NEDJELJNO RAZMATRANJE DON IVANA BODROŽIĆA

‘Da imate vjere koliko je zrno gorušičino…’

Današnje Evanđelje započinje vrlo važnom zamolbom koju apostoli uputiše Isusu: Umnoži nam vjeru! Ovim zahtjevom u tri riječi pokazali su da su u susretu s Isusom razumjeli što je to što im nedostaje.

shutterstock_74004637

Foto: Shutterstock.com

To jest razumjeli su da je čvrsta i snažna vjera jedino što im nedostaje, ali to jedino je toliko da bez toga nisu mogli živjeti. Očito su otkrili da je vjera upravo ono bitno čemu ih je Isus poučavao, to jest što im je svojim životom svjedočio, pa je i htio da to od njega upiju i nose kao blago života. On je sav bio u odnosu vjere, tako da je vjera bila jedina stvarnost koju je htio u njima razviti do krajnjih granica i mogućnosti, poradi čega su se morali odreći koječega ljudskoga i uhodanoga, što nije bilo spojivo s vjerom.

Očito je da ih on nikada nije htio oduševiti nikakvim ljudskim vrijednostima i sposobnostima, niti je u njima vježbao one ljudske domete, već je kod njega sve proizlazilo isključivo iz odnosa s Ocem, te je ujedno vodilo tom odnosu. Njih je to moralo tako snažno zahvatiti i ostaviti traga, te su postali svjesni da je onaj ljudski osjećaj vjere ili bolje rečeno za vjeru, koji su gajili kao pripadnici izabranog naroda, ipak nedostatan u odnosu na ono čemu ih je poučavao Isus. Njihov stav i vjera u Boga bila je neupitna, ali ipak ni približno snažna kao stav koji su osjetili u Isusovu ponašanju. Bilo je pohvalno što su mislili na Boga, molili se i razmišljali o njegovoj riječi, ali Isus ih je učio da nadiđu svaku primjesu ljudskoga koja je bila ujedno i barijera i ograničenje za neposrednije zajedništvo s Ocem. Nije bilo za prekoriti što su izvršavali određene odredbe i ispunjavali zakone dane u povijesti spasenja od Boga, ali im je nedvosmisleno posvjedočio da to nije dostatno za onaj pravi odnos s Bogom.

Tako je Isus pokazivao i svjedočio mnogo više od ljudskog osrednjeg odnosa prema Bogu koji su vjerojatno i apostoli do tada zvali vjerom, a da, dok njega nisu upoznali, nisu ni bili svjesni do kojih je razmjera trebao ići njihov odnos s Bogom. U trenutku kad su vidjeli način na koji je živio Gospodin, osjetili su koliko je njihova dotadašnja vjera, ako su je vjerom mogli zvati, bila tek samo suhoparni odnos. Kad su osjetili svu životnost njegova zajedništva s Ocem, onda im je postalo jasno koliko su se oni neživotno odnosili prema Bogu kao da je riječ o nekoj stvari. Kad su osjetili neposrednost Isusova stava, mogli su se prekoravati što su Boga doživljavali tek kao neko udaljeno biće.

I nama stoga ovo iskustvo apostola koje ih je nagnalo da zamole Isusa da im umnoži vjeru treba poslužiti da i mi svoju vjeru učvrstimo i ojačamo. Možda nam se dogodi da smo ponosni u trenutku kad se uspoređujemo s drugima koji manje i slabije vjeruju od nas, ali tada teško primijetimo kako je naša vjera slaba i kako bismo i sami trebali Isusu uputiti isti zahtjev. Možda sebe smatramo velikim vjernicima za razliku od onih ‘malih’ koji se ne približavaju crkvi, a da opet, s druge strane, zaboravljamo živjeti potpuno uronjeni u zajedništvo s Ocem, kako nam je to Isus potvrdio. Stoga nas odnos prave vjere potiče da se ne uspoređujemo s drugima, već da neprestano gledamo izravno prema Ocu nebeskome, te pokušamo nasljedovati osjećaje i stav koji je imao sam Isus. Tada ćemo i sami započeti istinski vjerovati, te potom uvećavati, učvršćivati i jačati vlastitu vjeru.

Kao što su apostoli bili zahvaćeni Isusovim odnosom zajedništva s Ocem, u velikoj neposrednosti i potpunom predanju, to i nama ostaje trajna zadaća. Jer bit vjere je u tome da ostvarimo zajedništvo s Bogom na način na koji nas je učio naš Gospodin. Kamo sreće kad bismo mi koji se zovemo vjernicima bili takvi da nam sve životno spoznanje, sva svijest o vrijednostima, sva ljubav prema ljudima, svaka riječ pouke, svaka nadahnuta misao izvire iz zajedništva s Bogom. Tada ćemo znati i posvjedočiti da vjerujemo. U protivnom može nam se dogoditi kao i apostolima prije nego su upoznali Isusa da održavamo određene vjerske forme, prihvaćamo definirane istine, vršimo određene zakone i odredbe, a da uz sve to nemamo vjere niti koliko je zrno gorušice.

Neka nas ovo Evanđelje koje smo čuli, učini dodatno svjesnima vlastite slabe vjere, koja postaje tim cjelovitija čim više sliči na odnos koji je Isus ostvarivao s Ocem nebeskim. Neka nam vjera zahvati cijelo biće na način da više nemamo nikakvog svog stava, ni znanja, ni riječi, ni mudrosti, ni uvjerenja, ni ponašanja, ni djelovanja koje ne bi izviralo iz svijesti o Bogu i njegovoj prisutnosti u našem životu. Tada će u nama biti zasijana vjera kao zrno gorušičino, te će donijeti ploda kako u našem srcu, tako i u svijetu u kojem smo pozvani svjedočiti ljepotu vlastite vjere, upravo na način na koji su apostoli to osjetili kod Isusa.

don Ivan Bodrožić | Bitno.net

Objavljeno: 2. listopada 2016.

Možda vam se svidi