ima zbiti jednom u budućnosti. Naprotiv, on to što se ima zbiti jednom u budućnosti povezuje izravno sa sadašnjim trenutkom u kojemu treba živjeti spremajući se za dane buduće utjehe i ponosa pred Sinom Čovječjim. To je sasvim jasno iz njegova poziva da se paze da im srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama. Doista, ako je prije pozvao učenike da se usprave i podignu glave, a potom upozorava da paze da im srca ne otežaju, znači da on te dvije situacije povezuje. Onaj tko pazi u vremenu svoje sadašnjosti da mu srce ne oteža u porocima i brigama ovoga svijeta, taj će moći s ponosom se uspraviti i podići glavu pred Isusom gospodarem povijesti. Onaj tko u vremenu čuva živom svoju vjeru u Boga i njeguje zajedništvo s njime, najbolje se priprema za budućnost koja će biti obilježena završetkom vremena i prelaskom u novo stanje postojanje. Naravno, za onoga tko je vjerovao, to novo stanje postojanja bit će život vječni u slavi Božjoj u koju će nas uvesti naš Otkupitelj.

Ali osim što nas Isus upozorava na dva važna trenutka o kojima treba voditi računa, onom budućem trenutku i Danu u kojem će doći u slavi da nas utješi konačnom utjehom i uvede u vječni život, Isus nas ne vraća samo da živimo ispravno svoju sadašnjost, već nam to i omogućuje. On nam svojom prisutnošću u povijesti pomaže da to činimo. Bez daljnjega ne smijemo previdjeti da se s njime ispunja ono što je prorekao prorok Jeremija koji je navijestio dane u kojima će Bog ispuniti obećanje da će nam niknuti izdanak Davidov pravedni. Taj izdanak će omogućiti spokojan život Jeruzalemu koji će se zvati Gospodin – Pravda naša. Doista, važno je znati da Bog ulazi u naš Jeruzalem, to jest u naš svijet i naše društvo, u naš narod i naš ljudski život. Pitanje je samo jesu li nam otežali srca i očni kapci i jesmo li sposobni vidjeti Otkupitelja koji dolazi kao Pravda naša, ili radije nastavljamo živjeti u svojemu ljudskom pijanstvu, prignutih glava i otežanih očnih kapaka, koji ne vide drugo nego samo zemaljske zamame i privide koji nam igraju pred očima svoju smrtonosnu igru.

Došašće koje danas započinjemo za nas bi trebalo biti vrijeme utjehe i zahvalnog iščekivanja, vrijeme pravednosti i ponosnog življenja na koje nas potiče i u koje nas uvodi sam Bog koji dolazi među nas kao naš otkupitelj. Došašćem se pripravljamo proslaviti Kristov dolazak u povijest kojim nas je svojim životom poučio živjeti našu povijest, te nam je postao i otkupiteljem koji nas iz vremena izvodi u vječnost. A ništa se od svega toga ne može zbiti ako sada nismo pripravni dočekati njegov dolazak u skromnosti i poniznosti koji je najveća škola. I ako se kaže da je povijest učiteljica života, onda to vrijedi ponajviše za povijest Sina Čovječjega među nama ljudima u našoj povijesti. Zato nas Božja riječ danas poziva da budemo pripravi kako bismo ga mogli prepoznati, jer o tome koliko ga i kako prepoznamo sada u vremenu, ovisi koliko ćemo ga i kako prepoznati na koncu vremena kao našu nadu i utjehu koji nas oslobađa vremenitosti i prolaznosti. Koliko i kako mi njega sada prepoznajemo u vremenu, toliko će i tako i on nas jednom prepoznati pred vratima vječnosti.

Današnja poruka Božje riječi nas upozorava da došašće nije vrijeme ugode ni ugodne površnosti, već istinskog ponosa vjere i molitve, kako nam reče sam Spasitelj: „Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega.“ Pretvorimo stoga došašće – vrijeme naše povijesti, u vrijeme budnosti, osluškujući kako sam Bog skromno i tihe dokida granice koje odvajaju vrijeme od vječnosti, zemlju od neba, čovjeka i Boga. Posvećujemo se budnom tišinom i ne dopustimo da nam netko oduzme budnost i molitvu, tišinu i vjernosti u kojima se zrcali prisutnost samoga Boga. Čuvajmo svoje pameti i svoja srca kao prijestolje i sjedište Božje pravednosti i ljubavi, kao mjesto koje je određeno za svetište Božjem Pravedniku. Čuvajmo svoje biće da ne padnemo u zamku ovoga svijeta, već se postojano pripravljajmo tijekom ovoga došašća da nas Bog spremne pohodio svojom Utjehom i sačuvao nas od straha i bezizlazne tjeskobe kojoj će jednoga dana biti izloženi svi ljudi.