ČUVATI ISUSOVE DAROVE

I mi moramo danas svjedočiti za Isusa kao što su to činili apostoli

Tko je neodgovoran prema sjemenu vjere koje je Krist posijao u naša srca, ne može uživati niti njegove plodove. Na prvo nam je i istaknuto mjesto staviti, stoga, Isusove želje i molitve za nas, ako se želim zvati i biti njegovi vjernici.

Isus i apostoli

Foto: arhiva

Nakon uskrsnuća Isus je dobro znao da mu je bilo ići s ovoga svijeta k Ocu, te je ujedno svojim učenicima i protumačio razloge i smisao njegova odlaska. No isto tako mu je bilo jasno što njih očekuje nakon njegova odlaska koji je bio neminovan. Osim što im je povjerio zadaću da mu budu svjedoci sve do nakraj zemlje, znao je da to nije laka zadaća, te da je neizvediva ljudskim snagama. Uostalom radilo se o božanskom poslanju. Zato će ih i pripremati da se suoče sa svim izazovima i poteškoćama koje će ih pratiti. A nije se radilo samo o poteškoćama izvana, to jest neprijateljstvima i progonima, nego je mnogo presudnije bilo da se oni ne raspadnu iznutra kao zajednica okupljena oko njegova uskrsnuća. Bilo je stoga bitno kako njihovo zajedničko svjedočenje, tako isto i zajedništvo života kojim su potvrđivali sve što su drugima naviještali. Zato će Gospodin s njima provesti četrdeset dana utiskujući im u svijest činjenicu svoga uskrsnuća, usprkos sve njihove zbunjenosti o kojoj nam svjedoče Evanđelja. Upravo ta njihova zbunjenost sve do samog uzašašća Gospodinova potvrđuje u kakvom su čudnom stanju bili, te su s mukom nosili sa svime što su doživljavali ne znajući to pravo pretočiti u riječi.

A budući da je na njima ostalo svo breme Isusova spasenjskog djela, ne čudi onda što je Gospodin više puta za svoga javnog djelovanja, a na posljednjoj večeri i na najsvečaniji način za njih molio. Tražio je za njih milost da ustraju u svemu što su od njega čuli i bili poučeni, ali isto tako, ne manje važno, da jasno posvjedoče o svemu što su doživjeli. Apostoli će stoga biti bitna i neizbježna spona između Božjeg spasenjskog djela i vjere cijele Crkve, jer će svi ostali vjerovati na njihovu riječ. Kako bi se to moglo dogoditi Isus će ih obdariti svojom slavom, te božanskom spoznajom i ljubavlju. Zato će, kad kaže da im je dao svoju slavu, time pretpostavljati da im je omogućio da vide njegovu proslavu po kojoj je iskazao svu svoju moći i očitovao snagu božanske ljubavi. Samo opremljeni Isusovom snagom, moći će biti dovoljno pripremljeni, te ujedno na prikladan način svjedočiti, kako riječju tako i djelima, ne sebe, nego Isusa. Točnije, bit će neophodno da posvjedoče u Duhu Svetom da je Isus Božji Sin kojeg je Otac poslao na svijet kako bi sav svijet upoznao Očevu ljubav i zadobio oproštenje po neizmjernom milosrđu. Tako će njihovo svjedočanstvo biti o trojstvenome Bogu, te ih je Isus, da im to omogući, pretekao darom spoznaje i ljubavi. Doista, samo tako, nakon što su iskusili njegovu slavu, te primili dar istine i ljubavi, mogli su posvjedočiti svijetu čudesna djela Božje ljubavi izvedena uskrsnućem Gospodinovim. Gospodinu je zato jedino bilo stalo do toga da oni sačuvaju sve što su od njega primili, jer kasnije neće ići svjedočiti svijetu ni svoje znanje ni svoju ljubavi, nego istinu i ljubav koja dolazi od Boga.

Zato njihov nauk kasnije neće biti neki umjetno pripremljeni nauk, nego će neuki ribari poći svijetom noseći u srcu Božju istinu i Božju ljubav, te svjedočeći sve što su sami doživjeli od svoga Gospodina gledajući, slušajući i razmatrajući u vjeri. Upravo zato jer je njihova riječ bila svjedočanstvo, a ne umjetna ljudska tvorevina nastala usuglašavanjem stavova, mnogi su kasnije na njihovu riječ povjerovali u Isusa, što ide na istovjetan način sve do naših dana. A Bog koji ih je poslao da svjedoče, čuvao je u njima unutarnje jedinstvo vjere i ljubavi koje je bilo privlačna snaga da i svijet uzvjeruje u Isusa, da je ga Otac poslao da spasi ljudski rod. Ali ne samo u njima, nego i u cijeloj Crkvi, to jest svima onima koji će se kasnije odazvati, te uzvjerovati na vjeran i vjerodostojan način dičeći se apostolskom vjerom, Bog će čuvati ovo jedinstvo duha i svijest zajedništva.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zato je i nama danas ispovijedati Isusa i svjedočiti za njega tom istom vjerom koju su složno ispovijedali i propovijedali apostoli u svom zajedništvu. A kako bi se to moglo dogodit, jer je prevažno za vjeru koja nije sastavljena od proizvoljnijih ljudskih stavova, nego od svjedočenja za događaj Isusa Krista, neophodno je čuvati se napasti da je svedemo na ljudske istine i znanje, na ljudske osjećaje i uvjerenja. Isus je molio i za nas da u sebi sačuvamo Božje darove, a napose dar jedinstva u vjeri koji je odraz jedinstva u Bogu, te da se trudimo zadržati slavu kojom nas je obdario naš Gospodin. Ako se prema darovima kojima nas je on obdario odnosimo površno i nemarno, onda razasipamo Božji kapital povjeren Crkvi, te ne možemo primiti niti puninu njegova dara, te niti biti pravi svjedoci. Tko je neodgovoran prema sjemenu vjere koje je Krist posijao u naša srca, ne može uživati niti njegove plodove. Na prvo nam je i istaknuto mjesto staviti, stoga, Isusove želje i molitve za nas, ako se želimo zvati i biti njegovi vjernici. Trudimo se stoga doživjeti u svome biću uskrsnu slavu našega Gospodina, te držati se istine koju nam je očitovao i čuvati Božju ljubav koju nam je darovao, kako bismo i sami primali sve više i snažnije dar njegova Duha i ostavljali vjerodostojno svjedočanstvo svijetu. Svjedočimo ga tako vjerom i ljubavlju da zavrijedimo ući u onu vječnu slavu koju je on imao u ljubavi Očevoj prije postanka svijeta.

dr. don Ivan Bodrožić | Bitno.net

Ostale tekstove iz kolumne ovog autora potražite na linku ovdje.


Objavljeno: 8. svibnja 2016.

Možda vam se svidi